Recept za katastrofu – Transatlantski sporazum o trgovinskom i investicijskom partnerstvu
izvor: http://archive.4plebs.org/
Najveći bilateralni trgovinski sporazum u povijesti U trenutku nastanka ovog teksta radna skupina sastavljena od predstavnika SAD–a i Europske komisije vodi četvrtu rundu pregovora o Transatlantskom sporazumu o trgovinskom i investicijskom partnerstvu (dalje: TTIP). Radi se o, riječima povjerenika za potrošače Europske Komisije, Nevena Mimice, „najvećem bilateralnom trgovinskom sporazumu u povijesti.“ Svrha mu je, kako su u zajedničkom očitovanju od veljače prošle godine izjavili predstavnici SAD i EU, približiti dva najbogatija svjetska tržišta i ukinuti prepreke slobodnoj trgovini. Međutim već dokumenti i protokoli prve dvije runde pregovora koji su procurili do predstavnika civilnog društva probudili su zabrinutost, što je zvanična priopćenja Europske komisije nisu ni malo uspjela umiriti. U prospektu o TTIP, nakon što se objasni nužnost smanjenja birokracije, prožimanje tržišta stavka o „većem rastu i novim radnim mjestima“, dolazimo i do metoda što bi do ovih uspjeha trebale dovesti sjevernoatlantsko tržište. Tri su načina pomoću kojih, riječima EK, treba riješiti problem različitih regulativa i legislativa eda bi posao procvjetao. Mogu se primijeniti pojedinačno ali i u kombinaciji. Parafraziramo:
Prvo, moglo bi se prihvatiti da neke regulacije imaju manje-više isti učinak s obje strane Atlantika, što bi u praksi značilo da korporacije mogu nastaviti poslovati kao i do sada, ali na proširenom tržištu; drugo, regulative bi se mogle uskladiti prema postojećim međunarodnim načelima rješavanja problema, što bi značilo da postoji stanovita globala arbitraža koja u hodu rješava nastale bilateralne probleme; treće, u slučaju radikalno različitih regulacija, moglo bi se usko surađivati u njihovom praktičnom provođenju.
Spor između države i investitora Na prvi pogled, najmanje zabrinutosti izaziva druga alternativa. Ona se, naizgled, poziva na međunarodnu arbitražu u sporovima što nastaju između država, dakle u krajnjoj liniji na nešto što je i do sad činila Svjetska trgovinska organizacija. Međutim organizacije civilnog društva, među kojima ćemo se na ovom mjestu pozvati na udrugu Transatlantski potrošački dijalog (TCAD), došle su do podataka kako je zapravo riječ o tzv. rješavanju sporova između država i investitora (eng. investor–state dispute settlement), načelu koje se ne odnosi na spor između suverenih država, nego država i korporacija. Riječ je o praksi ustanovljenoj u prvoj polovici dvadesetog stoljeća kako bi se zaštitilo investitore od nacionalizacije njihovog vlasništva – tzv. „direktne eksproprijacije“ – uslijed ratova, revolucija ili radikalnih promjena politike dane države. Međutim, danas međunarodni – točnije: „međukorporacijski“ – tribunali koji implementiraju ovu mjeru imaju daleko većeg i raznovrsnijeg posla. Investitor ima pravo podnijeti tužbu nekom od zatvorenih arbitražnih tribunala koji djeluju van jurisdikcije sudova suverene države-stranke u sporu. Neke države članice EU već imaju tu klauzulu u svojim bilateralnim sporazumima, ali sada je na djelu pokušaj da se ona uvede kao pravna obligacija za svih 28 članica. Sporazum je u tom smislu svojevrsna preslika NAFTA-e, odnosno Sjevernoameričke federacije za slobodnu trgovinu – inače naslijeđa Bushove administracije – koja se također osniva na multilateralnoj (pokriva Meksiko, Kanadu i SAD) deregulaciji tržišta i uvođenju te osnaživanju arbitraže u sporovima između investitora i država. Također u tijeku su pregovori o Transpacifičkom partnerstvu (eng. Trans-Pacific Partnership – TPP) koje bi obuhvaćalo Australiju, Vijetnam, Čile, Japan, Maleziju, Meksiko i Sjedinjene države, sa veoma sličnim propozicijama koje izazivaju veoma sličnu zabrinutost.
Sporazum u praksi No kako bi točno izgledala implementacija Sporazuma? U konkretnom slučaju SAD i EU, ako bi TTIP bio ratificiran uključivo sa state-investor dispute klauzulom, države članice EU potpale bi u sporovima s investitorima pod jurisdikciju dva arbitražna tijela: Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova Svjetske banke (eng. International Centre for Settlement of Investment Disputes) i Povjerenstva Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovinsko pravo (eng. United Nations Commision on International Trade Law). Oba tijela isključuju javnost iz rasprava i donošenja odluka, a njihovi suci se biraju po internim, za javnost nedostupnim procedurama, dok je česta rotacija između uloga odvjetnika i suca. Postupak investicijskih sporova temelji se na cijelom nizu propisa koji suverene države stavljaju u, da upotrijebimo eufemizam, nepovoljan položaj. Primjerice, prijetnjom investiciji se može smatrati neku promjenu politike u smjeru zaštite potrošača što dovodi do tzv. „indirektne eksproprijacije“, odnosno kolateralne štete za investicije. Tako, recimo, neka država može postići konsenzus o štetnosti nano-materijala za zdravlje potrošača jer se, primjerice, otkrilo da izazivaju nove i egzotične vrste raka. Donese se zakon da se na kreme za sunčanje obogaćene inkriminiranom tvari stavi etiketa s upozorenjem. Distributer tada ima pravo tužiti tržišno neosviještenu državu za indirektnu eksproprijaciju jer mu zakonodavstvo šteti poslovanju. U praksi se pokazalo kako u velikom broju slučajeva korporacije dobivaju sporove, odnosno da su sudovi iznimno tržišno svjesni, a primjer tekućeg spora između Australije i „Philip Morrisa“ dobro ilustrira kako stvar funkcionira: tvrtka je pred australski Vrhovni sud iznijela spor zbog jedinstvenog pakiranja duhanskih proizvoda koji je propisala australska vlada. Nakon što je zakon prošao na Vrhovnom sudu, „Philip Morris“ je predmet prenio na sud za rješavanje investicijskih sporova koji ni po čemu nije obavezan uzeti u obzir odluke australskih sudova. Očigledno je, dakle, da se ovo načelo može koristiti – i koristi se – kao sredstvo pritiska na državu i društvo. Penali i sudski troškovi su ogromni, te se čak i u slučaju dobivanja spora, dijele između obje stranke. Zbog toga, kako ističu kritičari sporazuma, state-investor klauzula ponajviše služi kao sredstvo prijetnje. Brojni su slučajevi kad države odustaju od izmjena regulativa čim im moćni ulagač zaprijeti arbitražom na takvoj osnovi.
Broj sporova stalno raste – od 50 presuda donesenih između 1950. do 2000. prema 514 tekućih sporova do konca 2012. – što može značiti više stvari: ili suverene države sve više djeluju na polju zaštite građana od rizičnih praksi korporacijskog sektora, pa ih dotični sve više napada; ili korporacijski sektor polako preuzima vodeću riječ u regulaciji društva. Tek tendencija je da države sve više traže izlaz iz sporazuma koji inkorporiraju ovu mogućnost.
Deregulacija tržišta dakle ne znači primarno ukidanje carinskih davanja – koja su ionako mala – nego ukidanje tzv. „non-tariff barriers“, van-tržišnih prepreka poslovanju. To su propisi u koje možemo uvrstiti mnogo toga, od zakonodavstva za zaštitu potrošača, zdravlja, sigurnosti hrane do propisa o minimalnoj plaći. Brojne organizacije civilnog društva, cehovske udruge i šira javnost Europske unije stoga nisu pretjerano impresionirani brojkama koje projiciraju potencijalne ekonomske dobitke što bi trebali proizaći iz sporazuma. Prema studiji Europskog centra za međunarodnu političku ekonomiju, primjerice, profit za građane se projicira na 3 centa po osobi, počevši od 2029. godine. Osim što je riječ prije o futurističkoj nego ekonomskoj analizi, ako je stavimo u kontekst izjava američkih zagovaratelja sporazuma, koje ističu efekt „prelijevanja“, odnosno postupnog rasta bogatstva korporativnog sektora koji se onda naknadno izlijeva u džepove građana, ona bez sumnje daje razloga za zabrinutost. Jer Too big to fail je u očima javnosti deplasiran, ili bi bar to trebao biti, imajući u vidu tekuću krizu Zapadnih ekonomija.
Napad na medije Međutim doista je najinteresantnije na koji način je Europska komisija zamislila ulogu medija kao tampona između pregovarača i javnosti. Doduše, danas postoje web stranice na kojima je moguće staviti on-line primjedbe i prijedloge na sporazumi pregovarački proces. Ostavit ćemo otvorenim u kolikoj mjeri to mogu biti informirane primjedbe i prijedlozi, s obzirom na to da je tajnost bitnih parametara, pa i tijeka pregovora još uvijek na snazi, te koliko građani stvarno mogu utjecati na ikoga. Jer Europska komisija je prije par mjeseci imala sasvim drugačiji stav koji se dade iščitati – i to bez potrebe da se gleda između redaka – iz dokumenata koji su procurili u ruke predstavnika udruga civilnog društva. Uvjerljivi šampion među ovim papirnatim prozorima u mentalni sklop onih koji projektiraju živote nas i budućih generacija jest „PR strategija Europske komisije“, sastavljena 07.11.2013., a raspravljena s predstavnicima država članica 22.11.2013. Okvirno, EK si postavlja za cilj stvaranje „narativa“ pregovora koji će biti ponuđen javnosti putem službenih kanala i mainstream medija u državama članicama. Interesantna je slijedeća točka: navodeći uspješne do tog datuma primijenjene metode, odnosno uspjeh u postizanju podrške kod političke klase država članica, sastavljači strategije primjećuju kako im je takva strategija pomogla „… držati pod kontrolom (engl. „to keep a handle on…“) mainstream medijski narativ o pregovorima, tamo gdje postoji široka podrška za logiku i ono što je zamišljeno kao osnova sporazuma.“ Ovo je rečenica što praktički povezuje mainstream medije i političku elitu na razini država članica. Što se tiče izraza „narativ“ koji se neprimjetno uvukao u jezik kao samorazumljiva imenica, riječ je o priči lišenoj supstancije, odnosno istine, ali sastavljenoj tako da nudi njezinu plauzibilnu imitaciju. No nije naprosto riječ o laži. Jezik koji je uvažio „narativ“ kao jedino sredstvo prenošenja poruke više ne barata s parametrima istine i laži, nego isključivo s plauzibilnom ili neplauzibilnom pričom. Politička kultura što govori takvim jezikom osniva se dakle na zanemarivanju, relatviziranju, pa u krajnjoj liniji i na negaciji mogućnosti istine. Sporazum se servira. On se ne objašnjava, jer se nema što objasniti. On se prepričava. U takvome sklopu svaki postupak razotkrivanja od strane neovisnih faktora postaje igra narativa i jedino je pitanje koji će pobijediti. Prihvaćanje takve igre na strani europskih i američkih građana ravno je katastrofi, jer istina postoji i ona za njih nije ni malo ugodna, ako znamo, primjerice, kolika je razina nezaštićenosti Amerikanaca od GM proizvoda te da ona vjerojatno čeka i Europu, dođe li do sporazuma. S druge strane, korporativizacija politike, kada stavimo TTIP u kontekst NAFTA-e i TPP-a, postaje ovim sporazumom zapravo totalna. Da li je samo narativ ako kažemo da je to nešto veoma opasno? Ili primijetimo naprosto da je to možda put u ropstvo? Neka čitatelj sam informirano prosudi, jer van mainstream medija TTIP se na široko diskutira i on-line je dostupan velik broj kvalitetnih materijala pro i contra sporazuma
Na kraju, Europska komisija je povećanjem transparentnosti pregovora – tako to bar ona naziva – napravila radikalan zaokret u vlastitom „narativu“. Međutim, postavljanje on-line konzultacija, pa i sadržaji dostupni na službenim stranicama, pomalo navode na smijeh. Razlog tome je virtualizacija rasprave. Inzistira se na digitalnom pristupu koji, zločesto ćemo pretpostaviti, jako dobro rasterećuje stvarni pritisak u obliku prosvjeda, građanskog neposluha i sl. Teško je vjerovati, u svjetlu onoga što stoji u izvornoj PR strategiji, da je vuk promijenio dlaku. Ostaje da vidimo kako će kriza u Ukrajini utjecati na tijek pregovora, premda se već može vidjeti stanovita žurba na strani Amerikanaca koji bi EU ovim sporazumom vjerojatno radikalno izolirali od Rusije s kojom, recimo, jedna Njemačka ima veoma plodnu privrednu suradnju. Budućnost će pokazati što nas čeka, no valja se zapitati: zar smo još uvijek toliko glupi da padnemo na priču o „rastu i radnim mjestima“? Najveći trgovinski sporazum u povijesti se prodaje građanima za staklene perle jezika; obične, vulgarne i šuplje fraze. Kada se danas netko čudi na koji su način veliki ideološki vođe dvadesetog stoljeća uspijevali mobilizirati ljude na revolucije i dva svjetska rata, treba primijetiti, ako baš nije kompletno slijep, da se njega u totalnu globalnu ekonomsku tamnicu trpa sa dvije riječi:
„Rasti i radi!“
Branko Malić
Slijedeći video sadrži jedno dobro tumačenje ugovora iz vizure ljevice:
neki korisni linkovi:
http://lemondediplomatique.hr/veliko-podcinjavanje/
http://trade.ec.europa.eu/doclib/press/index.cfm?id=988
http://www.euractiv.com/trade/goyens-longstanding-standards-ba-interview-531394
