Biblija 2.0 ili kako naći Boga u telefonskom imeniku
“Odakle ta tvrdokornost biblijskog stila? Razbijanje njegovih uzusa nije bezazlen pothvat.”
Boris Beck[1]
Objava “novog hrvatskog katoličkog prijevoda” ili “hrvatskog standardnog prijevoda ” Biblije izazvala je, ako već ne skandal, onda barem kontroverze kojima za skandal nedostaje samo nešto jača pozornost medija i znatno podgrijanija reakcija katoličkih biskupa.
Na tome ponajprije treba zahvaliti priređivaču i izdavaču, Hrvatskom biblijskom društvu[2], čiji su se članovi i suradnici potrudili prikazati svoj proizvod kao svojevrsni “Najnoviji Zavjet”: reklamna je strategija, naime, pokrila sva opća mjesta – od približavanja rogobatne, neilustrirane knjižurine nezainteresiranim mladima, do suptilnih i manje suptilnih aluzija na standardni prijevod Svetog pisma iz 1968. (dalje: Zagrebačka Biblija) kao na svojevrsni kompromis s partijskim cenzorima, koji će sada biti zamijenjen izdanjem s kartom Hrvatske na koricama, a vjernici više neće morati slušati misu na “srpsko-hrvatskom”.[3]
Što se mene tiče, mislim kako bi se intenzitet buke u javnosti smanjio, a svrha i narav ovog prijevoda bili bi pogođeni, da je na korice, iznad stilizirane Hrvatske, jednostavno bilo upisano Biblija 2.0.
Doduše, sudeći po komentarima nekih pripadnika visokog klera, teologa, bibličara i filologa možda ne bi škodilo, nakon malo “apdejtanja” i “tvikanja”, na drugo izdanje dopisati “beta stable.”
Naime, kako ova analiza kani pokazati, Biblija 2.0 prirodni je sekret jednog mentaliteta koji nivelira i raspoređuje gramatičko, sintaktičko, semantičko i semiotičko tijelo Svetog pisma u dvije dimenzije ili, bolje, reducira ga na dva osnovna elementa elektronički posredovane informacije – na jedinicu i nulu.
Kažem mentaliteta, jer se odnedavno pokazalo kako su za konačni proizvod možda najmanje odgovorni pojedinačni prevoditelji i njihov tobože nesavjestan rad, koji je redaktore stavio pred fait accompli.
Kako otkriva Petar Marija Radelj, kojemu je jedan od prevoditelja, prof.dr. fra Ivan Dugandžić, ustupio svoj izvorni prijevod nekih od ključnih biblijskih knjiga, redaktori su, u procesu prilagodbe prijevoda svrsi ovaj, doslovno, “iskasapili”. U tom smislu, Biblija 2.0 pokazuje se ne toliko kao djelo lošeg prevođenja, nego prije kao pothvat načelne i obuhvatne redukcije stila i izvrtanja smisla izvornika u cjelini do njegove potpune inverzije.
Prepoznavanje intelektualne inverzije donekle pripada u moju struku – filozofiju.
Stoga ću u nastavku ponuditi jedan prikaz dubine, težine i dosega tog izvrtanja, i njegovih posljedica, na primjeru redaktorskog kasapljenja izvornog prijevoda prvih odlomaka Proslova Evanđelja po Ivanu. U tome se poslu oslanjam na onoga koji je za mnoge kršćanske filozofe već stoljećima “vjerna slika filozofije” – na Sv. Tomu Akvinskog.
Toma Akvinski protiv “hrvatskih stilizatora”
Tomin “Komentar Evanđelju po Ivanu”[4], naravno, samo dijelom dolazi u sferu scientia transcendens, odnosno filozofije, u kojoj se moja malenkost po intelektualnoj formaciji brčka.
Posrijedi je teološko djelo i ono se kao takvo mora čitati, uz svijest o razlici između postupka analitičkog puta iz posljedice u uzrok i tumačenja istina vjere u svjetlu cjeline Objave, dakle uz svijest o razlici između scientia transcendens i scientia sacra.
Naime, Evanđelje po Ivanu od drevnih se vremena prepoznaje kao ponajprije “teološko evanđelje”, odnosno kao onaj kanonski tekst unutar kojeg svjetlo konačnog intelekta pronalazi upisane izričite prosjeve njegova beskonačnog Iskona. Stoga opasnost nehajnog, neupućenog ili, još gore, krivo upućenog čačkanja po tekstu u čijem se Proslovu na implicitan način nalaze svi elementi nauka o Trojstvu i, ipso facto, svake iole bitnije hereze koja ih je pokušala izvrnuti, nije zanemariva.
Toma u tom smislu ističe:
(…) Jer dok su se drugi evanđelisti načelno bavili otajstvima ljudske naravi Isusa Krista, Ivan osobito i iznad svega u ovom Evanđelju objelodanjuje Njegovo božanstvo (…). Pritom, on ne zapostavlja otajstva Isusove ljudskosti.[5] (Pro. 10)
Za razliku od redaktora Biblije 2.0, ali i heretika u rasponu od Arija do Hegela, ja ću stoga nastojati biti krajnje obazriv; istaći ću samo goli minimum intelektualnih prekršaja koje su oni svojim nehajnim postupkom počinili.
Naime, jedna od stavki na koju su se kritičari novog prijevoda Biblije spočetka bili usredotočili – a izdavač i suradnici je, nasuprot tomu, isticali kao vrhunaravni podvig i signaturu differentia specifica-e Biblije 2.0 – izbacivanje je “arhaičnih” glagolskih oblika poput aorista i imperfekta, te njihove zamjene prošlim svršenim vremenom.
Ne znam kako je netko poput Borisa Becka – koji je, sudeći prema učestalosti javnih istupa u kojima je opravdavao taj postupak, bio najodgovorniji za takovrsnu “hrvatsku stilizaciju” prijevoda – mogao doći na pomisao da takva nivelacija tijela teksta, već i na najelementarnijoj, estetskoj razini može biti išta drugo do redukcija stila u skladu s idealom telefonskog imenika.
Možda je njemu ta danas prevaziđena književna forma bliska, ali ne vidim kako bi to ona mogla biti mladima, čistačicama, pomoćnim građevinskim radnicima i ostalim plebejcima koji, navodno, imaju problema s kompleksnim oblicima radnje u prošlom vremenu, a, sudeći po Beckovim von oben primjedbama, ciljana su skupina ovog prijevoda.
Bilo kako bilo, ako bih reduciranu Bibliju htio zorno usporediti s nekakvim egzemplarom, na pamet mi naprosto ne pada ništa prikladnije od ovog arhaičnog spomenika fiksnoj telefoniji.
No, pustimo za sad hrvatske stilizatore i vratimo se Tomi Akvinskom, jer kako bi shvatili loš ustroj, odnosno iskvarenost nečega, moramo prvo znati kako to postoji na neiskvaren, dobro ustrojen način.
Svjetlo uma i svjetlo autoriteta
U prvom izlaganju Komentara Evanđelju po Ivanu, Toma ističe intenciju djela koja ovaj osobiti kanonski tekst razlikuje od ostalih i čini ga, prema Tradiciji u kojoj Toma stoji, svojevrsnim uvodom u omegu (Knjiga Otkrovenja) spram alfe koju predstavlja Knjiga Postanka.[6]
Evanđelist čini “svojim glavnim ciljem pokazati božansku narav utjelovljene Riječi” (Lec.1 23). Cijelo Evanđelje u tom smislu Toma tumači kao podijeljeno na dva nejednaka dijela, od kojih evanđelist “u prvom ističe Kristovu božansku narav; u drugom je pokazuje kroz djela utjelovljenog Krista.” (Lec. 1 23).
Kako je posrijedi teološki komentar, treba jasno istaći na koji način Toma primjenjuje i, već samim svojim postupkom, razgraničava teologiju od filozofije.
S obzirom na to da znanje o Trojstvu i utjelovljenju Riječi nije prirodno svojstveno čovjeku, ono je dostupno samo kao objava Onoga koji to znanje doista može posjedovati – odnosno, Tominim rječnikom, Onoga koji to znanje jest; a to je objava Boga o Njegovoj vlastitoj naravi. U tom smislu, prirodno ispunjenje spoznajnog procesa što ga u čitatelju/tumaču potiče Evanđelje po Ivanu neka je vrsta participacije na tom znanju, ali ne i njegov vremenski početak.
Kako svaka spoznaja konačnog uma počinje od onoga što mu je svojstveno, dakle od inteligibilnih oblika koje on asimilira iz osjetilnih predodžbi, nitko, pa ni svetac, ne može zaobići postupnost i stranputice što ih taj proces podrazumijeva.
Osnovna uvjetovanost svakog ljudskog misaonog čina, a koja u perspektivi kršćanske Tradicije razlikuje ljudski od anđeoskog i božanskog uma, jest vrijeme.
Ljudsko mišljenje nije trenutna sinoptička intuicija prirode stvari, nego put ispravnog sastavljanja i rastavljanja sudova, koji se dovršava u intelektualnom viđenju istine ili poklapanju intelekta s njegovim predmetom.
Treba pritom napomenuti da kad Toma govori o ispravnom zaključivanju kao o viđenju, on ne rabi metaforu. Svjetlo razuma doista jest svjetlo, kojemu je ono oku vidljivo analogno na podređen način – intelekt na svjetlu participira na savršeniji način od oka, jer je intelektualno svjetlo savršeniji način postojanja svjetla od onoga koji je zamjetljiv osjetilima. Naglašavam to, jer danas je veoma lako učitavati anakronizme u mišljenje predmodernih filozofa, što dovodi do potpunog gubljenja dodira s njihovim izvornim, često neeksplicitnim pretpostavkama.
Međutim, Toma je na jednom mjestu u svom Komentaru sasvim eksplicitan po tom pitanju. Kad komentira rečenicu “I život bijaše svjetlo ljudima” iz Prologa Evanđelja po Ivanu, on piše:
Ovdje prvo treba uzeti u obzir da se, prema Augustinu i mnogim drugima, svjetlo prikladnije (magis propriae) kaže o duhovnim, nego osjetilnim stvarima. (…) jer u kojem bilo smislu se rabilo ime “svjetlo”, ono podrazumijeva manifestaciju, bilo da je posrijedi manifestacija koja se odnosi na inteligibilne ili ona koja se odnosi na osjetilne stvari. Ako usporedimo osjetilnu s inteligibilnom manifestacijom, onda se, u skladu s naravlju stvari, svjetlo prvo nalazi u duhovnim stvarima. Međutim, za nas, koji stvari imenujemo u skladu s njihovim svojstvima koja su nam poznata, svjetlo se prvo otkriva u osjetilnim stvarima, jer smo spočetka rabili to ime za osjetilno svjetlo, prije inteligibilnog svjetla; unatoč tomu, u pogledu moći, svjetlo duhovnim stvarima pripada na prvobitniji i istinitiji način nego osjetilnim stvarima. (Lec 3 96)[7]
Svjetlo pak koje je na djelu u Evanđelju po Ivanu već je nešto što zahtjeva osobit metod, koji pretpostavlja čin vjere, odnosno pristanak intelekta na poticaj volje da prihvati postojanje predmeta koji ne može svojim snagama razumijeti, i tumačenje teksta u tom svjetlu, pomažući se pritom autoritetom svetih otaca.
Autoritet nije puka obveza poštivanja odredbi institucija katoličke crkve, nego metodičko oslanjanje na one autore koji su se iz razloga osobitog nadahnuća, vjere, svetosti, ali i intelektualne nadarenosti, pokazali kao valjani putokazi u postizanju razumijevanja Svetog pisma.
Primjerice, u Tominom Komentaru Evanđelju po Ivanu, a osobito u komentaru Proslova, dominiraju imena Sv. Augustina, Sv. Ivana Zlatoustog i Origena, te, nešto rjeđe, Hilarija iz Poitiersa. Pritom, veoma jasnim postaje koliko je katoličko shvaćanje autoriteta zapravo fleksibilno, ali i, kako će se pokazati do kraja ove analize, koliko se u reklamiranju Biblije 2.0 priređivači, a osobito Boris Beck, oslanjaju na argument iz sasvim drugačije vrste autoriteta.
Naime, iz teksta je jasno da Toma Origena nekad uzima kao autoritativnog, a nekad kao izravno heretičnog tumača pojedinih odlomaka, tako da je na djelu istodobno oslanjanje koliko i odbacivanje ovog tragičnog teologa.
Očigledno, Origenov autoritet ne samo da nije apsolutan; štoviše: nekritičko prihvaćanje njegovog tumačenja siguran je put u herezu. On je, u pozitivnom i u negativnom smislu, putokaz; a to vrijedi čak i za one koji su, za razliku od njega, bili potpuno pravovjerni.
No bez obzira na to primijenjuje li se metodički put filozofije ili teologije, oba puta, odnosno jedan put koji, ovisno o polazištu, počinje od dolje ili od gore, potrebuju vrijeme.
To treba zadržati na umu, jer početak Proslova “Evanđelja po Ivanu” odgovor je na pitanje: “Kad bijaše Riječ?”
Pogledajmo što to znači.
Kad bijaše Riječ?
U nastavku navodimo starogrčki izvornik[8], prijevod iz Zagrebačke Biblije i prijevod iz Biblije 2.0:
1 ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος,
καὶ ὁ λόγος ἦν πρὸς τὸν θεόν
καὶ θεὸς ἦν ὁ λόγος.
2 οὗτος ἦν ἐν ἀρχῇ πρὸς τὸν θεόν.
____________________________
1 U početku bijaše Riječ,
I Riječ bijaše kod Boga,
I Riječ bijaše Bog.
2 Ona u početku bijaše kod Boga.
____________________________
1 U početku je bila Riječ;
Riječ je bila s Bogom
I Riječ je bila Bog.
2 Riječ je u početku bila s Bogom,
Toma Akvinski otvara svoj komentar sljedećim riječima:
Kako u svakoj stvari treba razlučiti dvoje, naime njezin bitak (esse) i njezinu djelatnost (operatio) ili moć djelovanja (u skladu s njezinim bitkom, op. BM) (virtus) (…) on (evanđelist) prvo pokazuje kad Riječ bijaše: ‘U početku bijaše Riječ’. (Lec. 1 23)[9]
U Bibliji 2.0, jednako kao i u Zagrebačkoj Bibliji i starogrčkom izvorniku, odgovor na pitanje “Kad bijaše riječ?” ukazuje na prošlost. Međutim, glagolsko vrijeme, odnosno vrijeme čina postojanja (actus essendi) “koji je bio u početku” nije izraženo jednako.
Dok se u izvorniku ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος, to vrijeme izražava u imperfektu ἦν kojega se u Zagrebačkoj Bibliji dosljedno prevodi sa “bijaše”, u Bibliji 2.0 stoji prošlo svršeno vrijeme: “U početku je bila Riječ”.
Priređivači novog prijedvoda uvjeravaju kako ovakve izmjene ne mijenjaju značenje izvornika, te da su one tu kako bi se arhaični srok, u ovom slučaju ni manje ni više nego onaj prve rečenice u kojoj se otkriva tko je Bog, prilagodili suvremenom čovjeku koji, pretpostavljam, nema vremena ulaziti u nijanse jezika, jer, valjda: “što je bilo, bilo je”, a ne “što je bilo, bijaše”.
Problem je, međutim, što u kontekstu Proslova “Evanđelju po Ivanu” ustvrditi “što je bilo, bilo je” teološki, metafizički, logički i stilistički naprosto nije adekvatno.
Upravo zbog toga što to nije adekvatno, kako čak i ovlašno poznavanje teologije i klasične filozofije pokazuje, vrijeme Riječi treba biti izraženo u imperfektu ili u nekom drugom obliku koji nije svršeno prošlo vrijeme.
Dopustimo Tomi Akvinskom da nam objasni zašto:
Sad moramo uzeti u obzir kako stoji da Riječ bijaše (erat), što se izrazilo u prošlom nesvršenom vremenu. To je glagolsko vrijeme najprikladnije za označavanje vječnih stvari ako imamo u vidu narav vremena i stvari koje postoje u vremenu. Jer ono što je buduće, još uvijek nije u činu; no ono što je sada, jest u činu, i samim tim što je u činu ono se ne opisuje kao da je bilo. Prošlo svršeno vrijeme upućuje na to da je nešto postojalo, okončalo se i prestalo postojati. S druge pak strane, prošlo nesvršeno vrijeme upućuje na to da je nešto bilo, još uvijek se nije okončalo, niti prestalo postojati, nego još traje. Stoga, kad god Ivan govori o vječnim stvarima, on izričito rabi ‘bijaše’ (erat, prošlo nesvršeno vrijeme) (Lec. 1 39)[10]
Pogledajmo još jednom, u svjetlu Tomine teološke heuristike, kako stoji s prijevodom iz Biblije 2.0:
1 ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος, 1 U početku je bila Riječ,
καὶ ὁ λόγος ἦν πρὸς τὸν θεόν, I Riječ je bila kod Boga,
καὶ θεὸς ἦν ὁ λόγος. I Bog je bio Riječ,
2 οὗτος ἦν ἐν ἀρχῇ πρὸς τὸν θεόν. 2 Ona je u početku bila kod Boga.
Priređivači su sva četiri puta gdje se glagol biti izražava u prošlom nesvršenom vremenu isti prebacili u prošlo svršeno vrijeme.
Oni su, dakle, na stvari koje postoje na način vječnosti primijenili jezični oblik koji je prikladan za izražavanje stvari koje su postojale u vremenu – ne naprosto “stvari u vremenu”, nego “stvari koje su bile u vremenu, ali više nisu.”
Značenje ne da je tim postupkom prikriveno – ono je naprosto izvrnuto. Ono što je vječno postalo je konačno.
Može se, doduše, obrazlagati kako je pravo značenje još tu. I doista, može; ali samo uz velike i neplodne muke, jer ta činjenica više nije vidljiva iz samog teksta; gdje god značenje sad bilo, na njega više ne upućuje neposredni utisak koji evanđelist svojim stilskim postupkom zadivljujuće jednostavno postiže, nego njegovo otkrivanje potrebuje dodatno tumačenje nekoga tko je u najmanju ruku čitao izvornik i ima osnovna teološka znanja. Prijevod na “standardni hrvatski jezik” u tom smislu potpuno obesmišljava sam čin prevođenja.
Sažeto rečeno: svojim su postupkom priređivači Biblije 2.0 posao redakture pojednostavili do krajnosti, a posao razumijevanja zakomplicirali do izvrtanja, te na koncu i gubljenja, izvornog značenja.
Na taj način dobili smo prijevod iskonske samoobjave Boga u izvrnutom smislu, gdje nam On govori da je bio i kako je bio, ali podrazumijeva, slijedeći prirodu jezika, da Ga više nema.
Sve to je učinjeno unutar jezika koji veoma dobro – zapravo prirodno – prenosi izvorni srok.
Teologija štedne žarulje
Pogledajmo cijeli odlomak Prologa koji čitatelju predstavlja Riječ.
Starogrčki izvornik:
1 ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος, καὶ ὁ λόγος ἦν πρὸς τὸν θεόν, καὶ θεὸς ἦν ὁ λόγος.
2 οὖτος ἦν ἐν ἀρχῇ πρὸς τὸν θεόν.
3 πάντα δι᾽ αὐτοῦ ἐγένετο, καὶ χωρὶς αὐτοῦ ἐγένετο οὐδὲ ἕν. ὃ γέγονεν
4 ἐν αὐτῶ ζωὴ ἦν, καὶ ἡ ζωὴ ἦν τὸ φῶς τῶν ἀνθρώπων·
5 καὶ τὸ φῶς ἐν τῇ σκοτίᾳ φαίνει, καὶ ἡ σκοτία αὐτὸ οὐ κατέλαβεν.
Zagrebačka Biblija:
1 U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.
2 Ona u početku bijaše kod Boga.
3 Sve je po Njoj postalo i ništa što je postalo nije bez Nje postalo.
4 U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.
5 I Svijetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.
Biblija 2.0:
1 U početku je bila Riječ; Riječ je bila s Bogom i Riječ je bila Bog.
2 Riječ je u početku bila s Bogom,
3 Sve je postalo po njoj; bez nje nije postalo ništa.
4 U njoj je bio život, a život je ljudima bio svjetlo.
5 Svjetlo je svijetlilo u tami i tama ga nije ugasila.
Podebljanje riječi u izvorniku stoje za imperfekt (ἦν x 2), prezent (φαίνει, treće lice jednine prezenta glagola φαίνομαι, “svijetliti”, “pokazati se”) i aorist (οὐ κατέλαβεν).
Zagrebačka Biblija izvornik prevodi stilski dosljedno:
- U Riječi bijaše Život (ἦν, imperfekt)
- Život bijaše svjetlo ljudima (ἦν, imperfekt)
- Svjetlo svijetli u tami (φαίνει, prezent)
- Tama ga ne obuze. (οὐ κατέλαβεν, aorist)
Smisao sroka jasan je kao dan: Svjetlo je bilo, jest i bit će, kao i sve ono što Riječi kao Riječi pripada. Zbog toga između dva oblika radnje u prošlosti stilski sasvim prirodno stoji jedan oblik koji je u sadašnjosti: “Svjetlo svijetli u tami”.
Ova rečenica zapravo je svojevrsni usklik kojim se, nakon izričaja u imperfektu i prije zaključka u aoristu, prenosi i pojačava utisak onoga što je “u početku” ili “od iskona” prisutno.
A to je, naravno, smisao Prologa: Riječ što je od iskona u nas se nastani. U vijeke, vjekova, etc.
Nasuprot tomu, jedini utisak koji prijevod iz Biblije 2.0 prenosi i pojačava jest da je netko upalio, pa onda ugasio štednu žarulju. Treba li onda upozoriti čitatelja da, bude li on uzastopce isčitavao Evanđelje po Ivanu, prijeti opasnost da mu knjiga pregori u rukama?
Vratimo li se Tomi Akvinskom, prijevod iz Zagrebačke Biblije samo dobiva na uvjerljivosti.
U početku i istodobno …
Naime, u skladu s njegovim razumijevanjem, ‘biti’ se kaže na više načina, ali uvijek prema jednom, prvom i izvornom značenju. To prvo značenje stoji za ‘biti u činu’ (lat. actus, grč. ). Primjerice, kuća može postojati kao mogućnost u umu graditelja, ali za moguću kuću se kaže da jest samo u odnosu spram neke već izgrađene, postojeće kuće. U prvom slučaju kuća posjeduje bitak po participaciji ili u odnosu na nešto (secundum quid), dok u drugom slučaju kuća zbiljski ili naprosto (simpliciter) jest.
Najprikladniji način da se u jeziku izrazi biće u činu je prezent, jer biće po mogućnosti postoji samo u odnosu na nešto što već zbiljski jest, odnosno na nešto što je prisutno.
Kad se pak govori o odnosu uzroka i posljedice, vremenski vektor u kojem izražavamo uzrok uvijek je prošlost, jer uzrok je ono što već mora actualiter biti kako bi iz njega slijedila posljedica.
Ako je Bog “iskonski” (ἐν ἀρχῇ) prvi uzrok, onda svaki govor o njemu mora imati dimenziju prošlog vremena: prije nego što je bilo išta, On je već bio. No, kako je On uzrok koji djeluje vječno, odnosno posljedica, premda proizlazi iz Njega, istodobno u Njemu tijekom cijelog svog postojanja na stanovit način ostaje i u Njega se vraća, tomu se mora dodati i dimenzija sadašnjeg vremena: On je bio, ali On istodobno jest.
Zbog toga je kombinacija imperfekta, prezenta i aorista iz gornjeg odlomka, doslovno prevedena na hrvatski u Zagrebačkoj Bibliji, najbolji mogući jezični izraz sadržaja koji evanđelist pokušava objelodaniti. Ona napinje mogućnosti svakodnevnog govora, bez ikakve uporabe stručnih ili tehničkih izraza, kako bi s jedne strane u prirodnom jeziku izrazila nešto što jezik ne može u potpunosti zahvatiti i, s druge strane, ostavila otvoreno polje za više oblike razumijevanja, pa bili oni filozofski, nadahnuti, mistički ili kako mu drago.
Autoritet intelektualca u trapericama i ideal telefonskog imenika
Prijevod na djelu u Bibliji 2.0 ništa od toga ne čini. Štoviše, on aktivno zatvara bilo kakvu mogućnost tumačenja van indeksiranja faktografije – ne, ‘fakata’ – na, u najboljem slučaju, novinarski način. Tako dobivamo izvještaj o vječnom rađanju Riječi gramatički, sintaktički, semantički i semiotički najbliži vjesti iz neke gradske rubrike, s tendencijom ka čistom indeksiranju imena, prezimena i, usuđujem se pretpostaviti, telefonskog broja. Jer faktografija se kaže na različite načine, ali uvijek prema jednom prvom i izvornom značenju. Stoga stil Biblije 2.0 je faktografski secundum quid jer on na faktografiji, koja u slučaju telefonskog imenika postoji simpliciter, samo nesavršeno participira. Nema dvojbe, međutim, da su taj književni ideal u Hrvatskom biblijskom društvu imali pred očima, ma kako ga javnosti i samima sebi predstavljali.
U jednom od svojih apologetskih napisa[11] o “novom hrvatskom katoličkom prijevodu” Biblije, Boris Beck poziva čitatelje da se “opuste”, jer “novi prijevod ima privolu čak dviju biskupskih konferencija”, i dopuste da ih “biblijski prijevod prožme”. “Zapravo”, zaključuje on u retoričkoj figuri dostojnoj njegovog anakronog intelektualnog habitusa na tragu postšezdestosmaških intelektualaca u trapericama: “nemojte uopće čitati Bibliju: neka ona čita vas.”
Što je u osnovi ovaj Beckov duhovni poziv kad se odstrani njegova zaslađenja skrama, nego najsiroviji priziv na autoritet?
Meni je poruka sasvim jasna:
“Nemojte s razumijevanjem čitati Bibliju, ne samo zbog toga što ne možete bez pomoći razumijeti išta od Riječi božje, nego ponajprije zbog toga što to nije prikladno vašem stališu.”
Mislim također da je iz prethodnog svakome sasvim jasno kako to nije nešto što bi Sv. Toma Akvinski, Doctor Angelicus jedne, svete, katoličke i apostolske crkve potpisao.
A Boris Beck, koji sve što može dodati svojoj intenciji u prilog jest nabrajanje broja redaka i drevnih jezika prisutnih u Svetom pismu koje tobože nitko ne može razumijeti bez doktorata, a i tako tek za najmanje 100 godina, očekuje od nas da prihvatimo njegov autoritet – jer biskupske konferencije tu su samo šminka, vrlo ovlaš nanešena, kako je pokazao monsinjor Šaško[12] – kad nam kaže “opustite se” i neka Biblija “čita vas”.
Dva desetljeća napora da se Sveto pismo na hrvatskom jeziku u gramatičkom, sintaktičkom, semantičkom, semiotičkom, ali ponajprije u intelektualnom smislu izvrne naopako urodili su plodom: njegovi nositelji postigli su upravo suprotno od onoga što su bili deklarirali kao svoju cilj.
Biblija je 1) postala nerazumljivija na najelementarnijoj razini, do toga da prijevod naprosto povlači nužnost poznavanja izvornika i pomoćne literature kako bi se išta shvatilo – što potpuno obesmišljava prijevod kao takav; 2) razumijevanje i estetska prosudba došli su u ruke autoriteta koji se ne kvalificira kvalitativno – kako je slučaj kod tradicionalnog shvaćanja autoriteta u teologiji i filozofiji – nego se samodeklarira kvantitativno: Boris Beck zna koliko redaka ima Biblija i na koliko je jezika pisana, a, pretpostavljam, popio je i pokoju kavu sa stručnjacima, pa ono što on kaže ima težinu autoriteta.
Dajte, najte …
U tom smislu, doima se kako je pravi adresat Biblije 2.0 umjetna inteligencija i njezina kvantificirajuća logika. Taj averoistički um koji misli umjesto i za pojedinca bez sumnje može daleko brže analizirati i indeksirati seriju iskaza oslobođenu nijansi koje strojni jezici u osnovi ne mogu asimilirati.
Boris Beck je bez sumnje u pravu kad primjećuje da “razbijanje tvrdokornosti uzusa biblijskog stila nije bezazlen pothvat”. Dodao bih samo kako je Biblija 2.0 pokazala i to da je posrijedi jednako racionalan pothvat koliko i učenje mesarskog zanata iz ljubavi spram životinja.
Na koncu, kontroverze koje su “standardni katolički prijevod Biblije” – notornu PR laž već u naslovu – popratile, odavno su trebale preći u prokazivanje skandala, i to skandala u izvornom, evanđeoskom smislu pomračenja uma u pogledu istine. Zbog čega do toga nije došlo, drugo je pitanje. To pitanje ponajprije – a možda i isključivo – treba postaviti višim razinama hijerarhije katoličke crkve.
[1] Boris Beck, “Aporije zbog kojih se biblijski prijevodi razlikuju” (Crkva u svijetu, 49. Split: 2014) https://hrcak.srce.hr/file/178648
[2] Suizdavači su Verbum i Naša ognjišta. Za narav i porijeklo “biblijskih društava”, te izvornu reakciju rimske kurije na njihovu pojavu, usp. https://murusinexpugnabilis.blogspot.com/2026/01/papinske-osude-tzv-biblijskih-drustava.html
[3] https://arhiva.nacional.hr/clanak/26180/nova-hrvatska-biblija; https://www.darkohudelist.eu/det.php?id=144
[4] Koristim dvojezično, englesko-latinsko izdanje – Thomas Aquinas. Commentary on the Gospel of St. John. The Catholic University of America Press: Washington D.C., 2010. Navodi se bilježe prema rednom broju koji je redaktor dao pojedinom Tominom izlaganju (Lectio, skraćno: Lec.) i broju odlomka unutar izlaganja, osim ako je navod iz Prologa, gdje se navodi Proemium (skraćeno: Pro.) i redni broj odlomka; ili pak ako je posrijedi komentar Prologa Vulgati Sv. Jeronima, gdje se navodi Pro. J. (Izvorni naslov je “Toma o ovom Prologu” (Thomae in hunc prologum). Prijevod na hrvatski je moj, a u fusnoti za svaki odlomak navodim latinski izvornik.
[5] “(…) quia cum Evangelistae alii tractent principaliter mysteria humanitatis Christi, Ioannes specialiter et praecipue divinitatem Christi in Evangelio suo insinuat, ut supra dictum est: nec tamen praetermisit mysteria humanitatis (…)”
[6] “Jer ovo je Evanđelje je napisano nakon svih ostalih knjiga Svetog Pisma. Kako kanon Pisma počinje s Knjigom Postanka i završava s Otkrovenjem, Ivanovo je Evanđelje napisano nakon što je Ivan bio pozvan da se vrati s otoka Patmosa u Aziju, gdje je, na zahtjev azijskih biskupa napisao ovo Evanđelje. Ono nije stavljeno na kraj Biblije, premda je posljednja napisana knjiga (kanona). To pokazuje zbog čega je bilo prikladno napisati ga, jer na početku kanona Svetog Pisma vidimo, u riječima “U početku stvori Bog nebo i zemlju”, prvo spominjanje nepropadljivog načela. Slično, posredstvom djevice (Toma misli na Ivanovo djevičanstvo, op. BM), vidimo u Otkrovenju nepropadljivi kraj/svrhu.”
(“Nam post omnes alios libros sacrae Scripturae, hoc Evangelium est scriptum. Cum enim canonica Scriptura incipiat a libro Genesis et terminetur in Apocalypsim, Evangelium istud conscriptum fuit postquam Ioannes revocatus est a Pathmos insula Asiae, ubi ad preces episcoporum Asiae hoc scripsit Evangelium. Non tamen ordinatur ultimo, licet ultimo scripserit. Ex quo congruentia scribendi Evangelium ostenditur ut cui in principio canonis, idest sacrae Scripturae, ubi dicitur: in principio creavit Deus caelum et terram, incorruptibile principium praenotatur in Genesi ei etiam incorruptibilis finis per virginem in Apocalypsi redderetur, quantum ad ordinem librorum, non quantum ad ordinem Scripturae.”) (Pro. J. 19)
[7] “Ubi primo considerandum est quod, secundum Augustinum et plures alios, nomen lucis magis proprie dicitur in spiritualibus quam in sensibilibus. (…) Sed in hoc non est magna vis facienda: nam de quocumque nomen lucis dicatur ad manifestationem refertur, sive illa manifestatio sit in intelligibilibus, sive in sensibilibus. Si ergo comparentur manifestatio intelligibilis et sensibilis, secundum naturam prius invenitur lux in spiritualibus; sed quoad nos, qui nomina rebus imponimus ex earum proprietatibus nobis notis, prius invenitur in sensibilibus, quia prius impositum est a nobis hoc nomen ad significandum lucem sensibilem, quam intelligibilem; quamvis secundum virtutem prius et verius conveniat spiritualibus quam sensibilibus.”
[8] Starogrčki tekst navodim prema The Greek New Testament. Deutsche Bibelgesellschaft: 1994.
[9] “Quia vero in unaquaque re sunt consideranda duo, scilicet esse et operatio, sive virtus ipsius, ideo primo agit de esse verbi quantum ad naturam divinam; secundo de virtute, seu operatione ipsius (…) Primo ostendit quando erat verbum, quia in principio erat verbum (…)”
[10] “Considerandum est etiam hic, quod dicitur verbum erat, quod est temporis praeteriti imperfecti, et hoc maxime videtur competere ad designandum aeterna, si attendamus naturam temporis et eorum quae sunt in tempore. Quod futurum est, nondum est actu; praesens autem actu est, et per hoc quod est actu praesens, non designatur fuisse: praeteritum autem perfectum designat aliquid extitisse, et esse iam determinatum, et iam defuisse; sed praeteritum imperfectum significat aliquid fuisse, et non esse adhuc determinatum, nec defuisse, sed adhuc remanere. Ideo signanter Ioannes ubicumque ponit aliquid aeternum, dicit erat (…)”
[11] Boris Beck, Zašto nam treba novi prijevod Biblije, Kvarnerski vez (Krk), 30/2026., br. 2 (343) / veljača 2026., str. 4–5.
[12] Ivan Šaško, Osvrt na predstavljanja prijevoda Biblije na govorni jezik, zg-nadbiskupija.hr, 29.12.2025.
