The right stuff

izvor: www.freevintageposters.com

Živimo u dreku. To je realnost. Pritom ne mislim ni na što prispodobivo kakvoj spretnoj lakanštini u teorijskom smislu “ekscesa” ili “suviška” koji bi kao produkt imao ovaj ili onaj, manje ili više apstraktan oblik izmeta. Mislim kolokvijalno. Doduše, istu tu stvar Premijer ove države kolokvijalno naziva bananom, ali o ukusima, znamo, nije raspravljati. Dakle, realnost je da živimo u dreku. Ali, kao da to nije dovoljno, sad ga još moramo i gutati. Kako, zašto?

Imam jednu teoriju. Uličnu. Ali mislim da sve objašnjava.

 Živimo kako živimo jer više nema Pravih Frajera. Ne buncam. I neću definirati što je to “pravi frajer” jer se to ne može. Danas sve treba definirati, i svatko misli da se iz definicija sve može razumjeti. Da je tako, već bismo živjeli u rajskoj utopiji. Osim toga, teško ih je precizno definirati jer Pravi su Frajeri nestali. Kao neka mitološka bića, njih se može samo opisati. Imao sam sreću biti pripadnikom generacije koja ih je još mogla vidjeti, čak upoznati neke.

 Nekada je svog Pravog Frajera imala svaka ulica, zgrada, ulaz, svako malo ili veliko mjesto svuda u svijetu. Neovisno o kapitalizmu i socijalizmu, blokovima, nesvrstanima, staležima, ta izumrla vrsta bila je malobrojna, ali sveprisutna. Kao neka unaprijed i pomno postavljena mreža, bili su pravilno raspoređeni svijetom i branili su ga od dreka. Tek sad to znamo, sad kad su nestali. Danas je gotovo nemoguće naći način da ih se uvjerljivo opiše. A nekad su stajali na svakom uglu. Lako ih se moglo prepoznati.

 Ako bi nekom dedi krepao kašljucavi “fićek” na raskršću, Pravi je Frajer bio taj koji ga je bez puno priče pogurao dok ne upali. To je mogao biti fakin iz kvarta pred bircom ili dućanom “Prehrane” na uglu, s pivom u ruci u Varteksovim hlačama, ali je mogao biti i kit s kokoticom u inozemnom Levi’su koji je baš iskočio iz svog Trijumfa. Svejedno. Pravi Frajer je obavezno pogurao dedu. Pravi Frajer je s čikom u kutu usana susjedi prebacio teške cekere uza stube iako ga se ona bojala k’o vraga i nikad ne bi dala kćeri da se druži s njim. Na svoj čudan način Pravi Frajeri bili su dobri duhovi svog susjedstva.

Pomislit ćete da su bili nekakvi kočoperni pjetlići svog kvarta. Krivo! Bilo je pjetlića, kao i danas. Ali Pravi Frajer nikad. Taj je uvijek bio tih.

Ili ćete pomisliti da je bio nekakav huligan koji je izazivao kavgu. Opet krivo. Tada se nije išlo u čoporima tući slabije. Upravo suprotno od tog mišljenja: Pravi Frajer se zapravo jako rijetko tukao. Kad bi se Pravi Frajer pojavio u nekoj gužvi, gužva je redovito prestajala. Nitko nije imao puno volje odazvati se kad bi Pravi Frajer rekao nešto kao: “Što je ovo? Ajmo, razlaz… Ili netko hoće jedan na jedan vani?”, nakon čega bi svi nekako izgubili volju za bilo kakvom kavgom. Pravi Frajeri nikad nisu tukli slabije. Nije bilo šanse da žgoljo s cvikerima dobije batina na plesnjaku. Nije bilo cipelarenja.

 Tu nije kraj predrasudama. Mislit ćete, recimo, da je bio sitni kriminalac. To uopće nije bilo važno. Poneki je tapkario pred kinom, poneki je bio iz dobrostojeće obitelji. Netko je studirao, a netko bio pomoćni šloser. Što je činilo Pravog Frajera, bilo je Ono Nešto, a ne nikakav izvanjski faktor. Stvar je zapravo u ovome: Pravi Frajer uvijek je znao tko je i što je. Nitko mu to nije trebao reći, niti se on ikome imao potrebu dokazivati. Danas je moderan izraz “osviještenost”, no bila bi prava hula upotrijebiti ga za nekoga tko pozna sebe. Mogao je imati love, i nije morao. Pravi je Frajer o novcu imao samo jedan stav: “dobro dođe”. U dlaku tako, ni manje ni više od toga. Jer Pravom Frajeru ni u najgorem ludilu ne bi palo na pamet da se hvali. Pogotovo ne lovom. Hvale se papci. Pravi Frajer zna tko je i što je. Njemu nisu trebale nikakve stvari da bi sebi podigao cijenu. Konzekventno tome Pravi Frajer nije bio pohlepan. Ne može se reći da danas ljudi nemaju hrabrosti. Imaju. Treba imati muda s pištoljem uletjeti u kladionicu i opljačkati je, što god inače mislili o tome. Ali današnji kriminalci ostaju ipak ono što iznutra jesu: pohlepni papci. Što će ti muda ako nemaš Ono Nešto. Što će ti lova? Pa zna se, lova ti treba da bi glumio da si nešto što nisi: faca. Pravi Frajer nije ni trebao biti pohlepan jer je uvijek znao tko je i što je.

 Zato je Pravi Frajer uvijek otfurao žensku koju hoće. Znao se upucavati. Točnije, tajna je bila u tome što uopće nije znao. Moderne se cure često žale da im se diže kosa na glavi od blesavih uleta blesavih muškaraca. Nije nikakvo čudo! Svijet je potonuo u drek. Nema više Pravih Frajera koji su ga još koliko-toliko držali iznad septičke. Pa, kako se onda upucavao Pravi Frajer? Ključna riječ jest: jednostavno. S nekoliko jednostavnih i iskrenih riječi rekao bi curi koja mu se sviđa da mu se sviđa. Možda je bio romantičniji i pjesničkiji nastrojen, možda je bio škrt na riječima i jednostavna uma, svejedno. On je rekao što misli. Nije muljao, nije glumio, nije se prenemagao i prije svega: nije se hvalio! Pravi Frajer zna tko je i što je. Normalno da bi i cura to osjetila.

Eto zašto su oni odvodili najbolje “komade”. I što je zanimljivo, cure koje bi se udale za takvog jednog nikad nisu bile nesretne, nisu se rastale, nisu bile jadne i očajne. Danas su takvi parovi dedeki i bakice iz susjedstva, i nema tog mladića koji bi im pogurao auto ili ponio torbu. Ništa od toga.

 Danas smo u dreku. Hvalisavci, muljatori i pohlepni papci preuzeli su vlast na planetu. Pa, samo dajte! Vladajte, krojite politiku, štancajte reklame, ali svi znamo tko ste i što ste. Vi ste papci. I neće vam pomoći što držite vlast i što se kupate u parama jer nikad nećete biti ono što ne možete biti. Vi biste htjeli da drek i dišemo, osim što ga gutamo, jer jedino tu ste u svom elementu. Ali istina se ne da promijeniti – od čega ste sazdani, to i jeste, to je vaš element, ništa vam ne pomaže što ste i sve nas ostale povukli u svoju kloaku.

Zamolit ću, na kraju, da mi se oprosti ovaj romantičarski ispad, ali ispada da su Pravi Frajeri bili neka posljednja vrsta vitezova. Isključivo i jedino zbog supstance, materijala od kojega su bili sazdani. Pa ako je zaista tako, još postoji nada. Sigurno će se opet pojaviti! I sigurno tu i tamo još opstaje poneki, možda kakav olinjali bajker ili neki pijanac u nekom zabačenom bircu u predgrađu. A na ljutnju papcima, neka o njima i dalje živi legenda.

Mi, normalni ljudi, imamo svoje legende i mitove, i zato nam drek nije uvijek drek! A vi, papci, to ne kužite. Nikad i nećete.

I nitko vam neće objašnjavati.

Požderite se!

Nenad Perković