Dijalektika ogorčenja
“Doista, svaka krajnost teži tome da proizvede nasilnu reakciju (…) te tako iz krajnosti slobode po svemu sudeći možeš očekivati, kako u pojedincu tako i u političkoj zajednici, reakciju u obliku krajnosti podčinjavanja. (…) A ako je tako, možemo očekivati da će iz demokracije nastati tiranija, najzvjerskiji oblik podčinjavanja iz krajnosti slobode.“
Platon, Politeia (564 a – b)
Zapadnjaci godinama žive u demokratskim društvima gdje ovaj krajnje nepouzdani oblik političke kontrole predstavlja sve stvari za sve ljude. Stoga, biti nedemokratičan jednako je kao i biti kriminalac, jer se vlast jednakih promatra kao da je izgrađena na moralnom načelu ranga zapovijedi: “Ne ubij!”.
Međutim, demokracija nije ni po čemu moralno obvezujuća, jednako kao što tako nešto kao vladavina jednakih nigdje zapravo ne postoji.
Ljudi upadaju u takve iluzije poradi pretpostavke da su politički život i – što je još važnije – pravni sustav jedini pravi teren za odigravanje sukoba dobra i zla; pretpostavke jednako uporne koliko i očigledno pogrešne. Postojali su – i još uvijek postoje – politički sustavi što leže na ramenima daleko boljih ljudi od onih koji nastanjuju razvijene demokracije.
K tome, ni ljudi koji vode suvremene demokracije ne trpe smanjenje vlastite moći u korist “naroda” ili “građana”. Ideal o kojem govorimo samo je smokvin list – i to prilično malen – što skriva oligarhiju.
U tom smislu, nikad nisam imao iluzija po pitanju povijesnih demokracija. Ali, kao politički ateist, također nikad nisam vjerovao niti u ideal demokracije, koji je u pravom smislu riječi predmet političke teologije: misli što počiva na pretpostavci da se čovjek i društvo mogu bitno, revolucionarno, izmijeniti.
Promatrajući djelovanje masa, nalazim kako je “volja naroda” prikladnija za organiziranje linča nego vlasti “naroda, po narodu i za narod”. Međutim to me ni najmanje ne ispunja ogorčenjem prema bližnjima. Ponekad bijesom, ponekad tugom – najčešće rezignacijom – ali nikad ogorčenjem. Koliko god se ljudi mogli činiti zlima, onaj trenutak kad se osjetiš superiornim netko te od njih iznenadi i posrami nekim nesebičnim činom. Tada se čovjek mora prisjetiti kako je sve što kaže o ljudskim bićima, ujedno rekao i o samom sebi.
Demokratski čovjek ne može razmišljati na ovaj način. Za njega postoje samo Sveci i Prokletnici.
Demokratski čovjek
Zbog toga, da ne zavaravam čitatelja, ističem da ne vjerujem u jednakost ljudi. Nalazim kako je volja da se sačuva svaki ljudski život sveta, ali također ne vidim na koji to način baš svatko može biti sve stvari, kao što tvrdi demokratski čovjek, koji, uzgred budi rečeno, nikad ne djeluje u skladu s tim načelom. Ako radikalni – a to ovdje znači: dosljedni – desničar mašta o hicu u glavu svojega protivnika, budite sigurni da radikalni ljevičar sanja kako zapovijeda streljačkim vodom.
Ovih par osobno intoniranih odlomaka bili su nam potrebni kako bi ocrtali čovjeka koji nije demokratičan, ali je potpuno bezopasan za demokraciju.
Opasan je čovjek, međutim, onaj koji istinski vjeruje u demokraciju; pravi je zločinac i neprijatelj demokracije onaj koji je obožava. I u jednom trenutku doživi „radikalizaciju vjere“.
U svijetu i kod nas ova vrsta ljudi je sve vidljivija duž cijelog političkog spektra.
Sve više i više, čovjek primjećuje kako ultraliberalni intelektualci i novinari počinju shvaćati da „demokracija nije baš tako dobra ideja“ te kako „referendumi nisu za ksenofobe, homofobe, štogodtipadnenapametfobe i ‘kozojebce’ (Matija Babić). U Europi, ove je glasove ohrabrio i učinio glasnijima Brexit. U SAD, ali u stanovitoj mjeri i širom Zapadnog svijeta, to su inicirale masovne pucnjave, osobito tzv. „Orlando“ i „Dallas shooting“.
Ovi su događaji svakom čovjeku, diljem cijelog političkog spektra, mogli poslužiti kao potvrda njegovih preduvjerenja pod uvjetom da on posjeduje jednu važnu duševnu osobinu.
Ta osobina, što u ovom trenutku predstavlja najjaču motivacijsku silu iza „volje naroda“ kod nas i u inozemstvu, jest ogorčenost.
Zapadne demokracije prepune su ogorčenih demokratskih ljudi kojima polako, ali sigurno, sviće da demokracija ne može adekvatno kazniti njihove neprijatelje.
Naime, ogorčenost nije čin bijesa uzrokovanog nepravdom. Ni blizu tome. Ogorčenost je zapravo želja za osvetom.
U najboljem slučaju ljudi žele kazniti profesionalne političare, glasovanjem za autsajdere. No, kad dođe do prolijevanja krvi – premda bi sasvim dobro moglo biti riječ o virtualnoj krvi – ulozi počinju rasti eksponencijalnom brzinom.
Ljudi skloni desnici žele kazniti muslimane i one koji im žele pružiti poseban manjinski status, dok zaštitnici LGBT2erXD, itd. žele konačno kazniti one koji zagovaraju slobodno posjedovanje oružja ili primat religije u pitanjima dobra i zla; uslijed pucnjave u Dallasu, Black Lives Matter se danas počinje promatrati kao terorističku organizaciju, dok njezini pripadnici sada imaju opravdanje za tvrdnju da su SAD leglo naoružanih i opasnih ljudi koji mrze crnce.
I tako dalje, i tako dalje …
Kada se sukobe dvije opreke, a ni jedna od njih ne biva ukinuta, onda najvjerojatnije uopće nije niti riječ o oprekama. Naime, opreke mogu postojati samo na osnovi jedne zajedničke osnove, primjerice na način na koji predikacije ‘biti bolestan’ i ‘biti zdrav’ izričemo prema jednom subjektu – ‘tijelu’. U slučaju političke dijalektike o kojoj je ovdje riječ, subjekt koji drži opreke zajedno, unatoč njihovom bespoštednom sukobu, upravo je gorčina sama. Na taj način „ljevica“ i „desnica“ ne mogu uništiti jedna drugu, jer one su obje samo različite manifestacije jedne te iste težnje.
Želimo li definirati što je točno cilj te težnje, stvar je iznenađujuće lagana: i „liberali“ i „konzervativci“ su ogorčeni na ono što navodno najviše cijene, naime: na slobodu svoga zamišljenog ili stvarnog protivnika.
Dijalektika ogorčenja
Ovdje nema nikakvog proturječja. Ukoliko definiramo slobodu na legalistički način – a moderne demokracije doista pretpostavljaju kako sloboda u eminentnom smislu označava isključivo podređenost sistemu prava – kao uživanje stanovitih prava i dužnosti, onda hipertrofija različitih sloboda jednog pojedinca neminovno počinje dolaziti u sukob sa slobodama drugog pojedinca.
To je povijesni rezultat modernog doba. Brojne slobode moraju se sliti u jednu zajedničku slobodu, kako bi društvo moglo funkcionirati. A tako je nešto moguće samo putem ukidanja individualnih sloboda. Argument prema kojem ono što nikome ne škodi ne može biti zabranjeno vrijedi samo na razini pojedinaca. Zapravo, na razini društvenih grupa reguliranih zakonom, sve može nekome naškoditi. I, kako se čini, sada svatko želi biti apsolutno siguran u svojim pravima, odnosno učiniti sve ostale apsolutno neškodljivima. Na taj način dobivamo situaciju gdje svačija sloboda škodi svačijoj slobodi.
Riječ je o Platonovom izvanrednom uvidu u narav demokracije i demokratskog čovjeka – demokraciju ne uništava nekakva autoritarna sila izvana, nego njezina vlastita totalitarna bit. Ostavimo sad po strani to što je atenska demokracija, koja je ubila njegovog voljenog učitelja Sokrata, bila nešto sasvim drugačije od suvremene. Platonov uvid kako ono što demokracija naziva „sloboda“ nije ništa drugo do najniži zajednički nazivnik koji služi tome da se ljude numerički izjednači, još uvijek vrijedi. Štoviše, njegov pristup definiranju političkog sistema (politeia), putem analize individualne psihologije tipa ljudi koji ga nose, danas dobiva svoje opravdanje pred našim očima.
Naime, Platon drži kako je demokratski čovjek sasvim simpatično biće, a demokracija najprivlačnije političko uređenje, na kratke staze. Međutim, kad demokrat i demokracija razviju sve svoje unutarnje mogućnosti, na površinu izbija njihova istinska, mračna, bit.
Demokratska je sloboda zapravo apsolutno pravo da se ugađa vlastitim željama pod zaštitom zakona. No želje i strasti, uzete same po sebi, nemaju intrinzičnih ograničenja; jedino što se može predvidjeti u pogledu njihovog razvoja jest to da će se s pojačanim i slobodnijim uživanjem, povećati njihov broj i intenzitet. A tada je samo pitanje vremena kad će se jedna skupina sebičnih budala sudariti s drugom skupinom sebičnih budala i zahtijevati da netko njihovim protivnicima ukine one slobode koje oni sami, obično pod nekim naizgled drugačijim predznakom, uživaju.
Ali to nije sve. Pored želja u rasponu od uživanja pive i skanka, kao i bogomdanog prava na simultano uživanje sado-mazo seksa i odgajanja djece u istospolnom braku, postoji još jedna jedinstvena želja u dubini ljudskog bića.
Rođenje tiranije iz sna razuma
Želja koja na svijet porađa tiraniju je ogorčenje, odnosno uzajamna mržnja između vladara i podanika. Njezina je funkcija osigurati slobodu jedne grupe na način da se ukine sloboda druge grupe. Postoji stanovita vrsta čovjeka pogodna za tiraniju i taj čovjek posjeduje jednu glavnu želju:
„To je ona vrsta želje što se budi kad ostatak duše, razumni, obazrivi i vladajući njezin dio, spava, a zvjerski i divlji dio, pun hrane i vina odbacuje san i želi provaliti i zadovoljiti vlastite instinkte. Poznato vam je da u takvom slučaju nema toga što taj neće poduzeti, jer je oslobođen od svakog stida i svakog razuma. Ne preže ni pred kopulacijom s vlastitom majkom u mašti ili bilo kime drugim, čovjekom, bogom ili zvijeri. Spreman je na svako odvratno, krvavo djelo; ne odriče se nikakve hrane i, riječju, ne preže ni pred kakvom krajnošću ili ludošću.“ (Plato, Politeia 571 c – e)
Riječ je, dakle, o onome što mi danas, naizgled slijedeći Freuda, ali prije njegovog poduzetnog nećaka Edwarda Bernaysa, nazivamo „nesvjesno“ – kaos usnule psyche.
Borba protiv ‘uma’ u njegovom platoničkom značenju sposobnosti koju se može ozbiljiti otkrivanjem istine kroz donošenje ispravnih sudova rodonačelnik je naše epohe. U ovom povijesnom trenutku svjedoci smo pobjede nad umom. Sloboda da se potvrdi vlastito ‘Ja’, osobito vidljiva kroz slobodu izbora „identifikacije“, bez obzira na urođene ili naslijeđene uvjete egzistencije pojedinca, samo je šarena maska što skriva bezuvjetnu volju za žderanjem, lokanjem, jebanjem i, na koncu, ubijanjem. Jer jedina je prirodna granica ugađanja vlastitim porivima, jednom kad su um i njegova prtljaga viših svrha odbačeni, sama smrt.
Stoga, demokratska volja za tiranijom koju, po mom mišljenju, danas imamo priliku promatrati kroz dijalektiku ogorčenja, zapravo je volja za smrću – samoubilački poriv za osvetom nad vlastitim odrazom u ogledalu.
Jer kako drugačije objasniti mentalne slijepe točke u ljudi koje jednostavno ne mogu dokučiti kako se „islamski terorizam“ izlegao, razvio i razmnožio u organizaciji njihovih vlastitih vladara? Štoviše, kako nekom tko čita Kur’an i nalazi mnoštvo inkriminirajućih odlomaka objasniti da zapravo koristi istu metodu kao i „radikalni“ islamisti, odnosno islamski heretici koji odbacuju legitimnu Tradiciju tumačenja, nužnu osnovu svake religije sposobne da stvori civilizaciju što Islam – priznavali mi to ili ne – svakako jest? Kako prodrijeti u tvrde glave s argumentom kako niti jedno od povijesnih islamskih carstava nije funkcioniralo prema ovom načelu te da se, nasuprot tomu, problem heretičkih pokreta rješavalo egzekucijama onih koji su skretali u „radikalnom“ pravcu?
Razlog tomu je, čini se, nesposobnost demokratskog čovjeka da se suoči s činjenicom kako je ono što danas nazivamo „demokracija“ jednako samozadovoljno, nihilistično i potrebito tiranije kao i teroristički mentalitet kakav nastoji izgraditi postmoderne kalifate. Nihilizam je metafizički mentalitet koji poriče bitak transcendentnih počela. Kako može postojati samo jedno krajnje Ništa, tako može postojati i samo jedna krajnji nihilizam. U tami praznine, sve su krave jednako crne.
Stoga u očima suvremenih zatočnika demokracije, krajnja sloboda bit će nužno oblik tiranije – centralizirane moći koja ugađa svakoj zamislivoj želji i guši svaki oblik otpora što izaziva ogorčenje. I ona to treba činiti potpuno samovoljno, jer ne postoje nikakvi principi izvan i iznad čovjeka. Nema bitne razlike između američkih SJW-a i bliskoistočnih glavosjeka, jer im je objema zajednički nazivnik upravo to da njihovom ogorčenju nema kraja.
Ne može se zamisliti dvije beskrajne stvari, jer bi se onda moralo pretpostaviti kako jedna ograničava drugu. Stoga riječ je o jednoj te istoj stvari, jednom te istom ogorčenju i jednoj te istoj gomili luđaka.
Biti bezuman, bez-uma, znači biti lišen sposobnosti da se vlastitim slobodama postavi granica. Kako te slobode očigledno jure u pravcu međusobnog sudara – čak i unutar savjesti jednog jedinog čovjeka – pojavljuje se potreba da njima upravlja izvanjski autoritet.
Čovjek bi sada mogao nabaciti predviđanje kako će tiranija budućnosti imati oblik neke vrste centralizirane moći koja će nametnuti „red iz kaosa“, ali zar je baš potrebno igrati se proroka?
Postojeća konstelacija moći na Zapadu već izlazi u susret cijelom spektru gorčine, ne ponajmanje putem kontroliranog terorizma i njegove medijske reprezentacije. Stoga, zašto se ne bi zavalili u naslonjače i promatrali kako se potvrđuje Platonov uvid, odnosno osvjedočili se u istinu da demokracija rađa tiraniju? I ono što je u svemu tome najodvratnije jest da se to sve pravda svetom, osvete gladnom, „voljom naroda/građana“ čiji bijes ponajviše bude dnevne novosti i politika.
Dakle ovo bi moglo biti vrijeme spavanja za demokraciju. Jer ono što nam se pokazuje na sveprisutnim ekranima sve više i više nalikuje snu o nasilnoj orgiji što se razvija u orgiju nasilja. Glasovi straha, sućuti ili bijesa sve više i više nalikuju jedva artikuliranom, ali glasnom, navijanju:
„Hoćemo još!“
I tako, reklo bi se kako sve jasnije postaje da je ovaj kasni sat istodobno vrijeme spavanja za demokraciju i čas buđenja tiranije.
Demokratske, naravno.
Branko Malić
Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o donaciji.
Kao tjelesna, smrtna bića smo nejednaki – dovoljno se sjetiti bolesnih, starih, invalida,… – i u tom pogledu trebamo međusobno biti solidarni, sućutni, ili, kako se to kaže u kršćanstvu, braća. Kao duhovna bića smo slobodni, ne u tom pravnom smislu o kome govoriš, nego slobodni za dobro ili zlo. I u tome smo također nejednaki, mada svi grešni, ali ipak neki više neki manje. Ako se sloboda odnosi prije svega na duhovnost a bratstvo na tjelesnost, gdje je mjesto za jednakost? U području zakona, prava. Svi smo jednaki utoliko što se svi podvrgavamo zakonima, koji su nužno apstraktni i po svojoj naravi ne obuhvaćaju sve ljudske duhovne i tjelesne raznolikosti. Dakle, jednaki smo kao apstraktni građani. Ukoliko je, kao što to meni izgleda, donošenje zakona i održavanje zakonitosti prvo poslanje država, utoliko i u državnim poslovima trebamo biti jednaki. Stoga demokracija. Problemi nastaju kad se jednakost gura gdje joj nije mjesto, na područje duhovnoga, naime kao ideologija koja nameće ljudima da ne samo u području zakona nego i u cjelokupnom životu trebaju apstrahirati od svojih tjelesnih zadanosti i duhovnih vrijednosti u ime apstraktne („aritmetičke“, rekao bi Platon) jednakosti. Osobito, problemi nastaju kad se cjelokupno područje duhovnoga u ime tako postavljene jednakosti naprosto odbacuje, ili se pak sloboda, kao istinsko načelo duhovnosti, shvati kao proizvoljnost (pa pomodarski „odabiremo“ ovu ili onu ideologiju/svjetonazor) a ne kao sloboda za dobro ili zlo.
Jeste, ali problem je što se razumijeva kao osnova prava, a to je upravo pitanje koje ti potežeš: da li smo meso ili duša? Zbog toga danas imaš neku vrstu legalističke sistematizacije Bitka kroz ideje kao što je “održivi razvoj” i sl., jer je se sad i tjelesnost odbacuje za volju čovjeka kao sistema, među ostalim sistemima.
Ne mislim da jednakost u zakonu treba dublje utemeljiti, to je nešto kao pra-fenomen. Npr. djeca se igraju, i postave neko pravilo u igri – ono vrijedi za svakoga tko igra. To je smisao “pravila igre”, da vrijedi podjednako za svakoga. Obratno, kad netko želi da se pravilo ne odnosi posebno na njega, on mora naći neke razloge zašto je on poseban slučaj.