Umijeće sijanja
U vrijeme kad sve mora biti transparentno, pa time i emitirano, kad nam je teško razlučiti nešto kao postojeće ako nije projicirano na bilo kakav način, isto se traži i od nečega što skupno nazivamo kulturom. Industrijalizacija života doprinijela je tome podarivši nam kulturni proizvod, a otkako se i propaganda industrijalizirala, ostalo je vrlo malo prostora za drugačije poglede. Pogotovo je ostalo malo prostora unutar prostora koji nazivamo medijskim.
Sve u svemu, zbunjujuće. Kako kome, reći ćete, i imat ćete pravo.
Evo, recimo: sjednete na bicikl i odvezete se u Prigorje ili Turopolje. Vrijeme je sjetve, i pitajte bilo kojeg seljaka na polju uz cestu zna li što danas uopće znači “kultura”? Vi ste malo zbunjeni, pa biste htjeli nekog pitati…
– Je, kak ne, dečec/dekla (pazite, uskoro će i svaki seljak biti rodno, spolno i ino “osviješten” pa će vam i u direktnom govoru reći dečecslashdekla ili gosponslashgospa… nemate pojma kako mi ide na živce taj nepotrebni pravopisni manirizam koji tobože govori o govornikovu prihvaćanju ravnopravnosti spolova, kao da će uplivom u gramatiku poravnati stvari, stvari grbave u mnogo dubljim slojevima… Dajte, ljudi, nemojte me… pišite normalno! Nitko vas neće krivo gledat, vjerujte!… ali, to je već druga tema…). Vratimo se Prigorcu Štefu. Reći će, dakle, o kulturi:
– Je, kak ne bi znal, ja sam posejal jenu kulturu. Kuruzu. Sused Jura posejal je dve, jenu kuruzu, a drugu ne znam, njega pitajte, drugu menja sake godine…
Prigorec Štef bez trunka dvojbe, u pol noći da ga probudite, zna kaj je kultura, zna, dapače, koja je njegova kultura jer ju je – “posejal”.
Ako pak pitate bilo kojeg teoretičara ili filozofa ili nekog od te fele, i on će vam otprilike znati objasniti što bi kultura bila. Je, malo će potrajati, objasnit će vam da postoji bar dvjesto do petsto definicija pojma, ali vidjet ćete da nekog vraga kuži, i da vam može dati korisne informacije. Što god bilo, kakvo vam god objašnjenje dao, vidjet ćete da se stvar elementarno svodi na nekakav uzgoj, odgoj, njegu… štono riječ – kultivaciju. Svejedno da li kuruze u Prigorju, bakterije u laboratoriju ili glasa u opernom pjevanju. Ako ste samo malo maštoviti i domišljati, intelektualno znatiželjni, i sve što uz to ide, ne možete ne zamijetiti kako je kultura zapravo vrlo neobična imenica. Ne samo zbog tog neobično širokog polja pokrivanja pojmova, nego prije svega zato što kao da je na rubu glagola, čak i preko ruba, čak i kada nije u uobičajenoj formi glagolske imenice.
Jedini koji pojma nemaju o čemu se zapravo radi jesu, na kraju tako ispada, umjetnici. Ništa me nemojte čudno gledati. Umjetnici svih profila. Siroti šljakeri, proizvodni radnici, štanceri na traci… Njih ne treba ni u bunilu pitati o kulturi jer vam, stojim vam dobar, ništa neće znati reći. Propentat će nešto, i to je sve…
Objasnit ću, prije nego se netko, sačuvaj bože, uvrijedi.
I Prigorec Štef, i teoretičar, i prevodilac, i biolog u laboratoriju, svi oni nekog vraga uzgajaju ili njeguju, posvećeni su tome. A što možete čuti od umjetnika, likovnih, dramskih, književnih, ovih, onih, svih? Uvijek jedno te isto, već godinama, ako ne i pokoje desetljeće… Možete čuti gotovu šprancu, klišej, industrijski standard, produkt… Ide otprilike ovako: umjetnici uvijek stavljaju nešto “u kontekst”. Bi rekli, kontekstualiziraju. Onda, kad su to obavili, krenu “propitivati” i “preispitivati”. Kud je stavljanje u kontekst nedefinirano, propitivanje je to još manje. Umjesto da lijepo priznaju, što bi bilo ljudski i drugarski, “probal sam nešt’, čuj, kajaznam, nije išlo, pojma nemam…”, oni će obavezno reći kako su nešto stavili u kontekst u kojem su to nešto propitivali zato što je to njemuslashnjoj “bilo važno”. I? Što je to mene briga? Što ja imam s tim što ste vi nešto propitivali u nekom kontekstu? E, to ne znaju. Nešto što je bilo važno njima, individualno, u datom trenutku. Hoćeš privatno, u razgovoru, hoćeš u javnom intervjuu… ne znaju! I što možeš zaključiti? Jedini koji pojma nemaju što rade, i zašto, jesu umjetnici. Štef zna. Biolog zna. Umjetnik? Pojma taj nema… a zajedno s poljoprivrednikom i znanstvenikom sisa proračun.
– Svet se okrenul – reći će baka samouvjereno, vjerojatno baš ona baka koja plete u zapećku, kultivirajući nit pletiva u plohu odjevnog predmeta, i koju biste zatekli kad biste došli kod Štefa Prigorca doma. I vi ćete je u čudu gledati. Nema ona pojma o kontekstima ni o teorijama, ali nije žena slijepa, vidi da se “svet okrenul”. Nekoć, valjda jako, jako davno, “človek je f škole išel pak ih je zučil, pak je postal znalac kaj zna, profesor, umetnik, čarobnjak ili nedajbog fiškal. A selak je selak bil, bogec, nišneznajući, prostak, koji sam na svoju rit, bogmiprosti, misli.” I evo, svet se okrenul. Selak zna kaj je kultura. I “niš mu ni trijeba preispitijevati”. Umjetnik ne zna ni što je to što radi, a kamoli da bi štogod kultivirao. Nema muda (mudaslashkaj-ja-znam-zmislite-nekaj) ni priznat elementarnu istinu: da ne zna. Ne može, kad ne zna, reći: evo, to sam napravio, to je to! Ma kakvi… on tek počinje preispitivati… Jedino što zna reći jest da je on umjetnik, a i to samo da bi cendrao nad svojim “položajem umjetnika u kontekstu suvremenosti”. Drugim riječima, kenja i mulja, nema načina da se to pristojnije kaže tim nekulturnim prostacima, ispričavam se na izrazu, molim! Zašto sam tako grub s eventualnim nesretnim senzibilcem? Pa, nisam! Sam je rekao, u “kontekstu”: ne zna. Propituje. Nemojte me gnjaviti – ako je rekao da propituje, to znači da još ne zna, a velika je vjerojatnost da nikad neće ni saznati. Da zna, ne bi imao što propitivati.
Dajte, ajmo reći i to: stoput je vjerodostojniji umjetnik koji za sebe to nikad neće reći i koji je prije tri, deset, dvadeset ili xy godina napravio nešto za što je rekao “to je to!” pa bacio kist, ili kameru, ili što već u smeće i zauvijek se odrekao impotentnaslashfrigidna umjetnikovanja današnjice te eventualno sadi kuruzu negdje u okolici grada, ili makar kakvu ilegalnu biljnu kulturu negdje na zabačenu otoku. Ili je PR-manager. Bilo što, samo ne ta strava po formuli kontekst + propitivanje + osobna zanimacija = umjetnost.
Stvar je jasna. Tko zna iz kojeg razloga smo odlučili prestati jasno izgovarati jasne stvari.
Društvena piramida se preokrenula. Seljak je znalac, umjetnik je smetenjak i neznalica. Nemojte me tjerati da navodim primjere. Svijet se “okrenul”. Očito. Nekoć je svaka budala mogla uzeti motiku i otići polje prekopati. Danas to ne ide. Tko se razumije u poljoprivredu i poljoprivredne kulture? Malobrojni, i sve ih je manje. Elita! Ali zato danas svaka budala može otići u ribarnicu, uzeti iz “konteksta” ribarnice smrdljivu ribu, odnijeti je u galeriju, to jest u “novi kontekst”, i tamo preispitivati svoj položaj umjetnika u svijetu koji propituje pokvarenu namirnicu u novom kontekstu i, navodno, potiče publiku na propitivanje pokvarene namirnice u neočekivanu kontekstu… jer mu je to “osobno jako važno”. I tako već desetljećima – taj ubogi umjetnički proletarijat čitavog Zapada i čitavog Istoka premješta smrdljive ribe, obljepljuje zgrade selotejpom, lijepi naljepnice na čelo, piše stihoveslashpopissadržajasamoposluge i upinje se jalovo svim silama da preispita nepreispitivu tajnu kulture: sjemenku koja proklija, raste, naraste i, ako je predano njeguješ – donese plod. Da na glavi dube (a i to rade u performansimaslashizvedbenim umjetnostima) neće dostići Štefa Prigorca i njegovo umijeće sijanja.
Svet se okrenul. Stvar znaju seljaci, umjetnici su bedaci.
I, molim lijepo? Što je kultura? Ak’ nije kuruza?
Nenad Perković