Tradicija i pseudotradicija: pravoslavno kršćanstvo na Zapadu

Kali Tribune s ponosom predstavlja debitantski rad našeg rumunjskog korespondenta Mihaia Marinescua koji se bavi problemom distorzije religijske tradicije na Zapadu. Ovaj članak je fokusiran na pravoslavlje i njegovu rastuću popularnost u Americi, ali bi trebao bez velikih problema biti savršeno razumljiv svakom stanovniku Istočne Europe. Riječ je o osjećaju da vjera koju ljudi u ovom dijelu svijetu vide kao sastavni dio vlastitog bića, a koji se ne može izabrati i bez ogromnih teškoća (ili barem dobrog financijskog poticaja) promijeniti, u rukama Zapadnjaka postaje nešto nalik duhovnoj robi koju se po volji bira i odbacuje.

“Nema Židova ni pogana, roba ni slobodna čovjeka, nema muškarca ni žene, jer svi ste vi jedno u Kristu.”

Galaćanima 3:28

 

Stih sv. Pavla zaslužuje, u svjetlu teme koja je pred nama, osobitu pozornost. Premda je istina da ove riječi, same po sebi i od sebe, šalju filetizam i religijski nacionalizam u hereziološku kantu za smeće – i to jednom zauvijek, bez obzira gdje i kad se ove deformacije pojavile – modernom čovjeku prijeti iskušenje da iz njih izvuče obrnuti zaključak: naime, da su urođeni elementi osobnog identiteta naprosto beznačajni te da ih se može odbaciti kad god to čovjeku padne na pamet – štoviše da je on kao kršćanin na to obavezan.

Naravno, ako citirani odlomak stavimo u kontekst ostalih Pavlovih poslanica, pravo značenje postaje sasvim jasno: čovjekov “prirodni” identitet, etnički i posebni, lokalni, elementi s kojima je rođen, od sekundarne su važnosti  u usporedbi s njegovim duhovnim identitetom – onim što stoji u znaku raspetog Krista.

Međutim, ‘sekundarno’ nipošto ne znači ‘irelevantno’. Ono se tu odnosi na činjenicu da etnicitet i posebnost služe kao “posuda” za prihvat onoga primarnoga i središnjega. Sv. Pavao još živi i izražava svoje kršćanstvo kao Židov. Grci to čine kao Grci, Aleksandrijci kao Aleksandrijci, Kelti kao Kelti. Jedinstvo i univerzalnost Vjere doživljava se lokalno i partikularno.

To ne treba shvatiti u historicističkom, nego u osobnom smislu, odnosno u svjetlu istine da je svačije religijsko iskustvo nešto što se živi osobno, a ne apstraktno u smislu odvojenosi od konkretne situacije pojedinca i njegovog naroda.

S tim na umu, bacimo pogled na metafizički korijen čovjekovog osobnog identiteta. Krajnji je cilj osvrnuti se na rast popularnosti pravoslavnog kršćanstva na Zapadu (osobito u Americi) i dotaći se također osjetljivog – za neke ljude na prvi pogled besmislenog – pitanja: kako je moguće obraćenje i na koji ga način možemo promatrati kao nešto zbiljsko?

 

Metafizički korijen identiteta pojedinca 

 

Razmislimo malo o ovim riječima Sv. Maksima ispovijednika:

 

Vrijeme je aeon kad se zaustavi u kretanju, a aeon je vrijeme kad, dolazeći u pokret, može biti mjeren.

 

To nije daleko od poznatog Platonovog diktuma prema kojem je “vrijeme pokretna slika vječnosti”.

 

Kako bi izbjegli gubljenje u tehnikalijama, objašnjavajući u čemu je točno razlika između aeona i vječnosti, istaći ćemo samo ovoliko: čovjek sudjeluje u vremenu i postajanju kao i u onome što ih nadilazi – u svijetu duha.

Njegov pravi i konačni identitet je vječna slika božja uramljena u središte njegova bića.

Iz njega emaniraju sve sposobnosti – spoznajne i ostale – pojedinca, u skladu s hijerarhijskim načelom gdje vrijeme dobiva smisao samo kroz sudjelovanje na vječnosti.

Može se zaključiti otuda kako je vremenito sadržano u vječnom.

U skladu s onim što kaže Sv. Maksim, činjenica mogu postojanja u vremenu upućuje na sintezu mojeg metafizičkog identiteta u Bogu.

Ponovo Maksim (kao i Origen prije njega):

Božja riječ nije niti jednoobrazna niti višeobrazna nego je Ona jedinstvo što obuhvaća različita načela od kojih je svako pojedino jedna obrazina Logosa.

U skladu s učenjem Otaca, svako stvoreno biće je riječ što je izgovara Riječ; svaka riječ predstavlja određeni aspekt Logos-a, njegov stanoviti izraz. Ovo vrijedi za cijeli kozmos kao i svako pojedinačno stvorenje, ali ponajviše se odnosi na čovjeka koji je istinska slika Boga u središtu stvorenog svijeta.

Nema potrebe da ulazimo dublje u ovo patrističko učenje. Dovoljno je istaći kako ono polazi od pretpostavke kako je svako ljudsko biće osoban, jedinstven i neponovljiv izraz Onoga koji Jest.

Ovaj osobit izraz metafizičke zbilje, upisan u našu unutarnju bit, razvija se i simbolizira (u punom, tradicionalnom, smislu riječi) unutar vremensko-prostornih uvjeta kojima pripada. Kako učenje o odnosu Riječi i pojedinačnih, ljudskih, riječi ne ostavlja ništa van božje Providnosti, jasno je da  zemlja u kojoj je netko rođen, vremenski period, genetsko nasljeđe, njegov osobiti svjetonazor, oblik tijela, čak i takve naizgled sporedne stvari poput društvenih uvjeta govore nešto bitno o njegovom krajnjem identitetu koji leži s one strane čisto povijesne egzistencije.

Ništa nije naprosto slučajno, premda ne smijemo zaboraviti činjenicu Pada čovjeka. Pad je poremećaj ljudskih sposobnosti; on također razbija ili, u najmanju ruku, zamagljuje sliku Boga u čovjeku, ali ne može biti uzrok konačnog uništenja onoga što je iskonski postavljeno u čovjeka.

Pod tim i takvim okolnostima svako pojedinačno svojstvo unutar palog svijeta baca sjenu, da tako kažemo: primjerice nečija najveća vrlina istodobno je potencijalno i njegov najsmrtonosniji porok. Determinizam i slučajnost isprepleteni su s onim što je stvoreno za slobodu, tako da nešto što je izvorno bilo dar biva percipirano kao teret. Neki vidovi našeg postojanja doimaju se toliko slučajnima, da se čovjek mora zapitati, ima li u njima ičega od Providnosti. Međutim, koliko god čovjek to ne mogao vidjeti, Ona je u svemu.

U kršćanskom smislu, transcendirati vrijeme i prostor ne znači razaranje, nego preobraženje ili usredotočenje, njihov povratak u Iskon. Sve što vrijedi, sve što je u skladu s Logosom biva uzdignuto u viši oblik postojanja.

Simbol Nebeskog Jeruzalema je dobar primjer: to je slika grada što simbolizira reintegraciju vremena u aeon. Kao grad, on je djelo ljudskih ruku u smislu da je cjelina povijesti, čak i ako izvana izgleda kao beskonačni, kaotični sukob akcije i reakcije, u posjedu skrivenog unutarnjeg značenja; na taj način čak i naše iskustvo povijesti kao pada u svijet neće biti uzaludno.

 

 

Ovo se odnosi na pojedince i cijele nacije, rase i civilizacije.

 

Čovjek i individuum

U skladu s tim, nema drugog života ili drugog identiteta koje možemo posjedovati osim ovih koji su nam rođenjem dani. Naravno, čovjek katakad zapadne u maštarije o tome kako bi bio uspješniji da pripada nekom drugom narodu i društvu, i da je stasao pod sasvim drugačijim povijesnim okolnostima, ali na kraju istina je jednostavna: čovjek jest i ostaje onakvim kakvim se rodio.

Ovaj dar opstanka ili prihvatimo – te otud nastojimo da ga dublje dokučimo, ili pak upadamo u iluziju da smo sposobni iznova stvoriti same sebe vlastitim izborom i pretvoriti se u, da tako kažem, metafizičke “self-made” ljude.

Naravno, neke stvari u našim životima su promjenjive i fluidnije od drugih; mjesto i vrijeme rođenja, etničku pripadnost, roditelje i obiteljsku povijest ne možete promijeniti, dok društveni položaj i krug prijatelja možete.

No gdje spada religija? Trebamo li je staviti u prvu ili drugu kategoriju? Zapadnjačkom čitatelju ovo pitanje može se doimati zbunjujućim: on će, naravno, reći kako se religiju može zamijeniti; riječ je o potpuno “osobnoj” – ili, da budem precizniji: individualnoj – stvari koju uvjetuje isključivo da li izbor čovjeka približava istini. Svatko bi trebao prihvatiti onu religiju za koju je procijenio da mu otkriva najveću količinu istine.

Međutim, čim se malo približimo Istoku, odgovor na ovo pitanje prestaje biti tako očigledan. Ovdje je još uvijek moguće pronaći ljude koji tvrde kako je religija jednako urođena stvar koliko i nacionalnost ili etnicitet, te kako ideja da je se može zamijeniti po volji potječe iz sasvim površnog i umjetnog mentaliteta. U mom zavičaju stvari nisu baš toliko radikalne, ali tendencija jest u pravcu takvog stava.

U svakom slučaju, riječ je o pitanju koje ne dopušta lake odgovore.

Ako se želimo zagledati dublje, nema potrebe da se gubimo u labirintu detalja, nego samo valja primijetiti sljedeće: kroz religiju mi nastojimo spoznati Boga i pod ‘spoznajom’ ne treba shvatiti nešto apstraktno, poput diskurzivnog znanja utemeljenog na erudiciji, nego iz osnove živo, egzistencijalno i osobno znanje u koje je uronjena cjelina čovjekova bića. Znanje Boga otkriva konačno značenje iza svih stvari i njihovu pravu mjeru. Na taj način naš osobni identitet se otkriva kao utemeljen u Njegovom liku.

Znanje sebe uvjetovano je znanjem Boga.

Ovo se načelo može uočiti ne samo u kršćanskoj Tradiciji; primjerice ono je prisutno u 6. knjizi Platonove Države kao i unutar patrističkog učenja o Preobraženju.

Ako se sad s apstraktne razina prebacimo u svakodnevicu, cijela stvar je očigledna u životu istinski religioznog čovjeka. Osobni život zadobiva organski ritam koji ga uzdiže iznad kaotičnog i bučnog tijeka svakodnevice, popraćen prihvaćanjem sama sebe – žive osobe sa svim pripadnim ograničenjima, slabostima – čak i zlobom – te potpunim odbacivanjem tjeskobne potrage za identitetom što izvire iz namjere da se u vlastito biće ugradi zamišljeni par opreka – razlikovanje između Ja i ne-Ja.

U mojem zavičaju, primjerice, očigledno je kako oni koji ostaju u Pravoslavnoj crkvi također zadržavaju stanovito poštovanje prema vlastitoj zemlji, povijesti i naslijeđu. Istodobono, oni koji crkvu preziru najčešće preziru i vlastitu nacionalnost.

 

Dvije vrste obraćenja

 

Ako sve religije traže Boga (ili, u najmanju ruku, neku vrstu apsolutne zbilje) da li sve one u tome uspijevaju? Ovo je preteško i preopširno pitanje da bi ga se iscrpno obradilo ovdje. Ali moje je mišljenje u skladu sa stavom Justina Filozofa: ja vjerujem kako je konačna istina objavljena isključivo u Kristu, dok je ostale religije objavljuju samo djelomično.

U skladu s tim slijedi zaključak kako nepotpuno znanje Boga vodi do nepotpunog znanja vlastitog identiteta kao i pogrešne procijene vlastitog povijesnog naslijeđa.

I to nas dovodi do problema obraćenja. Postoje, čini se, dva načina na koja možemo shvatiti obraćenje; dva načina na koja ga možemo iskusiti.

Prvi je ontološko iskustvo, poziv što dolazi iznutra – iz dubine čovjekova bića. Drugi je manje ili više zbrkana potraga ili žeđ za nečim što prekoračuje svjetovni život koja, premda znade biti sasvim iskrena, slijedi iz pogrešnih premisa i ne prodire ispod vanjskog sloja osobe.

Ova dva oblika obraćenja možemo definirati kao obraćenje na razini srca i obraćenje na razini volje.

Prvi oblik se može iskusiti bez potrebe da se promijeni pripadnost naslijeđenoj religiji. Primjerice, čovjek se može roditi u pravoslavnom svijetu i prakticirati ovu religiju u skladu s onim što vidi oko sebe, ali bez da to izaziva ikakvu dublju reakciju u njemu, dok jednog dana ne doživi otvaranje očiju srca i uviđaj dubljeg smisla iza onoga što je do tada samo formalno prakticirao.

U osnovi to je poziv da se siđe dublje unutar sebe, još bliže metafizičkom korijenu i Iskonu vlastitog bića.

Na ovom bih mjestu istakao poznati primjer oca Seraphima Rosea. Premda ne cijenim osobito njegove teološke spise, vjerujem kako njegova priča o obraćenju na pravoslavlje može poučiti njegove sljedbenike vjeri daleko više od bilo čega što je za života napisao. On opisuje svoj, gotovo bojažljivi, ulazak u rusku crkvu kao naglo buđenje, iskustvo povratka kući, popraćeno izvjesnošću da su njegova lutanja došla kraju. To je istinsko obraćnje koje nadilazi njegove individualne namjere i ukuse (u tome času, prema njegovom vlastitom svjedočenju, on uopće nije razumio što se događa u crkvi), čiji je značaj otkrio tek tijekom godina. Do tad, naravno, Rose je bio tipični moderni konzument metafizike, koji je u svom životu prema vlastitim sklonostima mijenjao filozofije i religije.

To nas dovodi do druge vrste obraćenja za koju možemo reći da djeluje na razini pojedinčeve volje. Ono je dakako veoma popularna stvar u našem postmodernom globalističkom kaosu.

Religiju se u ovom slučaju promatra kao nešto izvanjsko, robu koju pojedinac bira – izbor, dakle, u kojem je njegova vlastita inicijativa presudna.

Riječ je, donekle, o manifestaciji konzumerizma, ali njezin pravi uzrok – premisa iz koje slijedi – jest dobro znani prosvjetiteljski mit o atomiziranom, suverenom pojedincu; iluzija individue koja stoji na neutralnom tlu obdarena razumom koji analizira ideje, učenja, dogme, rituale i slično te onda, kako mu se čini, donosi informirane zaključke. Nakon toga on donosi odluku i pristaje se formalno pridružiti religiji kao da je riječ o klubu. Cijeli proces, naravno, pokreće njegova osobna strast.

Neki ljudi tragaju za egzotičnim ritualima, drugi pak za tehnikama i mantrama, treći za osjećajem da se pridružuju eliti koja ih izdiže iznad profane razine života – dok neki idu toliko daleko da traže najbolju mističu teologiju na tržištu ili barem sofisticiranu metafiziku. Pojave se razlikuju ali bit stvari je ista: na pijaci religija “suvereni” pojedinac putem vlastite volje (za moć?) priskrbljuje što sjajniji dragulj da uljepša svoj vlastiti identitet koji je sam izgradio. Riječ je u osnovi o pseudo-obraćenju koje ne uključuje dublje razine ličnosti i ne vodi do dubljih uvida nego prije do opasnih iluzija i otuđenja.

 

Pravoslavni kršćanin na Zapadu

 

Ne namjeravam ovdje podastrijeti iscrpnu i definitivnu analizu stanja pravoslavlja na Zapadu. Ja sam, kao i svi ostali, rođen u postmodernom Babilonu i iskusio sam sve gore navedene stranputice. Međutim, u Istočnoj Europi bolest nije dosegla uznapredovalu fazu i izvori Tradicije su još tu, premda prijeti opasnost da budu zatrpani.

Unatoč tomu, oni koji se ponovo okrenu njima brzo će postići neke odlučujuće proboje kroz opsadu postmoderne, jer ona ovdje još uvijek nije obrazovala toliko jaku blokadu dubljih slojeva duše kao što se to dogodilo na Zapadu. Njezina je moć još uvijek na površini.

Sve u svemu, svi mi u globaliziranom svijetu proživljavamo manje više istu stvar, a razlika leži samo u intenzitetu.

Imajući to u vidu, kad čovjek skrene pozornost na razvoj Pravoslavne crkve na Zapadu (ugrubo, od velikog progona izazvanog navalom komunizma na Istok), jasno se ocrtavaju obrisi organskog razvoja Tradicije, jer su neki od Njezinih najboljih predstavnika u dvadesetom stoljeću tamo ostavili svoj pečat, zajedno sa životom liturgije unutar Crkve.

Međutim stvari se ne može apstrahirati iz konteksta i lokalni uvjeti mogu – i hoće – ostaviti traga na način življenja pravoslavlja u tom dijelu svijeta. To je, naravno, nešto sasvim normalno i savršeno legitimno. Kršćanstvo je univerzalno, ali živjeti ga se može samo lokalno, u skladu s od ranije postojećim mogućnostima u dušama vjernika. Nije riječ o nečemu što nastoji iskorijeniti lokalnu kulturu ili mentalitet, jer je ono u svojoj biti sam korijen i objava svih pojedinačnih kultura; pa ipak, riječ je o sili koja može i mora iz temelja protresti zajednički i pojedinačni identitet, pročistiti ga i preobraziti. Ona preobražava pojedinca u osobu, a bezlični kolektiv u organsku zajednicu, koju najbolje izražava njemačka riječ Volk.

Ovo je nešto što niti jedan pojedinac ne može kontrolirati, jer je u pitanju dugačak proces kojim upravlja sam Bog.

Međutim postoji opasnost – osobito u Americi – da se pravoslavlje prihvati kao nešto izvanjsko bez ikakve namjere ontološkog preobraženja, tj. da ga se prihvati kao svojevrsni umjetni surogat za popuniti prazninu uzrokovanu sekularnim opstankom bez biti i korijena, bez da se uopće pokuša suočiti s pravim uzrokom ove praznine – sasvim moguće i bez uvida da takav problem postoji.

Govorimo o situaciji gdje, svjesno ili ne, iluzija suverenog pojedinca nastavlja dominirati čovjekom i teži asimilirati novootkrivenu religiju za svoje vlastite svrhe.

Skrenimo pozornost na par primjera.

 

Površina i dubina

Ponajprije, ne smije se zaboraviti kako pravoslavlje nije usamljeno na meniju zapadnjačkih intelektualaca. Sufijski Islam je također veoma popularan i možemo zaključiti kako je razlog tomu njegov mistički fokus. U ovim krugovima čovjek primjećuje sklonost egzotičnome, kao i sofisticiranim “duhovnim tehnikama”. Ljudi toga tipa ostavljaju utisak da su dovoljno zreli da shvate kako  je ono što se na Zapadu prodaje pod “istočnjački misticizam” samo šarlatanska roba. Znajući kako je riječ o praksama manje-više nedostupnim Zapadnjacima oni biraju ono što im je pri ruci. Međutim to ne mijenja na stvari: ti ljudi traže alatke, nešto njima izvanjsko, kako bi postigli “viša stanja”.

Drugi fenomen je intelektualizam: usredotočenje cjelokupnog razumijevanja religije na intelekt (shvaćenom u smislu diskurzivnog razuma) i erudiciju. Doista, u tim krugovima čovjek može pronaći jedva dostižne razine erudicije. Akumulacija znanja je ogromna, pa ipak tu ima vrlo malo ili nimalo istinskog razumijevanja.

Nailazi se na fascinaciju najsuptilnijim učenjima pravoslavlja – poput učenja o nestvorenim energijama – pa ipak na djelu je istodobno jedan neobični ne-povijesni stav koji cijelu priču drži na distanci od iskustva vjere ili Tradicije.

Dostajat će jedan primjer. Američki obraćenik na pravoslavlje, filozof poprilične erudicije, pokušao je u jednom od svojih članaka definirati što bi to trebala biti Sveta Tradicija. Prema njema, to je ništa drugo do prvih sedam Ekumenskih koncila i njihova neopatristička sinteza u djelima autora iz dvadesetog stoljeća. On čak, u jednom drugom članku, s visoka skreće pozornost na grešku ljudi koji nazivaju Tradicijom ono što se kroz povijest izgradilo lokalno, te to čak naziva praznovjerjem.

Riječ je o tipičnoj poziciji nekoga tko iskušava stvari na razini njegove vlastite volje. Njegov je pojam “tradicije” usko i rigidno određen, pogodan za kontrolu, i može ga se dokučiti čitanjem biblioteke Ekumenskih koncila. Sve što izmiče dosegu apstraktnog poimanja, nehajno se odbacuje kao suvišno ili čak kao devijacija.

Ne-povijesni stav je očigledan iz toga što on uopće ne shvaća da su upravo lokalne tradicije bile sredstva – grane – kroz koje deblo Tradicije živi i raste, jer u suprotnome velika većina ljudi tijekom stoljeća nikad ne bi dobila pristup svim pustim bibliotekama dogmatskih i metafizičkih rasprava.

Moglo bi se navesti brojne druge primjere odlično obrazovanih obraćenika koji su otišli toliko daleko da napišu cijele tomove o Patristici. No, nakon nekog vremena, oni su samo otišli dalje, goneći nove intelektualne interese – katkad teorije zavjere, katkad gnostička učenja.

Bez da ikoga osuđujem, moram primjetiti: ako je moguće tako bez daha se obratiti s jednog skupa ideja na drugi, to jednostavno znači da ispod debelog sloja erudicije i akumuliranih činjenica ne postoji ništa osim autonomne volje koja se želi okititi nečim sjajnim i vrijednim. Tu nema nikakvog zbiljskog ulaska u autenični duhovni život.

Također, kod brojnih obraćenika, zamjetna je tendencija da djeluju kao da su se ulaskom u Pravoslavnu crkvu spontano uzdigli do točke gdje na njih mentalitet suvremenog Zapada više ne djeluje. Oni ovaj postmoderni svijet kritiziraju kao da mu više ne pripadaju, tobože kao da se utjecaj više generacija i uronjenost u društvo koje taj utjecaj perpetuira, može ukloniti potezom čarobnog štapića, odnosno zamijenom jednog sistema ideja za drugi.

Ovi primjeri pokazuju kako iluministički svjetonazor suptilno, kroz nesvjesno, djeluje na subverziji onoga što bi mu se imalo suprotstaviti.

Naravno, sasvim je prirodno promatrati nova iskustva kroz optiku naslijeđenog – i nesvjesnog – svjetonazora kroz koji se promatra sve ostalo. Ali, u konačnici, nije riječ o rasparavljanju o metafizičkim načelima nego o zbiljskom njihovom asimiliranju u sama sebe, ovdje i sad, u skladu s naslijeđenim i urođenim osobnim svojstvima.

Pitanje o pravoslavlju na Zapadu mora ostati otvoreno. No obraćenje srca u opreci spram obraćenja u skladu sa zahtjevima volje za moći (bilo koje vrste) bit će kamen spoticanja između prolazne mode i ustanovljenja istinske prisutnosti Crkve.

 

Mihai Marinescu

 

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o financijskoj potpori.