Singularnost je blizu, otpor je uzaludan
Harry i Ray u radu i igri Generacije koje se rode negdje krajem ovog ili početkom idućeg desetljeća trebale bi sačuvati dijete u sebi što duže. Jer dječji san o zamahu čarobnog štapića što mijenja stvarnost u skladu s voljom razigranog maga koliko sutra će biti, riječima jednog od izvršnih upravitelja Googlea Raya Kurzweila, „ … izvediva djelatnost u okolišima virtualne stvarnosti koji dopuštaju potpuno uživljavanje“. Kurzweil pritom doista i misli na sasvim konkretnog čarobnjaka. To je popularni geek vrač Harry Potter iz bestsellera J.K. Rowling. Za one koji znaju tko je Ray Kurzweil, nema ničeg čudnog u tome što se vodeći medijski avatar transhumanističkog pokreta poziva na primjer fikcionalnog lika čiji su karakterni gabariti bliži IT štreberu, po uzoru na mladog Bill Gatesa, negoli klasičnom čarobnjaku iz bajki. Uostalom njegova popularno-znanstvena knjiga Singularnost je blizu i fikcionalni post-moderni okultizam J.K. Rowling dobro se nadopunjuju na tržištu, među ostalim i zbog toga što ciljaju jednaku publiku: ljude na pragu adolescencije. Da bi nas Harry i Ray poučili i zabavili, mi moramo donekle dopustiti sebi da zaboravimo kako je riječ o fikciji, ne zbog toga što je stvarnost opovrgava, nego zato što joj njezina logika nameće implikacije koje mogu odraslom čovjeku razbiti užitak „uživljavanja“. Jer magija je djelatnost izazivanja učinaka mimo njihove vidljive veze s uzrocima. Kao takva privlačna je osobito djeci i mlađim adolescentima, budući obećava ne samo da se napravi nemoguće, nego i da se za to ne preuzme nikakva odgovornost. Za virtualni svijet kakav predviđa Ray vrijede zapanjujuće slična pravila: jaz između riječi i govornika, čina i posljedice utoliko je dublji što je internetski avatar savršeniji, odnosno udaljeniji od stvarnosti. Moć kreativnosti raste proporcionalno padu odgovornosti.
Nije li to cool?
Biološki automati okupljeni pod egidom transhumanističkog ili, u finalističkoj varijanti, posthumanističkog pokreta na ovo pitanje bi uglavnom odgovorili potvrdno. Za one koji ne znaju, Ray Kurzweil je samo njihovo medijski najistaknutije lice među ostalima: izumitelj, poduzetnik i futurolog čiji je posao ponajprije marketing političkog, ekonomskog i epistemološkog vrhunca doba tranzicije; obuhvatnog društvenog projekta čiji je izvedivi i vremenski konkretno određeni cilj naša smrt.
Savršeno ubojstvo Logično je zapitati se, ako je na djelu proces eliminacije ljudskog roda (u američkoj varijanti: ‘vrste’, što je bitna logička razlika), kako to da o tome ne govori nitko osim uobičajenih glasova konspirologa i ponekih bioetičara zarobljenih akademskim jezikom koji je sam po sebi već uvelike post-ljudski? Pritom ne mislimo na govor o konkretnom posthumanističkom pokretu, nego o društvenoj tranziciji čije rezultate on anticipira. Kao prvo postoji bezbroj načina da se ubije čovjek i nisu svi među njima takvi da ih se kvalificira kao ubojstvo. Uostalom “pravo na smrt”, odnosno eutanazija, lagano pronalazi svoje mjesto među temeljnim ljudskim pravima diljem Zapadnog svijeta. Pravi razlog je, da istrčimo pred rudo, u naravi tranzicije same. Ona nije naprosto prijelaz iz jednog stanja u drugo, kako je se obično brandira. Naprotiv, kao povijesna epoha ona je svrha sama po sebi, proces beskonačnog skončavanja. Ako je želite vidjeti – a to je nužno prije nego što je se pokuša definirati – prisjetite se da li ste se ikad zaustavili u hodu uz neku prometnu aveniju u velikom gradu i zapitali, kuda jure ovi auti? Ako imate tu sreću da upravo prolazite pored jednog od onih fitnes-centara s izlogom prema ulici i vidite sve one ljude što trče u mjestu na pokretnim trakama, blizu ste odgovora. Jer gradovi su odavno nijemi na pitanja, a danas čovjek ionako rijetko ima vremena da ih postavlja, pa je odgovor, u skladu s duhom vremena, napisan na zidu. On glasi: “nigdje”.
Osnova tranzicije je gubitak svake osnove; neprekidno kretanje koje ukida prošlost i beskonačno odgađa budućnost, stanje, treba dodati, u kojem čovjek kao takav uskoro više neće moći opstati. U tom smislu, savršeno je ubojstvo ono koje je ukinulo mogućnost da ga se kao takvog kvalificira. Tu negdje u igru ulazi posthumanizam.
Singularnost Posthumanistički pokret doba tranzicije vidi kao akceleraciju povijesti do i preko ruba tehnološke eksplozije čiji se prasak očekuje najkasnije do 2050. godine, kada prema predviđanjima nastupa singularnost. Izraz ima više značenja, no posthumanisti obično koriste dva. Prema prvom, za koje je potku dao jedan od začetnika digitalne revolucije John von Neumann, singularnost je trenutak u povijesti kad će bujica tehnološkog razvitka biti toliko brza, toliko neodoljiva da će ljudski život biti nepovratno izmijenjen. Suvremeni posthumanisti dodaju kako će u tom trenutku biti razvijena autonomna umjetna inteligencija nemjerljivo moćnija od ljudske i nastupit će konačna asimilacija ljudi, ali i svemira uopće, s inteligentnim mašinama. Drugo značenje, za posthumaniste nabijeno religioznim patosom, hipotetska je konstrukcija s područja teorijske fizike: singularnost je točka u kojoj krivulja prostora i i vremena prelazi u bekonačnost što stvara točku beskonačne mase i proizvodi beskonačno snažno gravitacijsko polje. Što se događa u singularnosti vanjski promatrač ne može znati, jer gravitacija sprječava bilo kakvo gibanje koje se protivi njezinoj privlačnoj sili, pa tako i svijetlost ne može izaći jednom kad se nađe u njezinu dosegu. U tom smislu, fizičku singularnost možemo slikovito opisati samo u poredbama, jer onaj koji prijeđe njezinu granicu ne može se vratiti da priča o tome što je vidio. Ta se granica naziva horizont događanja. Singularnost ne dopušta ničemu što ga prijeđe povratak, a to na koncu znači da o njoj možemo govoriti samo u teorijskim konstrukcijama i slikama, kao vanjski promatrači što je ne vide ali znaju da je tu u svoj njezinoj veličanstvenosti. Uslijed važnosti svjetlosti za percepciju i tvorbu pojmova, kao i metafora, ova pojava je poznata pod imenom crna rupa.
Bogovi po zasluzi Zbog čega uspoređivati akceleraciju tehnološkog rasta sa svojstvima svemirskog krampusa koji je nerijetko poslužio kao inspiracija za SF i horror fikciju? Razlog je zapanjujuće dosljedna analogija što među njima postoji i koju posthumanisti rado iskorištavaju. Ideja je da apsolutna točka tehnologije nije naprosto slučajnost. Ona je trenutak u budućnosti koji kao causa finalis oblikuje i privlači sve što se prema njemu “kreće” iz prošlosti; krajnja točka evolucije, ne samo života, nego svemira kao takvog. Čovjek je biće kroz i preko kojeg se zbiva napuštanje biologije, jer on je u stanju stvoriti tehnologiju i, razgrađujući svoju biološku osnovu, integrirati se u svijet u obliku koji mrtvom beskraju savršeno odgovara – u obliku mašine. Naime posthumanisti egzistenciju u cjelini promatraju kao informacijski sistem. U tom smislu ponašanje sastavnih elemenata tvari i energije prema formi je inteligentno u smislu u kojem je inteligentan kompjuter bez operatera: ono je djelatnost mrtvih ali binarno reaktivnih materijalnih točaka. Na razini biologije ova se digitalna informacijska struktura uzdiže do gena i njihovih elemenata te dalje do inteligencije koju se svodi na sposobnost računanja i prepoznavanje struktura koje se ponavljaju (pattern recognition). Pritom izraz intelligent design zapanjujuće dobro odgovara i posthumanistima i pseudo-kršćanskim kreacionistima. Tu nema ničeg čudnog jer i jedni i drugi provode redukciju svijeta na mehaničke kategorije s tim da sofisticiranost posthumanista transcendira puki materijalizam i mehaniku, a i njihovo ufanje ima daleko jaču osnovu: lakše je čekati boga kojega ćemo sami stvoriti, nego prodavati onoga kojeg nikad nema na lageru. Pored toga posthumanisti obećanje općinstvu svetih formuliraju jasno i razgovijetno, te ga fiksiraju u skoru budućnost. Pobjeda nad smrću kroz asimilaciju čovjeka i tehnologije, te naposljetku umjetne inteligencije i svemira samog, dolazi s majstorskim spinom:
„Jer vi to zaslužujete!“
Čovjek bez svojstava Da bi razumjeli iz čega posthumanisti izvode ovaj motiv i dokazuju održivost svoje ambicije, treba malo skrenuti pozornost na metafiziku koja čini osnovu njihova pokreta. To je stari humanistički ideal apsolutne slobode svjesne individue, doveden do eksplikacije njegovih krajnjih konsekvenci. Individuum je ono što se dalje ne može dijeliti i čije je jedino ograničenje neki drugi, jednaki individuum. Poanta definicije plastično je izražena u Protagorinom homo mensura, odnosno u propoziciji da je čovjek mjera, ne samo povijesti, nego svih stvari – onih koje jesu, da jesu i onih koje nisu, da nisu. To je stav koji je Novi vijek od Descartesa do Hegela i moderne razvio kroz ideju subjekta i mogućnost apsolutnog ili barem potencijalno apsolutnog sistema znanosti. Na visokom stupnju moderne, odnosno između dva svjetska rata, dolazi do konačne razgradnje ovog subjekta ali ne i njegovog napuštanja. Mi još ne možemo prestati polaziti od toga da smo ljudi, ali da bi sebe stavili u temelj svih stvari – zapravo da bi se obogotvorili – moramo nadići stvarnost i preoblikovati nju i sebe prema vlastitoj volji. Taj se proces može nazvati virtualizacijom, odnosno stanjem gdje čovjek živi i ponaša se kao da je čovjek, ali misli i radi kao da to prestaje biti. To je doba početka postmoderne u kojoj se zbivaju naši životi i na čijem se vrhuncu, danas dakle, zbiva konačna odluka ljudskog bića: da li će ostati čovjek ili će napokon, nakon duge kopulacije bez penetracije, to prestati biti.
Načelo individuuma nameće neka pitanja. Kako je moguće da se nešto apsolutno nedjeljivo razgrađuje ili, drugim riječima, kako je moguće da se svjesni subjekt, kao načelo iza kojeg se ne može više ići, počinje raspadati? Ne vodi li to u prilično nepredvidivim smjerovima? Ključ za odgovor, kao i za eksplikaciju unutarnje strukture pojma posthumanizma, leži u metodi kojom su njihovi prethodnici došli do ovog načela. To je redukcija bogatstva iskustva na jedno počelo, i to upravo na ono koje nam je svima najdraže: odraz u ogledalu. Zamišljanje individuuma kao metafizičkog načela osniva se na težnji za uklanjanjem svih ograničenja slobodi pojedinca. Ta je sloboda potpuno proizvoljna, odnosno pretpostavlja autonomiju njegovih razuma i volje, ali i jedan neizbježni uvjet: individuum je subjekt bez svojstava, odnosno biće čiji je identitet isključivo identitet sa samim sobom. Samo na taj način je njegova sloboda neograničena, jer svako drugo određenje – njegov etnicitet, rasa, religija, obiteljsko porijeklo, pa na kraju i spol – unosi u apsolutni identitet moment razlike koji ga razbija i čini načelno ograničenim. Naravno, biti slobodan u htijenju koje nema odnos prema „vanjskom“ svijetu ne vrijedi bogznašto. Stoga je pojedinac slobodan kreativno oblikovati svoj svijet do onog trenutka kad lupi glavom o zid ne-ljudske stvarnosti, kao primjerice kad poželi ostvariti sebe igrajući belu u visokoj peći, ili pak kad nečim ograniči slobodu drugoga njemu jednakog pojedinca. U toj točci suvremeni, postmoderni, liberalizam, koji je društvena modifikacija ovog metafizičkog načela, rijetko će kome među prosvijećenim suvremenim ljudima zasmetati. Međutim, postoji kvaka. Ograničena sloboda nije apsolutna, a konkretni čovjek nije individuum. Jer njegov se identitet mora konformirati tuđim identitetima, narcis mora dopustiti drugom narcisu apsolutno pravo da bude centar svijeta. A to je za obojicu jednako neprihvatljivo koliko je i nužno. Jedini izlaz jest da se svi partikularni oblici htijenja i identiteta svedu na jedan, a to znači, budući sami po sebi svojstva unošenja razlike, da se konačno ukinu.
Postmoderne metastaze ove metafizike idu u beskonačnost, odnosno one ciljaju na ukidanje svih odrednica čovjeka, reklamirajući postupak kao ukidanje njegovih ograničenja. Tako nam posthumanisti obećavaju da ćemo jednom kad nas prožmu milijuni nanorobota moći igrati šije-šete u rerni krematorija, računati kao digitroni, mijenjati po volji percepciju svijeta i svoje tijelo, jer će cijela okolina i naša osjetila biti prožeti nano robotima koji će nam davati ono što želimo vidjeti i što želimo biti. Na koncu, naravno, bit ćemo kao bogovi: kroz danas nepojmljivo moćni A.I. znat ćemo sve i kroz difuzna nano tijela živjet ćemo praktički zauvijek.
Nije li to cool?
Sitni tekst Možda, ali ima tu i nešto sitnog teksta. Kao i sve religije koje drže do sebe, preporod u njedrima crne rupe zahtjeva smrt starog čovjeka. Ona se zbiva kroz odricanje od svih svojstava koje pojedinca čine jedinstvenim tako što ga ograničavaju, odnosno tako što ga čine osobom. Sve, pa i vlastito tijelo i misli, mora postati izvanjsko, odnosno nešto izvan identiteta individuuma. Smrt čovjeka u dobu tranzicije je na taj način postupak odstranjenja ‘ljudskosti’ – onoga po čemu jesmo to što jesmo, iako to ne znamo uvijek definirati – i re-kreacija istog iz apsolutne slobode. Doslovno – quod erat demonstratum doslovno – reboot rajskog vrta, samo ovaj put s novim autorom i džabe plodovima stabala spoznaje i života. Međutim, postupak je u svojim prijelaznim etapama prilično bolan. Recimo da ga se može se usporediti s vječnim samoranjavanjem, vječnim deranjem vlastite kože da bi se ispod nje otkrilo samo novi sloj koji treba očerupati. Trganjem i mrvljenjem svega što se može rastaviti. A sve se može rastaviti. Jer centar bez svojstava koji se traži ne postoji. On je uzet sam po sebi, i kad mu se otme ogledalo, jedno čisto ništa.
Zabavimo se u tom smislu s par ilustracija.
Dijeljenje individuuma nije toliko apsurdno koliko izgleda, niti su ove apstraktne misli daleko od svakodnevice. Ono je nužno zbog toga što je pojedinac bez svojstava zapravo iluzija. Da bi on sebe zadržao kao načelo svega, tada nužno mora poduzeti virtualizaciju sama sebe, pretvaranje sebe i svijeta u hologram koji se može dijeliti u beskonačnost prema vlastitoj volji. I u tom trenutku vidimo kako je posthumanizam zapravo već dugo vremena dominantan svjetonazor. Kod nas popularni David Icke, koji sebe sigurno ne bi nazvao posthumanistom, govori recimo o apsolutnoj slobodi „svijesti koja ima iskustvo“ u holografskom svemiru, nadovezujući se tako na raznovrsne new age alternative znanstvenom materijalizmu koje počivaju na potpuno istom načelu kao i ono od čega nastoje pobjeći. Posthumanizam svoje noseće načelo također jasno definira, i pritom stavlja čovjeka na jednaku razinu kao i sve stvari uopće. Jer u informacijskom sistemu svijeta čovjek ne samo da nije bitno različit od životinje. On nije bitno različit od ničega. Sve što jest, postoji na jednaki način. Između nas i stvari nema nikakve granice. U tom smislu ugraditi tehnologiju u tijelo sasvim je legitimno, kao što je legitimno genetski modificirati život. Materija je prema mogućnosti beskrajno djeljiva, jednako kao i individuum. New age fantazije o superlights kvantnoj mehanici i načelu neodređenosti kao dokazima produhovljenosti svijeta stoga su zapravo utonuće u totalni materijalizam svemira koji se raspada, ne na dodir, nego na pogled, i njegovog korelata: virtualne svijesti. Postmoderna popularna duhovnost i konspirologija takvog predznaka, savršeno se uklapaju u taj svijet svojim “vibracijama istine”, “poljima emocija” i “božanskim ja” načelima, jer transponiraju kategorije nižeg na ono što je više, gubeći na taj način zauvijek šansu dodira s njim, i uključuju se u jurnjavu tranzicije bez da su toga svjesni.
Dalje niz nizbrdicu svakodnevice, tu su društveni projekti kao što je “internet stvari”, implementacija RFID tehnologije i “pametnih mjerila”, ali i “fleksigurnost” i “cjeloživotno učenje” koji čine etapu doba tranzicije što nas lagano čini umreženim i ovisnim o tehnologiji, kako bi slijedeća generacija mogla biti asimilirana, odnosno kako bi tehnologija – uvijek prvo tehnologija kontrole – napokon mogla prodrijeti u tijelo. Pritom, znakovi prihvaćanja potpune materijalizacije i objektivacije ogledaju se također i u nekim naizgled nebitnim pojavama, kao što je recimo poplava tetovaža i raznih vrsta piercinga. Danas tetoviranje po cijelom tijelu, i to bez ikakve poruke sadržane u tetovaži, sve više predstavlja normalnu pojavu. Ona bi mogla biti izraz težnje za osjetom, pa makar bio i bolan, žitelja sterilnog društva. No ako je gledamo iz posthumanističkog aspekta, riječ je samo o znaku postupnog odbacivanja osobne vrijednosti tijela, njegove komodifikacije. Sam Kurzweil primjećuje ovu pojavu i dodaje kako će ona olakšati fuziju ljudi i mašina, jer pokazuje već razvijenu naviku da se vlastitom tijelu prilazi kao vanjskom objektu. Razne meditacijske tehnike, tečajevi i literatura samopomoći i sl. pokazuju jednaku tendenciju prema egoizaciji duha i njegovom pretvaranju u objekt kojeg se može tehnički obraditi i poboljšati, ali jednako tako i zamijeniti, rastaviti, pa na koncu i uploadati na mrežu o čemu ozbiljno raspravljaju posthumanisti.
Špagetifikacija subjekta Izrazi koje posthumanisti koriste kad govore o sebi, također su veoma zanimljivi. Ray Kurzweil govori o svom urođenom dizajnu, zastarjelosti softvera i hardvera koje nastoji poboljšati i održati u operativnom stanju unoseći više od 150 biranih suplemenata hrani dnevno u svoj sistem. Borac za ukinuće patnje i veganski transhumanist David Pierce lamentira nad umorom kao rezultatom ograničenosti svojeg dizajna, i zamišlja budući svijet u kojem će tehnološki izmijenjeni ljudi izbaciti svaki oblik neugodnih osjeta iz svijeta. U tom smislu posthumanisti ne koriste metafore, oni doista više sebe ne promatraju kao ljude. Jednako vrijedi i za prirodu. Kurzweilovo konačno predviđanje je da će umjetna inteligencija jednom kad znanost uroni u singularnost početi „buditi svemir”. Bezbrojni nano-roboti će brzinom većom od još uvijek konačne granice brzine svjetlosti, početi prožimati beskraj i stvoriti ono što smo nekad davno izgubili: živi, inteligentni svijet.
Ili ipak neće?
Kozmos kao „poredak” u kojem je živio antički i srednjovjekovni čovjek, dijametralna je suprotnost Kurzweilovoj viziji. Svemir prožet umjetnom inteligencijom je mrtva stvar s operativnim sistemom, dakle titansko računalo ili, bliže istini, živi mrtvac. Početak i kraj tranzicije je smrt, crna rupa u kojoj post-moderni čovjek doživljava svoj konačni susret sa samim sobom. Mi što još stojimo s druge strane horizonta događanja ne možemo znati kako on izgleda ali, hvala Bogu, tu je mašta potpomognuta znanošću. Teorijska fizika naime govori o fenomenu „špagetifikacije” promatrača koji propada u crnu rupu, poznatom još i kao “njoke efekt” (engl. noodle effect). Prepuštamo mašti čitatelja da zamisli kako bi izgledao, i koliko je poželjan, taj proces padanja na grudi božanske majke posthumanista. Uz jednu primjedbu. Slika savršeno odgovara posljednjoj logičkoj konsekvenci posthumanističkog principa. Transponiranje kategorija informatičke tehnologije praktički na cjelokupno iskustvo, i u povijesnom smislu na sve što je bilo dok njih još nije bilo, jasno govori o tome da se post-moderni individuum već počeo lagano pretvarati u makarone. Virtualna stvarnost je već na djelu. Prave stvarnosti nema, tako se govori, vjerovali ili ne, još od doba Descartesa. Jedino, kako smo već rekli, humanizam je kopulaciju vršio bez penetracije. Svijest o drugačijoj metafizici, drugačijim načelima i iskonskim istinama tolerirala se u svakodnevici kao privatna stvar, a u politici i znanosti kao nesvjesni, neizrečeni korektiv mainstreamu. Ali apsolutna je moć apstrakcije danas započela vlastitu apsolutnu disperziju, vlastito logički nužno samoubojstvo. Ideja da se original tumači na osnovi kopije, prošlost na osnovi sadašnjosti, više nije samo misao ili opća tendencija ideje beskonačnog rasta, održivog i neodrživog. Ona je sada reverse engineering. Ona je re-kreacija svijeta na osnovi poludjelog razuma i nezasitnog htijenja. Da budemo točniji, na osnovi ničega. U tom smislu posthumanizam, osim što je anti-ljudski ujedno je i anti-kozmički orijentiran. I on je, kažu, budućnost. Dobrodošli u nju.
Akceleracija prema singularnosti je stvarnost, ali ne stvarnost napretka. Ona je slobodni pad. Prema logici načela posthumanizma koje je – ne zaboravimo to, jer nema nevinih – nosiva ideja naše epohe, ona mora biti pad povučen rastućom inercijskom silom crne rupe metafizičkog egoizma, najdestruktivnije ideje, najdestruktivnijeg bića ikad, ne više geek čarobnjaka kao Harry Potter, nego geek boga, oboružanog potpunom izolacijom od svakodnevnog iskustva, apsolutnim zanemarivanjem svega što je bilo prije njega i darwinizmom hipertrofiranim do želje da se iskorijeni sve što nije on, sve do sub-atomskog temelja. Ovako to nekako možemo zamisliti mi što smo još na sunčanoj strani horizonta:
Narcis jureći i ubrzavajući niz stazu singularnosti trga sam sebe i rastače se u prostoru i vremenu. Ne postoji ništa osim odraza, svijet ogledala što se približavaju iz svih pravaca. Narcisov nos se spaja s odrazom i on počinje trgati vlastito lice da na površinu iznese ono što je iza. Ali iza nema ničega. A i lice već počinje opasno podsjećati na pizzu. Možda ctrl+alt+del? Kasno. Njegovo je JA sada svuda i nigdje, njegov je svijet beskonačnost trganja od sebe i ponovnog razbijanja o vlastiti odraz, beskraj propadanja i raspadanja u mraku. Uistinu što bi mu čovjek mogao reći, tako izoliranom u svom vlastitom mraku iz kojeg više ne može pobjeći, nego:
singularnost je blizu, otpor je uzaludan.
Branko Malić
“otpor je uzaludan”
Mislite? Ako je uzaludan, čemu onda svi ovi tekstovi?
Ironija