Per dispetto
Oblikovanje virtualnog dijaloga na hrvatskoj ledini rapidno se prilagođava anglosaksonskoj matrici, koja je već uvelike standardizirala granice razgovora. To se ponajprije odnosi na predmete o kojima se razgovori vode. Jezik se progresivno kontaminira stranim frazama zbog nesposobnosti da se ove adekvatno formulira. Strategija je jednostavna: na bilo koju temu se razgovara kao da je riječ o nečemu već određenom i poznatom. Kako je ovlašteni jezik globalizacije osiromašeni engleski, riječi se prenose zajedno s njihovim krajnje dubioznim značenjima. Otud poplava -izama, sufiksa kojima obiluje suvremeni jezik znanosti i filozofije u anglosaksonskom svijetu. Njihova svrha nije točno određenje ideje ili stvari nego uspostavljanje određene slike o tome što bi oni trebali značiti određenoj društvenoj skupini
izvor:http://www.freevintageposters.com
„To mi je awkward … možda imam confirmation bias … naši fundies opet napadaju … in the matter of fact, htio sam reći … možeš li, pretty please, navesti neke argumente … color me impressed, jebi ga … to je fallacious, u najmanju ruku obični strawman…“
Fraze u kurzivu uglavnom su izrazi preuzeti iz osiromašenog engleskog jezika sklepanog u funkciji tzv. „intelektualne rasprave“, te spontano nakalemljeni na hrvatski, od strane domaće debatne zajednice. Pod tim se misli na beskrajne razmjene strogo standardiziranih argumenata između ‘ateista’, ‘ljevičara’, ‘kršćanskih fundamentalista’, ‘libertarijanaca’, ‘evolucionista’, itd. okupljenih u virtualne grupe, s tendencijom prema okupljanju u udruge. Rasprave se odnose na tzv. goruća pitanja tipa božje opstojnosti, uloge države u životima pojedinaca, ponašanja Crkve i sl. Druga im je zajednička osobina, osim kombinacije engleskog i hrvatskog, ta da ih prvo izgovaraju ili zapisuju ovlašteno pametni ljudi, svojedobno poznati kao ‘intelektualci’, a onda se javljaju konzumenti i „sljedbenici“ koji ih dalje razrađuju kroz izraze slaganja ili neslaganja. Elem, kad čovjek neko vrijeme prati takve javne rasprave uskoro dobije neobičan osjećaj kako on sa svojim nominalnim civilizacijskim sugrađanima ne bi mogao komunicirati čak ni uz besprijekorno poznavanje oba jezika. Kalemljenje se zbiva prebrzo da bi se čovjek adekvatno suživio s lingvističkim Frankensteinom, a definicija pojmova prije razgovora već odavno je postala stvar prošlosti. Doljepotpisani stoga uzgaja opravdani i neotklonjivi osjećaj krivnje, jer ne ubraja toleranciju među svoje vrline i u svakom je trenutku spreman nekome odreći njegovo „pravo na vlastito mišljenje“, ako drži da je ono prije na razini njušenja ili opipa. Sasvim je prirodno dakle da se takav obrnuti Voltaire osjeća krivim, jer bi morao biti sposoban barem uvrijediti nekog od participanata simuliranog dijaloga. Pravi je razlog međutim taj što se dvije stvari koje se ne mogu dodirnuti, ne mogu ni sukobiti. Mišljenje koje teži zaključku, pa i uvredljivom, treba dijalog. Ali dijalozi o kakvima je ovdje riječ imaju isključivo funkciju beskonačnog odlaganja zaključka. To je opet moguće samo ako se dijalog bavi najdostupnijom robom na svijetu, odnosno ako se bavi ničim kamufliranim u nešto.
Kakve to veze ima s hibridnim slengom hrvatskih diskutanata? Generičke uglavnom. Jer oblikovanje virtualnog dijaloga na hrvatskoj ledini rapidno se prilagođava anglosaksonskoj matrici, koja je već uvelike standardizirala granice razgovora. To se ponajprije odnosi na predmete o kojima se razgovori vode. Jezik se progresivno kontaminira stranim frazama zbog nesposobnosti da se ove adekvatno formulira. Strategija je jednostavna: na bilo koju temu se razgovara kao da je riječ o nečemu već određenom i poznatom. Kako je ovlašteni jezik globalizacije osiromašeni engleski, riječi se prenose zajedno s njihovim krajnje dubioznim značenjima. Otud poplava -izama, sufiksa kojima obiluje suvremeni jezik znanosti i filozofije u anglosaksonskom svijetu. Njihova svrha nije točno određenje ideje ili stvari nego uspostavljanje određene slike o tome što bi oni trebali značiti određenoj društvenoj skupini. Izrazi ‘realizam’ ili ‘fundamentalizam’ tako nikad ne propituju što je realnost ili što je fundament nego, dodajući -izam, stvaraju predodžbu o onome što govornik odlučuje da oni jesu kako bi se mogao adekvatno sukobiti sa zastupnikom nekog drugog -izma. Problem je, naravno, u tome što su ‘realnost’ i ‘fundament’ ne samo realne, nego i prilično fundamentalne stvari, ali ih je veoma teško razumjeti. Dvije i pol tisuća godina teško, ako krenemo od Sokrata i Platona koji su inaugurirali dijalog kao metodu utvrđivanja istine.
Osiromašeni engleski jezik koji prekriva istinske probleme njihovim imitacijama je bofl roba, i na Zapadu i kod nas. Nedotupavost pametnih pojedinaca među Hrvatima leži u tome što oni čak nisu sposobni ni izmisliti vlastite -izme, nego ih uvoze od tamo gdje ih inteligentni ljudi odbacuju. Tako recimo dobivamo komičnu situaciju gdje se katolički obojenu desnicu promatra kroz prizmu američkih, niti malo katoličkih, pseudo kršćanskih denominacija, koje su u pravilu milenarističkog predznaka, bez da se uoči sasvim transparentne povijesne uzroke devijacije hrvatske Crkve u nacionalizam; devijacije što je prije svega plod geopolitičkih napora Ivana Pavla II i njegove borbe za obaranje komunizma. Ali kad bi se krenulo razumno razgovarati o pravom uzroku neke nemile pojave, onda bi se kad-tad nametnula i odgovornost da se u skladu sa znanjem i djeluje. Ah, ali kauč je tako udoban, fundie rasist na facebooku je tako glup, a moja tipkovnica sječe poput mača … osim toga, da parafraziramo narodnog pjesnika, „što se s kauča brani ne pušta se lako“. U tom smislu je bez sumnje svaka virtualna serača s pravom na izražavanje vlastitog mišljenja za dom spremna, jednako kao i njezin „fundie“ protivnik.
Postmoderna standardizacija anglosaksonskog govora temelji se na ideji demokratskog centralizma, odnosno vertikalno ustrojenog sistema serviranja -izama i parola, od strane elitnih sveučilišta i strogo standardiziranih medija, u pravcu gomile koja se onda podijeli u simboličke tabore i međusobno se trga ad infinitum. Budući da su -izmi prema definiciji proizvoljni, odnosno budući da su oni mentalne slike koje sa zbiljom mogu, ali ne moraju imati – i obično niti nemaju – ikakve veze, rasprava u podnožju piramide je, sa stanovišta istine, potpuno iluzorna. Sa stanovišta politike, međutim, riječ je o veoma plodnoj ideološkoj krmači ostrvljenoj na vlastiti nakot. Njezina je prednost lakoća s kojom može započeti sukob, jer se pretpostavlja da je već odlučeno što je zbiljsko i što je moguće, pa je bilo kakvo preispitivanje vlastitih preduvjerenja potpuno suvišno. U tom smislu dijalozi o kojima govorimo ne bave se stvarnim problemima. Oni su tu da stvore nove probleme.
Jer društvena zbilja se po inerciji počinje oblikovati u skladu s onim što se od nje očekuje. U krajnjoj liniji, društvo, premda ima pretpostavke, pa i smisao, u ne-ljudskoj zbilji, ipak na površini može sasvim dobro odglumiti da je nešto drugo od onoga što stvarno jest. Pretpostavka globalizacije upravo i jest nivelacija svih razlika, i politički i ekonomski pokret koji ju nosi ima razrađene i moćne metode da na ostvarenju toga cilja uznastoji. Druga je stvar što je riječ o nemogućoj misiji koja će završiti u katastrofi, čije je parametre još uvijek vrlo nezahvalno predviđati. Ali dok moć koja nosi doba tranzicije vlada našim životima, i Hrvatska može biti zemlja gdje se izvodi reductio ad Americanum. Desničari su republikanci, ljevičari su demokrati – premda su zamijenili crvenu i plavu boju kravata – katolici su baptisti koji vjeruju u genetsku predodređenost i povratak palih anđela naoružanih futurističkim arsenalom, porezni obveznici su ekonomski nositelj društva i skupina koja, u skladu s našom tradicionalnom protestantskom etikom i nordijskim korijenima, ima, ili treba imati, status heroja domovinskog mira.
Jedino što tome nije tako. I budući da laprdanje u -izmima kad-tad dovodi do političke akcije – jer -izmi su izraz političke moći da se odlučuje o tome što je stvarnost – možemo biti sigurni da će i buduće hrvatsko društvo prerasti u zanimljivog političkog Frankensteina, stvorenog bez ikakvog obzira prema zbiljskom povijesno, religijski i geopolitički uvjetovanom stanju u ovom društvu, i bez ikakve volje da se to stanje prvo sagleda, a onda pokuša promijeniti. Kako to znamo? Jednostavno. Ako čovjek nema volje govoriti vlastitim jezikom o problemima koji se zbivaju unutar tog jezika, onda on nije nekakav slab patriot ili slobodoumni kozmopolit. On je samo obični lijeni guzičar. To što je u stanju prdnuti na hibridu hrvatskog i osiromašenog engleskog svakako ga kvalificira za cirkus, ali nipošto za imanje prava na mišljenje. Naravno, nema instancije koja bi zabranila puštanje vjetrova globalizacije i ne treba je niti biti. Pravo na promašaj je možda jedino fundamentalno ljudsko pravo, ali to ne znači da ga se treba brkati s dužnošću na pogodak „u sridu“. Ono što se može primijetiti i jasno reći jest to da je preuzimanje devalviranog žargona jedne kulture, čiji se pripadnici i sami već počinju boriti za ponovno nadovezivanje na njezinu duhovnu tradiciju, veoma daleko od bivanja kulturnim. Riječ je naprotiv o fenomenu „pokondirene tikve“ koji je, još u doba kad su opanci bili široko rasprostranjena obuća, tako lijepo ocrtao srpski komediograf Jovan Sterija Popović. Međutim, dok je Popović živio prije provale masovne demokracije, pa su skorojevići bili tanki društveni sloj čija je osnova još uvijek bilo materijalno bogatstvo, danas skorojević može biti svatko s pristupom Internetu. Kako je pak demokracija samo rudimentarni oblik facebook-a, za očekivati je da će virtualna rasprava izroditi nove nasade pokondirenih tikava. Ako svi komuniciraju virtualno, a život se strukturira oko komunikacije i umreženosti, onda je i svijet u kojem debatni klub živi samo virtualni svijet. Stvarnost je odavno iskliznula iz ruku i može je se sresti u trenucima bolesti, nesreće i smrti, dakle tamo gdje je se još uvijek ne može izbjeći. Ali sve ostalo se dade virtualizirati. A sve ostalo je život. Tako nema nikakvih problema da neka buduća politička zajednica bude simbioza u sukobu Visokog Učilišta Reddita, libertarijanske facebook grupe i virtualnih Ustaša.
„Ono, kak’ se zove … automatic for the people … kuiš’?“
Masovna komunikacija će postati besplatna ne zato da bi nekome bilo bolje ili jer je ona nekakvo ljudsko pravo, nego zato što se samo tako može održati iluzija političkog i društvenog života tamo gdje ga uopće nema. Prevlast -izama i govornih hibrida samo je znak da je prvi stadij virtualizacije već dovršen i da sada preostaju metastaze, koje lako možemo predvidjeti promatrajući stanje u društvima koja su otišla dalje na putu tranzicije.
Doista u takvoj situaciji je actually awkward prokleti sebe na traženje istine, ali, on the other hand, takvo je beskonačno zadovoljstvo barem negdje iz mračnog ugla ove satrvene zemlje, hvatajući okrajke iskidanog vremena, baciti pogled na gumno gdje složna braća i sestre razmjenjuju svoje OMG! i LOL!. Ako ni zbog čega drugog do da im se u prolazu lijeno dobaci:
„Ja znam istinu!“
„Really? A hoćeš li nam je reći?“
„Neću.“
„Zašto?“
„Za dišpet, bagro promašena.“
Branko Malić
