Nakaza i njezino vlasništvo

Poslušajte na Spotify:

Poslušajte na Youtube:

Ali radije njegujmo kulturu čitanja:

Kada – i ako – nastupi post-pandemijsko mudrovanje, buka bi mogla zaglušiti jedno zanimljivo pitanje.

Stoga, kako bi doprinijeli raspravi koje možda neće niti biti, ovdje ćemo ga pokušati preventivno postaviti.

Naime, zbog čega se doima kako su one države europskog civilizacijskog kruga, koje se uobičajeno drži najnaprednijima po pitanju omogućavanja građanskih i inih sloboda, danas također najnaprednije po pitanju progresivnog ograničavanja građanskih i inih sloboda?

Štoviše, zašto s jedne strane pretežna većina korisnika rečenih sloboda bezuvjetno podržava njihovo suspendiranje na neodređeno vrijeme, bez ikakvih znakova dvojbe?

S druge pak strane, kako to da se, recimo, u Zagrebu može održati prosvjed protiv anti-kovid mjera, a da, osim sumnje na zaušnicu jednom novinaru, svima – prosvjednicima, medijskim pregaocima i snagama reda – sve dlake na glavi ostanu na broju, dok se, primjerice, u jednom Amsterdamu zaušnice vaspitnom palicom dijele šakom i kapom, a najmanje jedan policijski pas imao je priliku djelomično oglodati najmanje jednog prosvjednika?

Premda je primjer samo ilustrativan, pitanje nije retoričko. Još manje bi ono trebalo istaći hrvatske političke vrline. Unatoč određenim korektivima koje valja unijeti u poslovični hrvatski autoskepticizam (zapravo narcizam, ali to je druga priča), razumno bi bilo imati na umu kako su izvozni potencijali hrvatske političke kulture još uvijek usporedivi s izvoznim potencijalima jugoslavenske autoindustrije. Sam prosvjed što ga uzimamo za ilustraciju bio je papazjanija svega i svačega tipična za hrvatsku vaninstitucionalnu politiku te otud sam po sebi ništa čime bi se mogli pohvaliti.

No pitanje je mnogo dublje od prosvjeda, cjepiva, pa i same korona krize i njome izazvanih polemika; kriza je samo pred oči dovela nešto što je već duže vrijeme prisutno.

Ne mogu to tvrditi s potpunom sigurnošću, ali uvjeren sam kako motive civiliziranih zapadnijih prosvjednika, ali i lockdown konformista, ne treba tražiti van sasvim privatnih interesa pojedinaca na neograničeno uživanje njihovih privatnih sloboda; uostalom, kako je tu riječ o društvima koja se diče vlastitim liberalnim tradicijama, teško kako je itko vidio išta sporno u tome da se, boreći se za vlastito pravo na pristup restoranu, ujedno bori i za društvo što mu to pravo omogućuje.

Riječ je, naravno, o načelu prema kojem je svatko slobodan činiti ono što hoće dok time ne ograničava tuđu slobodu; i, nadalje, riječ je o društvima što dalje od toga načela ne mogu ići bez da ga dovedu u pitanje.

Međutim, čini se kako se korak dalje ipak napravio.

Kako je to moguće?

Može li biti da je do toga došlo jer su ovo načelo branili i prosvjednici i oni koji su njihov prosvjed pokušali suzbiti, zapravo iz jednakih razloga?

Nedavno je jedan hrvatski novinar izjavio kako kod nas javna percepcija politike uvijek polazi od moralnih prosudbi; pritom je ostavio utisak kako on to smatra, ako već ne zastranjenjem, onda u najmanju ruku oblikom političke nezrelosti. Ovdje ćemo pretpostaviti kako je mislio na to da hrvatska javnost sve što se događa, pored i ponad uobičajene pragmatike, u stanovitoj mjeri kvalificira ne kao naprosto probitačno ili neprobitačno, nego kao moralno dobro ili zlo. Ako je to bio smisao primjedbe, onda se slažem, ali, bojim se, iz sasvim različitih pobuda. U Hrvatskoj je doista na djelu mentalitet koji, barem u načelu, svakoj pragmatici pretpostavlja nominalnu moralnu prosudbu; dovoljno je baciti oko na medijski prijenos zagrebačkih prosvjeda i jedan od prvih detalja što upada u oči među istaknutim simbolima je sveprisutnost lika Djevice Marije. To je najmanje jedan vidljiv znak kako bi motivi zagrebačkih prosvjednika mogli biti u osnovi različiti onima njihovih pandana na Zapadu, čak i ako se oni s njima u deklariranim ciljevima – ali prije samo u parolama – poklapaju. Nitko ne nosi ikonu Djevice Marije kako bi mu Ona svojim posebnim zagovorima otvorila put u restoran. Najviše što bi se i teološki najslabije izobražen hrvatski katolik u stvari privatne slobode po njezinom zagovoru usudio tražiti je otvoren put na nogometnu utakmicu. Međutim, premda je stvar na prvu smiješna, čak i u tom slučaju riječ je o sudjelovanju u nečemu što nije poglavito privatna nego prije zajednička stvar; za dobar dio ljudi, osobito onih na jugu, možda najmanji zajednički nazivnik u kojem zajedništvo postoji.

Nalazim komentare koji ovu distinkciju između dva različita mentaliteta ismijavaju na osnovi dihotomije civilizacija-primitivizam krajnje slabo informiranima i, zapravo, prilično retrogradnima.

Pretpostavka je tu uglavnom da su liberalna društva tijekom korona krize malo otklizala prema natrag, odnosno kako su na svom putu prema sve većim slobodama, što ni u kom smislu ne ograničavaju druge slobode, pala i ozlijedila socio-političku trticu uslijed nepovoljnih okolnosti. No izvanredno stanje će proći i napredak će se nastaviti kotrljati svojim putem.

Stvar je, međutim, sasvim oprečna. Ja bih prije ustanovio kako su rečena društva napravila korak naprijed, a ne korak natrag te kako je represija kojoj svjedočimo jedna sasvim progresivna represija, bez ikakvih retrogradnih natruha.

Razlog je zapravo toliko jednostavan da ga se veoma teško dade uočiti uobičajenom metodom analize društvenih pojava, jer ozbiljna sociološka ili politološka analiza ne trpi simplifikacije. Međutim, ovdje se čini kako simplifikacija nije na strani promatrača nego ona leži u samoj osnovi društvenog djelovanja koje promatramo, što je samo po sebi svojevrsni povijesni presedan kojega nije lako uočiti ponajprije zato što čovjek misli da je takvo nešto nemoguće.

Politička zajednica koja svoju krajnju svrhu definira kao zaštitu privatne slobode, bez ikakvog obzira na to što je zbiljski sadržaj te slobode, jednom kad je prisiljena upotrijebiti silu kako bi je zaštitila, prinuđena je ograničiti privatnu slobodu bez da je pritom koče ikakva unutrašnja ograničenja. Kako sadržaj slobode nije pozitivan, odnosno kako njega uopće nema, zaštita se ne može ograničiti nekom prirodnom, pa čak ni konsenzualnom, svrhom političke zajednice. Što je veća prijetnja, to je veće ograničenje, a u slučaju korona krize prijetnja se privatnoj slobodi pokazala apsolutnom, jer je i zahtjev za sigurnošću pri uživanju te slobode postao apsolutan.

Naime, ako je moguće postići punu sigurnost kako bi se ljudima omogućilo da slobodno rade ono što hoće bez da naškode drugima u njihovoj vlastitoj proizvoljnoj slobodi, onda sigurnost uživanja te slobode mora biti apsolutna sigurnost.

Otud, ako ne mogu biti potpuno siguran pri posjetu restoranu, nužno mi se mora zabraniti da u isti idem.

Apsurdno? Naravno. Međutim jednako tako i nužno, u onoj mjeri u kojoj se iz proklamiranog načela dosljedno povlači političke zaključke i provodi ih se u djelo. Novum leži u tome što je svaki obzir prema zbilji suspendiran za volju provedbe načela.

Ako svrha slobode ne postoji van “slobode od -“, onda je sigurnost jedini nužni uvjet što ga državni aparat mora omogućiti kako bi se sloboda mogla prakticirati; međutim, ona je i jedini dovoljan razlog, jer nikakav drugi se ne može ponuditi, a dovoljan razlog društvenog čina mora postojati ako postoji društvo, odnosno sloboda se mora prakticirati kako bi sve ono što iz nje slijedi – zakoni, propisi, običaji i sl. – imalo smisla. Primjerice, kako bi slobodan građanin uživao svoju gurmansku slobodu, on u svome slobodnom djelovanju mora biti siguran od prijetnji uživanju; mogućnost zaraze je prijetnja uživanju, dakle on mora biti slobodan od mogućnosti zaraze; štoviše, on od nje mora biti apsolutno slobodan, jer i sloboda i sigurnost su apsolutne vrijednosti. U tom smislu, sloboda mu mora biti ograničena u onoj mjeri u kojoj mu njezino prakticiranje može ugroziti sigurnost, po mogućnosti tako da je ugroza potpuno uklonjena. Sve manje od toga narušava dosljednost zaključka iz načela što leži u osnovi političke zajednice.

Razlog zbog kojega to nije jednostavno uočiti je mjera u kojoj stvarnost vrši upliv na primjenu načela i donekle skriva njegovu sveprisutnost. Međutim stvarnost je nešto što se tu razumijeva kao svojevrsno iracionalno okruženje argumenta, a ne kao njegov sastavni dio. Kako je tendencija na taj način shvaćene, autonomne, racionalnosti takva da sve sebi oprečno isključi iz vlastite operacije, jednom kad se povijesne okolnosti poklope na način da omoguće iluziju kako ona to doista uspješno čini, onda stvarnost prestaje biti politički relevantna.

Dosta je ljudi krajem ljeta promatralo potpuni lockdown na Novom Zelandu zbog jednog jedinog zaraženog kao konačni dokaz masovnog ludila što je poprimilo globalne razmjere. To je potpuno razumljiva reakcija, no ona je samo kvalificirano ispravna. Riječ je o sasvim principijelnom ludilu i to takvom kakvo je na djelu već godinama.

Nalazim donekle komičnim da ljudi koji se do iracionalnosti protive epidemiološkim mjerama i lamentiraju o “poludjelom svijetu” ne vide ništa ludo u tome da se na jutarnjem programu britanske državne televizije već od prije dosta dugo vode polemike o tome da li su muškarci koji se identificiraju kao žene doista žene i imaju li isti jednakopravan pristup ženskom WC-u. Riječ je o jednako načelnom ludilu što javno djeluje već duže vrijeme, a epidemiološki inducirana panika samo ga je dovela tamo gdje doista više nitko ne može biti indiferentan, čak ni u svoja četiri zida.

Da li se apsolutna sigurnost muškarca koji je sebe uvjerio da je žena i onda to kroz društvene institucije legalizirao, jer očekuje da mu svatko njegovo ludilo po sili zakona prizna kao nepovredivu slobodu, drugačija sigurnost od one koja jamči Novozelanđaninu da se u njegovoj zemlji neće pojaviti niti jedan slučaj zaraze što bi mu mogla ugroziti nepovredivost privatne slobode?

Riječ o potpuno istoj stvari – slobodi koja je privativna točno u onoj mjeri u kojoj je privatna.

Kako bi izbor vlastitog spola – a to u osnovi znači racionalni izbor pojedinca da se iracionalno odmakne od stvarnosti – bio moguć, nužno je da on bude društveno, dakle od strane drugih, priznat. Egzemplarne su u tom smislu bile gej parade, koje se mora opetovano izvoditi, jer njihov smisao nije deklaracija da je jedna grupa ljudi naprosto slobodna u svom izabranom društvenom djelovanju – a to podrazumijeva sklapanje “braka” usvajanje djece i sl. – nego da su svi ostali dužni priznati to djelovanje ili biti isključeni iz društva koje ga je institucionaliziralo. Zbilja kao takva mora se svesti na specifičnu društvenu zbilju unutar koje je takav izbor moguć i koja niječe bilo kakvu prepreku slobodi pojedinca da sebe redefinira po volji. Doista je komično promatrati konzervativce koji pokušavaju suprotstaviti se anihiliranju spolnosti, tako da očajnički nastoje primijeniti liberalna načela, gdje bi raspravom trebalo utvrditi koliko daleko luđaci mogu ići u ostvarenju svojeg vrhunaravnog prava na ludilo, a da time ne ograniče slobode normalnih. Naravno, stvar je potpuno besmislena, jer priznanje koje “seksualne manjine” traže nije nešto opcionalno nego nešto nužno: privatna sloboda mora biti društveno ovjerena, jer riječ je o političkoj slobodi, a u liberalnom društvu takva sloboda onda mora biti i legalizirana, kako bi se njezinom subjektu omogućila sigurnost djelovanja.

U onoj mjeri u kojoj politika počiva na apsolutnoj političkoj autonomiji pojedinca – na njegovom pravu na “emancipaciju” kako to na lijevom spektru vole reći – utoliko je ta politika totalna. U onoj mjeri u kojoj je privatno pravo na pristup restoranu jednako toliko apsolutno koliko i privatno pravo na redefiniranje spola utoliko je i dužnost društva, odnosno skupa autonomnih pojedinaca, da to pravo prizna politička i u tom smislu obavezujuća za svakoga i uvijek. Jedino ograničenje političkom djelovanju je mjera u kojoj postoji dodir sa stvarnošću van sistema političkog djelovanja, ali svrha ovakve politike je da tu sasvim akcidentalnu neugodnost što je moguće više odstrani. To je razlog zašto su konzervativci uvijek na gubitku u debati – oni ne prihvaćaju dio, a žele participirati u cjelini racionalnog sistema te stoga predstavljaju šum u komunikacijskom kanalu, ali ništa više od toga.

Jednostavno rečeno: ako ja priznajem nečije pravo da bude ono što nije, onda ne mogu izbjeći da na njegovo traženje to priznanje javno deklariram. Prigovori liberala koji znaju reći kako svatko ima pravo na autonomnu odluku ma kako luda bila, ali da oni sa svoje strane imaju pravo na tu odluku biti indiferentni, potpuno su slijepi za narav društvenog djelovanja u sustavu koji se danas, u nedostatku boljeg izraza, po inerciji naziva “liberalna demokracija”. Prigovor bi imao smisla kada bi bila riječ o osobnim odlukama, ali političko djelovanje u takvom društvenom sistemu nije osobno, nego individualno. Individualni akter je obavezan djelovati s obzirom na druge unutar pravno propisanih granica, a te granice obuhvaćaju ne samo javno nego i privatno djelovanje. Politička korektnost u tom smislu nije nikakva glupost ili ludost, nego važan segment “društvenog ugovora” gdje se jasne granice postavljaju govoru, ali, posredno, i mišljenju: primjerice, zabrana “govora mržnje” apsolutno je nužna kako bi se zacrtalo i razgraničilo što je društveno dopušteno, a kako je riječ o potencijalno beskonačnim oblicima slobode koje valja priznati, onda ne samo riječi nego i misli moraju biti dinamički kodificirane u skladu s tim. Ljudi koji većinu svojeg privatnog života bez ikakve zadrške dijele na društvenim mrežama, do te mjere da ono što nije podijeljeno nije ni doživljeno, već su prihvatili “društveni ugovor”; ako je netko u stanju podijeliti objavu o smrti vlastitog djeteta u realnom vremenu, tada taj netko više nema intimu, a njegova privatnost postoji samo utoliko ukoliko je podijeljena s javnošću; slika djeteta i sentimentalni tekstić tu su kako bi ih ovjerili drugi svojim sentimentalnim komentarima. Riječ je o virtualnoj, ali stoga ništa manje socijaliziranoj privatnosti. U tom smislu, čovjek nema pravo biti politički nekorektan, nego, sasvim dosljedno, mora slijediti smjernice društvenog djelovanja koje vrijede za sve. 

Progresivna represija u kontekstu pandemije samo je ne osobito radikalan primjer represije koja je već godinama na djelu.

U zaključku još bi jednom valjalo istaći koliko su prigovori na retrogradnost Hrvatima, ali i nekim drugim narodima ovog dijela Europe, od strane njihovih prosvijećenih sunarodnjaka i vanjskih promatrača promašeni.

Hrvatsku se može shvatiti retrogradnom s moderne pozicije. Međutim čini se kako samo još hrvatski ljevičari i američki konzervativci vjeruju da žive u modernom dobu. Za opću povijest i njezine stvarne žitelje, odnosno za one koji si ne mogu priuštiti da povremeno iz nje istupe u vlastiti svijet mašte, ono je završilo.

Moderni mentalitet je onaj koji stoji na pretpostavci linearnog napretka i vrijednosti koje se putem njega ostvaruju, od materijalnih/tehnoloških do moralnih. U centru napretka, kao intrinzična svrha, stoji čovjek koji nosi progres, ali je od njega i oblikovan. Otud, za modernog je čovjeka svaka prepreka napretku blagostanja i političkih sloboda okliznuće prema natrag. Međutim, kako smo pokazali u prethodnom, ništa slično nije na djelu danas. Suvremena politika izravna je posljedica moderne politike, ali ona sama više nije moderna. U njenom središtu nije čovjek, ma kako određen i idealiziran, nego nešto sasvim drugo; u središtu je post-čovjek oslobođen svih svojstava, dakle povijesti, narodnosti i ponajprije spolne dvojnosti. A takvo biće ne možemo razumjeti kao čovjeka, čak ni u smislu da je nekad bilo čovjek pa da bi to opet moglo postati, nego kao skrivenu bit nepovratnog napretka moderne što danas, pred našim očima, dolazi na svjetlo dana. Ta bit, odnosno to biće, što stoji u osnovi društvenog djelovanja kao centar gravitacije oko kojeg se sve okreće je, stricto sensu, nakaza. Otud je, recimo, genitalna mutilacija, kao nužni uvjet promjene spola, a nad kojom se ljudi još uvijek donekle mogu zgražati, jasan simbol slobode za nakaznost: svrha je oguliti koru ljudske naranče, dakle, doslovno, odstraniti sva svojstva koja čovjeka određuju ali samim tim i ograničavaju.

Naravno, ovdje govorimo o unutarnjim uzrocima a to podrazumijeva da oni nikad nisu u potpunosti vidljivi. Svaki vid otpora, pa makar u smislu nejasne nelagode, koju dobar dio ljudi još uvijek osjeća po pitanju “ludosti” s kojom imamo posla pokazuje da stvari ne idu preko ruba u tolikoj mjeri da im čovjek ne pruža, makar i unutarnji, neartikulirani, otpor. Međutim, u onoj mjeri u kojoj taj otpor dolazi iz oslanjanja na “ideale” modernog doba, kako je to slučaj kod većine, on je potpuno uzaludan, jer ono što je prisutno danas tu je samo zato što su se unutrašnje mogućnosti moderne razvile do kraja.

Da li je onda, ako je tomu tako, retrogradno kad netko, bez imalo razmišljanja, prosvjedujući protiv ograničenja građanske slobode nosi transparent s likom Djevice Marije?

Retrogradnost ili nazadnjaštvo ima smisla samo pod pretpostavkom modernosti.

Ali ta pretpostavka više ne stoji. Otud, to ne samo da ima smisla, nego pokazuje da modernost nije uspjela poništiti ono što joj je prethodilo te da sama ideja “prethođenja”, gdje ono što je bilo propada u “ropotarnicu povijesti”, nema smisla van modernog mentaliteta. Danas, međutim, kada je orijentacija trenutka takva da više nema napretka nego samo horizontalno raspoređenog raspada s tendencijom apsolutne sistematizacije – dakle ponajprije kaosa – put prema gore, jednako kao i put prema dolje, otvoreni su na način na koji je to do prije par desetljeća izgledalo nemoguće.

Dio Europe kojem Hrvatska po svemu sudeći pripada zadržao je duboki kontinuitet s onim što je bilo na djelu prije raspada modernosti, a sasvim izvjesno i prije modernosti same, jer skok u prazninu naprosto se nije dogodio na način na koji se to zbilo nešto zapadnije. Kronična korumpiranost, sukobi, netrpeljivost i ostali parametri koje progresivci vole istaći kao osudu retrogradnih društava tu su sasvim sporedni, jer oni su bili prisutni oduvijek i svugdje.

Činjenica koju oni previđaju jest ta da u Hrvatskoj čovjek još uvijek može reći kako a i ne-a u istom smislu i istodobno ne mogu biti bez da automatski bude isključen iz društva. Kako ne postoji bogatstvo kojim bi se moglo kupiti pravo na stvarnost – a načelo ne-protuslovlja jest osnova njezinog prepoznavanja – svaki prigovor da je trava negdje zelenija, jer te tamo negdje nitko neće pitati tko si i odakle si i dobro će te platiti, potpuno je irelevantan. Uostalom, postoji dobar razlog zašto “tko” i “odakle” ne smije igrati ulogu, a jednom kad ga shvatimo, jasno je kako su i sami progresivci irelevantni, pa se otud na njih niti ne treba obazirati, a još manje se pred njima treba uklanjati osim ukoliko se ne želi oštetiti blatobran.

Na koncu, treba shvatiti kako se na toliko beskompromisno destruktivan politički projekt može adekvatno odgovoriti isključivo jednako beskompromisnim odbijanjem. Premda to nije uvijek, pa ni najčešće, realistično u političkom smislu, sasvim je nužno u osobnom smislu. Jer, na koncu, jedina istinska nezaobilazna prepreka potpunoj mutilaciji je ta da osoba, kao intimno središte ljudskog bića, njoj nije dostupna ukoliko joj sama ne otvori vrata.

Što to znači pitanje je kojim ćemo se nešto detaljnije pozabaviti u budućnosti.  

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.