Miscellanea: znati i ne znati

“Što je dakle vrijeme? Tko bi to mogao lako i ukratko razjasniti? Tko bi to mogao i samo mišlju shvatiti pa da to onda riječju izrazi? A je li nam išta običnije i poznatije što u govoru spominjemo nego vrijeme? I razumijemo sasvim dobro kad o njemu govorimo, i razumijemo kad čujemo gdje drugi o njemu govori. Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bi htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam (…)“ Sv. Augustin, Ispovijesti, knj. 11, gl. 14.

Ovaj odlomak iz Ispovijesti Sv. Augustina jedno je među istinskim loci classici tradicionalne misli.

Ističući to, ostavit ćemo po strani Augustinovu raspravu o bitku vremena, pored sve njezine mjerodavnosti; usredotočit ćemo se radije na prividni paradoks sadržan u pitanju formuliranom na način pristupačan ne samo metafizičaru, teologu ili praktikantu neke od ostalih viših znanosti, nego i poslovičnom laiku:

Svi znamo što je vrijeme, pa ipak istodobno nemamo pojma kako artikulirati to što znamo.

Znači li to onda da istodobno istu stvar znamo i ne znamo?

Filozofija našeg doba oduševljava se sličnim pitanjima zbog njih samih. Iz takve vizure, uvriježena bi procedura bila istaći i zaoštriti stvar te onda nastaviti umnažati slične paradokse, e da bi se konačno proglasilo „smrt filozofije“, cijelo vrijeme zadržavajući pravo na postojanje odsjeka za filozofiju na fakultetima valjda kako bi se imalo gdje zaposliti generacije profesora koji će nastaviti naglašavati kako oni samo ističu, zaoštravaju i umnažaju nepomirljiva proturječja.

Dok na jednoj strani povijesnog procijepa imamo sveca koji ispovijedajući svoju osobnu povijest iznosi bez razdvoja prikaz životnog put pojedinca i odnos čovjeka spram Boga, na drugoj  imamo posla s profesorima koji ravnodušno propovijedaju značaj i smisao ničega.

Činjenica da nešto znamo, ali ne možemo artikulirati to znanje u mjeri u kojoj bi mogli spremno položiti račun o tome „što jest“ to što znamo zapravo predstavlja čin neposrednog uvida u narav odnosa ljudskog intelekta i zbilje; dočim je istinska svrha Ispovijesti uputiti čitatelja prema predmetima kršćanske askeze, kao i načelima kojima se bave metafizika i teologija, odnos zbiljskog, odnosno artikuliranog, i mogućeg, odnosno još ne artikuliranog znanja istodobno je nešto što se tiče sviju i svima je očigledno.

Ništa nije čisto ništa, tako da ne možemo stvarno reći kako ne znamo ništa samo zato što ne možemo artikulirati ili ozbiljiti znanje; to naprosto znači da ga ne možemo prenijeti, jer je ono još uvijek samo mogućnost.

Jedna od prvih prepreka u filozofiji je naučiti kako prevazići taj jaz. Jednako donekle vrijedi i za druge oblike ljudskih aktivnosti, također praktičkih i tehničkih, osim možda u nekim oblicima umjetničkog izraza gdje se ono što je zbiljsko, odnosno ‘u činu’ (energeia), uranja u moguće, kako bi se artikuliralo cjelinu otvorenu za naknadna tumačenja i kreativnu imaginaciju.

Međutim kad vas netko lupi pitanjem o nečemu kao što je narav vremena samog, ulozi rastu u nebesa i situacija se iz osnove mijenja.

U ovom slučaju suočeni smo s istinski neuhvatljivim pa ipak sveprisutnim bićem do kojeg nam je u najvećoj mjeri stalo, čak dotle da s njim imamo posla i o njemu mislimo svakodnevno, i pored svega toga neimajući blage veze što je ono.

Razlog tomu je sasvim jednostavan.

Vrijeme je zbilja što djeluje u vidljivom svijetu, ali je istodobno sama nevidljiva; činjenica očigledna već samim tim što vrijeme kao takvo uopće nije moguće vidjeti.

Možemo govoriti o vremenu kao o mjeri, rasponu života, trajanju nečega, ali time samo kažemo što vrijeme čini a ne što ono jest.

Jezikom metafizike mogli bi to formulirati kao razumijevanje čina, ali ne i bivstva iz kojeg čin izvire.

U tom smislu nas Augustinovo pitanje dovodi do točke u kojoj se umu otkriva bestjelesna zbilja i način na koji se to zbiva usred najobičnijih i najsvakodnevnijih okolnosti. Vrijeme djeluje na nas i mi to znamo, pa ipak ne znamo što je ono i, što je implicitno još važnije, mi ne znamo zašto ono jest.

Bestjelesno biće se obično razumijeva kao hipoteza oko koje se prepiru filozofi, pa jedan govori da ono postoji a drugi to poriče. Međutim, kao što možemo primijetiti, ono prethodi i potvrđivanju i nijekanju.

Ili bi trebali reći da je vrijeme samo hipoteza?

Osobitost je zbilje ta da što je ona čistija utoliko manje pripušta u sebe negacije; a stupanj čistoće zbilje odgovara stupnju njezine bestjelesnosti.

Također, kad je nešto inherentno neporecivo, tada mu se zbilju može poreći samo u mašti. A mašta pripušta u sebe svakojake negacije, sve do one apsolutne.

Na taj način, sasvim je moguće ustvrditi kako vrijeme ne postoji ili, da se malo prizemljimo, da prijateljstvo, maskulinitet, ženstvenost i drugi duševni habitusi ne postoje, naprosto zbog toga što isprva ne možemo artikulirati što to točno oni jesu.

Kako vidimo na primjeru sv. Augustina ta je pretpostavka potpuno pogrešna. Težina artikuliranja raste sukladno čistoći zbilje koju se treba artikulirati; primjerice, nije lako artikulirati što to znači biti muškarac, ali je gotovo pa nemoguće objasniti što je to osoba.To nas dovodi do drugog određenja bestjelesnog bića, odnosno da je ono uvijek na neki način nutarnje.

Bestjelesno biće, u onoj mjeri u kojoj nije uvjetovano tijelom, nutarnjeg je značaja jer uvijek može istupiti iz- i vratiti se u sebe.

Ljudska je osoba doista egzemplarna u tom smislu, jer je tijelo samo njezin izvanjski aspekt, odnosno onaj dio nje koji se ne može razumijeti bez da je prožet dušom koja sadrži tijelo unutar sebe; kako je duša bestjelesna ne možemo je smjestiti u neki izdvojeni dio tijela, ali budući da ona prožima i pokreće tijelo, nepodijeljeno je prisutna u svim njegovim dijelovima kao cijelini.

Reći da osoba ne postoji vrijedilo bi samo ako to određena osoba kaže, jer takva čista zbilja kao što je život osobe razumljiva je samo putem neposrednog dodira – poznavanja onoga što je u srcu, kako se to zna reći.

No niti jedna osoba neće za sebe reći da ne postoji, osim ako se posluži maštom ili, u najgorem slučaju, ako se poistovjeti s proizvodima vlastite uobrazilje.

Otud mogli bismo parafrazirati Augustinovo pitanje:

„Što sam dakle ja? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bi htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam.“

Znači li to onda da ja ne postojim?

Danas je postalo iznenađujuće lako odgovoriti potvrdno. Jedna od osobitosti suvremenog mentaliteta, formuliranog u institucionaliziranim i poluinstitucionaliziranim oblicima kulture, znanosti i umjetnosti, jest ta da je omaška poistovjećivanja artikuliranog znanja s početnim činom znanja, nasuprot tradicionalnom shvaćanju gdje se ovo drugo razumije samo kao prvi korak u procesu prilagođavanja zbilji, dobila snagu dogme.

Tragično je da danas imamo dijelove svijeta gdje su ovaj sasvim izvanjski sistem nerazumijevanja ljudi počeli masovno prihvaćati, odnosno prilagođavati mu se u svojoj nutrini. U normalnim okolnostima, odnosno tamo gdje većina još uvijek zadržava nutarnju autonomiju u odnosu na vladajući mentalitet, manje ili više nesvjesno ga opažajući kao nešto strano što se  mora podnijeti, ali ne i intimno prihvatiti, imamo situaciju sličnu neprijateljskoj okupaciji ili diktaturi: svatko zna kako je ne može izravno napasti, ali je u svom srcu slobodan da je ne shvati ozbiljno.

Riječ je o nečemu što se ne može uzeti olako, jer, kao što smo vidjeli, poricanje beztjelesne, nevidljive i nutarnje zbilje ne završava naprosto u odbacivanju nekakve filozofijske tvrdnje.

Ono je u konačnici odbacivanje Boga i ljudskog bića kao takvog.

Jedan jasan simptom koji ukazuje na to da je određeni narod na tom putu jest prevladavajuća atmosfera ravnodušnosti – ravnodušnosti što se pokazuje kroz ignoriranje implikacija bilo kojeg čina ukoliko se može pokazati kako on ne škodi pravu nekog drugog ravnodušnog pojedinca da ga za njega boli briga. Od abortusa, rastakanja spolnih razlika do rastvaranja klasične kulture, sve se to može zbiti tek onda kad su pitanja poput Augustinovog pretvorena u besmislice.

Takva su pitanja, naime, život ljudskog uma i ona postavljaju čovjeka u ispravan odnos spram zbilje. U životima većine ljudi ona su više nešto što se podrazumijeva i rijetko ili nikad eksplicitno postavlja, ali su uvijek tu, makar i u pozadini misli.

To većinu ljudi čini lakom lovinom za one koji nevidljive zbilje koje su usmjeravale živote generacija žele zamijeniti njihovim falsifikatom: ljudi zapravo nemaju potrebe artikulirati ono zbiljsko, dok oni koji zbilju žele rastvoriti znaju da joj moraju izmisliti alternativu jer se od nje na svaki način žele osloboditi. Otud, jedni su prvobitno pasivni, a drugi grozničavo aktivni.

Lijek tomu, u najmanju ruku u osobnom životu, bilo bi ozbiljiti moguće, nastojati artikulirati istinu. Zanimljivo je da to i nije toliko teško pa ipak iskušenja da se od toga ipak odustane su brojna – od lažnog olakšanja koje pružaju laki odgovori do straha od ostracizma iz pristojnog društva sve se to svodi na iskušenje ravnodušnosti.

Stoga zaključak bi bio kako biti ravnodušan i biti osoba predstavlja opreku, jer biti osoba podrazumijeva refleksiju i uvid u srce onoga od čega nas raspoloženje ravnodušnosti izolira.

Ravnodušni su ljudi plitki do te mjere da prestaju biti ljudi.

Ne bi li stoga na kancu apsolutna negacija nevidljive, bestjelesne i nutarnje zbilje bila ništa drugo do apsolutna plićina.

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.

Branko Malić