Krokodili

 Noć je, sam sam

vrati se, strah me je

Jer ja neću da sam sam
jer krokodili dolaze

Ko su oni
i šta hoće

I što me vode

iz slobode

Kad ja neću da sam sam
jer krokodili dolaze

A ja neću da sam sam
jer krokodili dolaze

(Električni orgazam)

izvor:http://www.freedigitalphotos.net/images/crocodile-head-photo-p223193 courtesy of: Vlado

Krokodili dolaze Električnog orgazma bila je jedna od onih acid-psihodelik paranoidno-proročkih novovalnih stvari koju nismo slušali laka srca i plesne noge, kako je često bio slučaj. “Ko su oni/ i šta hoće” izazvalo bi mi obavezno laganu zebnju, a dojam je pojačavao pucketavi šum vinila u zvučnicima, analogni zvuk koji je gađao u područje pleksusa, za razliku od digitalnog koji se mota negdje oko ušiju poput dosadnog roja muha i želi prodrijeti direktno u glavu. Ko su oni i šta hoće: trebalo je proći trideset godina za jasni uvid stvarnosti tog pitanja. Tada je jedino bilo jasno i izvjesno kao dan: krokodili dolaze. Oni, naime, uvijek dolaze.

Proteklih desetljeća nagledali smo se krokodila, a i krokodilskih suza. Krokodili po defaultu imaju čistu savjest. Barem je to jasno. Čime bi oni umrljali kristalnu bistrinu smisla svog postojanja? Oni zijevaju i oni gutaju, to im je priroda. Oni su uvijek nevini, nedužnost im je ontološki zajamčena. Ako sjede u pritvoru zbog krađe ili pronevjere, to im se pakira iz političkih razloga, ako su pod istragom zbog davnih pogroma, to im se namješta predizborno, prigovoru da kao glasačka mašinerija podmazuju zakonodavni sustav partitokratskih privilegija svoje krokodilske kaste oholim prijezirom ignoriraju, ili ismijavaju. Oni ne shvaćaju takav prigovor. Njihova elementarna savjest, ekvivalentna njihovoj elementarnoj svijesti, razumije samo input i output, ulaz i izlaz, ždrijelo i anus. Ako podignuta zastupnička ruka puni trbušinu, vrijedno je, ne puni li, ne valja. Postoji li logika koja to može dovesti u pitanje?

 Krokodilskim suzama plodonosno se zalijeva svakoj hulji omiljeno pribježište: presumpcija nevinosti. Dok čačkaju zaostale žlundre privatizacijskih zebri iz razjapljenih ralja, puna su im usta omiljene antipatično-bezdušne pravničke formulacije kako je svatko nevin dok mu se pravomoćno, na sudu, ne dokaže krivnja. Ima li ljepše tekovine civilizacije u močvari natrulog, sporog i potkupljivog pravosuđa kada krokodili unedogled gozbuju, granaju svoje male i velike mreže korupcije i političke manipulacije prilično sigurni, već i sasvim statistički, da im nikad nikakva krivnja neće biti pravomoćno dokazana i da će zadovoljno i veselo plutati, ogrezli u krvavu i otimačku krokodilsku nevinost do kraja dugog gušterskog života.

 Logika presumpcije nevinosti naoko je jasna, očito je riječ o mehanizmu koji bi trebao zaštititi nevinog građanina od možebitne pogreške slijepog sustava, ili kakve namještaljke. Ali ta logika podrazumijeva i odgovarajući kontekst, okružje koje traži elementarnu čestitost, građansku pristojnost pojedinaca. Međutim, u društvu u kojem pravosudni, upravljački, pa i politički sustav nije “čisti mehanizam”, već uporabna alatka krokodilskog uma, presumpcija nevinosti je tek rekvizit u teatru apsurda. Lopova, drugim riječima, nije dopušteno smatrati lopovom samim time što je ukrao. Postat će to tek ako bude osuđen za inkriminirano djelo. Sudionik masovnih ubojstava nakon Drugog svjetskog rata nevin je kao rosa – pa njemu se nikad nije ni sudilo za takvo što! Diler droge iz pritvora tuži novinara radi uvrede časti i traži odštetu – staviti mu na nos njegovo časno zanimanje izaziva duševnu bol. Časno zanimanje krijumčarenja i ilegalne distribucije opijata zacijelo je časno dok se onome koji ga je zdušno obavljao pravomoćnom sudskom odlukom ne objavi krivnja? Presumpcija nevinosti! Divna stvar u zemlji krokodila! Nikakvo čudo ako svi govore o tome kako mirno spavaju i kako mirno gledaju svoj obraz svakog jutra. U svim medijima, svi ti važni ljudi, od najmanjeg do najviših u državi, uvjeravaju me da sam nedužan jer nisam ni procesuiran pravosudno, kamo li pravomoćno osuđen. Moj obraz iz ogledala blista samom vrlinom, jutrom kad se brijem. Ako sam kriminalac, i još ako vrlo dobro znam da sam kriminalac, ili ako sam samo potkupljivi državni dužnosnik, ili službenik, svejedno sam nevin i častan i ugledan i cijenjen svakog božjeg jutra, sve do onog dalekog i možebitnog kad ću se probuditi u zatvoru, pravomoćno osuđen. Tko ne bi ispustio krokodilsku radosnicu uz takvu perspektivu?

 Ko su oni i šta hoće pitaju se Gile i prijatelji u toj nadasve zanimljivoj pjesmici. Jer sve je ostalo, osim tog pitanja, prilično jasno. Kad krokodili dolaze, čovjek se boji, to je jasno. Da ne želi biti sâm dok se boji, pogotovo dok se boji krokodila, i to je jasno. Da više neće biti slobode kad jednom dođu, i to je jasno, baš kao i činjenica da su sve proždrli. A ako nisu, da im je to svakako intencija, i tebe i mene, i njega i nju. I da ne ostaje ništa, i nitko, nakon krokodilskog nihilističkog pohoda, i to je jasno.

 Jedino pitanje koje ostaje lebdjeti u zraku i koje je zapravo stravično, stravičnije i od Štulićevih profaniranih i sad već prozirnih Kurvinih sinova (gdje se odgovor, neopravdano, podrazumijeva) pitanje je: tko su oni i što hoće? Stvarno! Samo žderanje kao fatalna činjenica nije ovdje dovoljan odgovor, ili, ako stvar okrenemo, banalnost odgovora kako samo žele žderati naglašava stravičnost pitanja. Oni dolaze da bi proždrli sve, u redu, ali nedovoljno, čovjek se ipak mora pitati jedino moguće pitanje: tko su oni i što hoće? Što zapravo hoće?

 Ako su ljudi, zašto bi onda, za Majku Božju Bistričku, željeli biti krokodili? Ako su stvarni, autentični krokodili, zašto nose ljudska lica živeći ljudskim životima i po ljudskim običajima? Ako su krokodili, čemu onda sve te priče o presumpciji nevinosti, pravdi i pravednosti, moralu i savjesti, pa čak i svetosti? Svladali su kategorijalni aparat retorike ljudskosti, grgolje svojim raljama o etici rado i mnogo. Ali, zašto? Ako su krokodili, dovoljno je zinuti i proždrijeti. Tko su oni i što hoće? Ako nas vode iz slobode i ako su pojeli sve, i tebe i mene i njega i nju, čemu sva ta priča o etičnosti, čemu i kome ta nepotrebna laž, a pogotovo čemu te krokodilske suze nad proždranim? Tko može svjedočiti neljudskosti kad je jednom sve ljudsko pojedeno pa više nema svjedoka njihovoj nevinoj opačini?

Ili možda ima? Pa tako krokodili možda ipak znaju, u svom ganglijskom reptilskom umu, što smo mi zaboravili u našem prestrašenom, ohladnjelom srcu.

Nenad Perković