Démodé
Bura u sjeverozapadnom sektoru čaše vode nuka nas na promišljanja koja nužno dodiruju svijet u kojem čaša vode postoji – ćušpajz koji se prosuo uslijed otvaranja manifestacije EPK Rijeka 2020. dobar je lokalni poticaj da se postavi pitanje globalnog dosega: postoji li još uvijek moderna? U ovom podcastu ukazat ćemo na mogućnost i implikacije negativnog odgovora na to pitanje.
Slušajte na Mixcloud:
Slušajte na YT:
Bilješke:
Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.
Branko Malić
Jedna od osnovnih karakteristika moderne je da zamjenjuje cilj i sredstvo, odnosno da sredstvo kao takvo postaje cilj po sebi, dok se primarni cilj gubi iz vidika. Stoga su se određeni ideali, koji su se pojavili tijekom povijesti, s vremenom izgubili ida bi svoje mjesto prepustili ideologijama koje su kao takve od običnog sredstva za ostvarenje ideala postale cilj po sebi. Mislim da bi i spomenuta ideologija “jugoslavenstva” mogla poslužiti kao primjer. Kao i određeni etnonacionalizmi i ona predstavljala svojevrsni most između lokalnog i globalnog, a u svrhu ostvarenja projekta globalizma te je s vremenom počela predstavljati ideologiju ili cilj po sebi. Ideali globalizma, emancipacije i dr. i dalje su prisutni iako uklopljeni u shemu tzv. glokalizma. To se danas posebno očituje kroz politiku tzv. “regiona”, odnosno neke vrste kulturno-političke bliskosti država bivše Jugoslavije.
Što se tiče Antike, jedan od temeljnih mitova koji se odnose na moderni princip je mit o Prometeju. Također, moderni princip, kao i humanistički i materijalistički način mišljenja karakterističan je za određene antičke filozofe poput Protagore, atomiste Demokrita, Leukipa, Lukrecija i dr. Taj se princip može su uočiti i kod pojedinih misterijskih škola, tipa eleuzinskih misterija koje sve više dobivaju na važnosti u kasnijoj grčkoj povijesti. U širem smislu i sama filozofija je od svojih početaka predstavljala svojevrsni odmak od klasičnog grčkog svjetonadzora i arhaičke grčke religioznosti, kritizirajući ili potpuno negirajući tradicionalni grčki odnos prema bogovima koji je posebno bio izražen u djelima Homera ili Hesioda,
Puno stvari staviš na stol odjednom, pa moram izdvojiti nešto:
Jugoslavija – naravno, može se tako gledati. Međutim mislim kako je osnovna stvar ipak sasvim instinktivni osjećaj pripadnosti, kao i kod pripadnika stvarnih naroda. Bizarno je što je riječ o pripadnosti nečemu čega nema, ali što ja tu mogu.
Antika: mit o Prometeju je u osnovi pouka o hybris-u – dakle o tome što će se dogoditi ukoliko se prekrši volja bogova. Ne može antičkije i demode od toga, bez obzira kako se danas pokušavalo modernizirati izvorni mit. U krajnjoj liniji, da se Prometeja stvarno dade prevesti u moderno doba, ne bi nam trebao Frankenstein.
Pitam se koliko je Jugoslavija i žaljenje za njom stvarni ideal i cilj naše ljevice, a koliko jednostavno sredstvo kojim se služe, bilo svjesno ili ne. Uostalom postoje u neku ruku slična proturječja i na zapadu, uglavnom izražena kroz čudne nelogične saveze među raznim naoko nekompatibilnim skupinama.
Mislim da jest iz više razloga.Prvo, riječ je o još uvijek “staroj ljevici”, odnosno ljevici koja barem nastoji osloniti se na već postojeću “tradiciju”, unatoč promociji novoljevičarskih tropa. Takva ljevica nacionalno pitanje uzima veoma ozbiljno, jer, okvirno govoreći, stari marksizam ne vidi nacionalni i etnički identitet kao nešto ništavno nego kao “konkretno-istorijsko-dijalektički-što-ti-ga-ja-znam” izraz povijesti klasne borbe. Komunizam je bio geopolitički i prije Oktobarske revolucije upravo zbog toga što je narode i nacije razumijevao kao “danosti” koje nisu proizvoljne. Mislim da je možda najbolji izvor u tom pogledu Marxova kritika Bruna Bauera iz spisa “O židovskom pitanju”, gdje je Marxov antisemitizam utemeljen na razumijevanju Židova kao naroda povijesno “programiranog” da bude subjekt financijskog kapitala i njegovog globalnog širenja. Otud ni neprijateljstvo hrvatskih Jugoslavena prema Hrvatima nije naprosto izraz nekog šireg teorema o brisanju identitetskih ograničenja – kako je to pretežno slučaj na Zapadu – nego nužan korak kako bi se stvorilo povijesni subjekt socijalizma. A to je Jugoslavija.
Druga, važnija, stvar je plemenska pripadnost. Jugoslavija je za njezinu siročad jednako tako nacionalna, etnička i kolektivistička zajednica koliko i Hrvatska za hrvatske nacionaliste. Mislim kako je početak i kraj priče konkurencija između utopijskog nacionalizma i države koja je izraz povijesne stvarnosti, gdje jedno mora biti etnički očišćeno iz povijesti.
U svom izlaganju pokušavaš ukazati na tezu da je moderna mrtva te da moderni način gledišta nije više relevantan za današnje vrijeme. No, pritom ostaje pitanje dali pod modernom smatraš povijesnu epohu ili zapravo misliš na sam princip modernosti kao takav. Uz to, na nekom drugom mjestu navodiš tezu o zapostavljanju ili negaciji dimenzije prošlosti u ovom suvremenom dobu, a opet kao glavnu karakteristiku domaćih ljevičara ističeš upravo opsjednutost prošlošću, te neprihvaćanje njezinog prolaska. Nije li takav stav pomalo kontradiktoran, te može li se stoga termin zastarjelost uopće upotrebljavati kao relevantan pojam? Naime princip modernosti javlja se još na početku civilizacije kao vjera u neograničeni ljudski potencijal napretka i razvoja, a osnovna mu je karakteristika da čovjeka smatra središtem univerzuma. Taj princip postaje osobito djelotvoran tijekom povijesti još od 6. stoljeća pr. Krista nadalje, dok je moderna kao epoha ipak novijeg datuma te je na povijesnoj sceni prevladava još od razdoblja kasnog srednjeg vijeka ili renesanse, a osobito od Descartesa ili baroka. Danas pak, tvrdiš, odnosno zadnjih nekoliko desetljeća taj princip više nije prisutan te se javlja svojevrsno rastapanje ili disolucija moderne. Problem je, što je razdoblje koje nastupa nakon smrti moderne i dalje snažno prožeto njezinim duhom, iako je on naoko doživio preobrazbu u tzv. postmoderno stanje. Sama postmoderna kao razdoblje pritom ne predstavlja potpuno odsustvo moderne ideje već njezin nastavak i logički dovršetak, kao što primjerice postuhamizam nije potpuna suprotnost humanizmu već njegova logična posljedica i razrješenje. Stoga, na primjeru ovog riječkog slučaja možemo uočiti da se tu ne radi o jednostavnom povratku modernih ideologija komunizma ili socijalizma, već je zapravo moderna ideologija ili ideologija moderne ponuđena kroz prizmu postmodernizma, odnosno postmoderne igre svijeta koja spomenute moderne ideale tretira poput određenih kulturnih kodova ili “meme-ova” koji se koriste u ljevičarskoj kulturnoj borbi. Pritom kultura zauzima mjesto politike te kao svojevrsna nova ideologija postaje poprište tzv. postmoderne kulturalne bitke. Simboli radništva, industrije, revolucije itd. predstavljeni su kroz prizmu postmoderne kulture politike identiteta. A ti su identiteti umjetno konstruirani te fluidnog i autoreferencijalnog karaktera te samo površinski sadrže određene osobine modernih ideologija. Naime, antifašizam kao postmoderna ideologija više nama nikakve veze sa povijesnim antifašizmom te predstavlja svojevrsni sklop raznih neoljevičarskih postmodernih pravaca poput feminizma, rodnih teorija, antiautoritarizma, antirasizma i sl. Antifašizam time postaje svojevrsni “stil života” prisutan kao ekskluzivna osobina određenih manjinskih ili čak supkulturnih grupacija, a ne više kao pozitivna tekovina novije povijesti proizašla iz iskustva sukoba s fašizmom. Što se tiče projekta nekakve nove Jugoslavije, mislim da to više nema nikakve veze sa povratkom ili obnovom povijesne socijalističke Jugoslavije već je riječ o implementaciji globalističkog ili univerzalističkog ideala putem kulturalne politike. Geopolitički, Jugoslavija je uvijek predstavljala svojevrsni most između istoka i zapada, a nekakav novi “jugoslavizam” u tom smislu služi širenju euroatlantskih integracija na preostali dio regije. Pritom , kao i u slučaju Rijeke ili Istre, određene se lokalne ili regionalne osobitosti očituju kao utjelovljenje modernih univerzalističkih principa mira, bratstva među narodima, napretka i sl. Zanimljivo je da se određeni aspekti jugoslavizma ili titoizma pod okriljem antifašizma čine, kao kod nas u Istri, dijelom nekakvog lokalnog folklora. Uz to prisutan je i svojevrsni subverzivni ili rebelijanski karakter tih ideoloških meme-ova. Problem sa subverzijom je u tome što određena ideologija koja nastupa sa oporbene pozicije može jednom, dolaskom ne vlast, izgubiti svoj subverzivni karakter te postati prevladavajuća, odnosno tzv. “mainstreem” ideologija. No, ono što je osobito kod takvih ljevičarskih, revolucionarnih ideologija je to da i kada su na vlasti sebe prezentiraju kao subverzivne i buntovničke. To je osobito vidljivo u slučaju SAD-a koji svoje prevladavajuće vrijednosti i dalje nameće kao svojevrsni bunt ili avangardu, odnosno poziva se na svoj revolucionarni karakter kao naslijeđe američke revolucije. Slično tome u socijalističkim zemljama je prevladavao pojam tzv. “permanentne revolucije”, odnosno revolucije koja vječno traje iako je odavno ostvarila svoj cilj i preuzela vlast. Ljevičarska kulturna ideologija svoju snagu crpi isključivo u borbi protiv tobožnjih desničarskih zadrtih konzervativnih ili reakcionarnih snaga. Ako takve ne postoje tada ih izmišlja ili pak preuveličava postojeće konzervativne tendencije. Što se tiče novi konzervativaca, oni pak svoje vrijednosti temelje na svojevrsnoj negativnoj preslici lijevo-liberalnih vrijednosti. Ukoliko ljevičari kritiziraju kapitalizam, slobodno tržište, tradicionalizam i sl. tada za prosječnog konzervativca to postaju pozitivne vrijednosti, a ukoliko ljevičari do besvijesti izdižu antifašizam kao osnovni temelj zapadne civilizacije, tada ovi drugi prihvaćaju nekakav anti-antifašizam zbog povijesnih zločina počinjenih u ime antifašizma itd. Vječna glupava kulturalna borba između jednih i drugih osigurava objema stranama tobožnji legitimitet i uvjerljivost.
Stoga, bih zaključio da modernizam, odnosno moderni princip svoj puni značaj ostvaruje tek preko postmodernizma koji putem ponavljanja određenih značajki modernizma predstavlja sebe kao novi bestemeljni temelj modernizma. Značajke takvog novog modernizma proizlaze iz nadolazećeg, odnosno iz budućnosti te od nje prelaze na određene tendencije iz prošlosti,odnosno povijesti.
Pod krajem moderne podrazumijevam zaključak koji proizlazi iz pretpostavke što joj stoji u osnovi – da je osnova svega ništavna. Taj zaključak se još uvijek provizorno naziva postmoderna. Također, konstatiram i kraj povijesne epohe, naravno, uz određene ograde jer je riječ o prilično uopćenom sudu. Međutim jedna je stvar ukazati na općenitu prisutnost, a druga na općenitu odsutnost nečega – ne znam odakle ideja kako princip modernosti djeluje već u antici; ako i jest tako nešto se dade demonstrirati samo kroz neki oblik filozofije povijesti, koja je opet sama po sebi moderan proizvod, tako da se bojim kako o tome ne bih imao što reći.
Što se tiče proturječja u inklinacijama domaće ljevice, svakako upravo o tome je riječ. Samo to nije proturječje koje ja činim, nego ga samo konstatiram na osnovi onoga što vidim u njihovom djelovanju.