Znanje bez mudrosti – Faeton i tehnokracija
Kako raste doseg tehnokracije koja vlada našim dobom, sve se to više utapamo u moru znanja. Moderna čuda dosežu svoj vrhunac u ostavama znanja dostupnima svakome u dva-tri klika. Imajući u vidu da je ta naizgled čarobna roba do sad bila nepoznata svim onim gomilama naših danas mrtvih predaka, može se pomisliti da će čovjek zgrabiti priliku da se obrazuje u svim granama znanja. Međutim, stvari stoje upravo suprotno, jer takvo shvaćanje po prirodi progresivnog, latentnog ljudskog potencijala potiče od poopćenog učenja o „ljudskom razumu“, naslijeđenom od Prosvjetiteljstva. Goleme on-line Aleksandrijske baze podataka koriste tek rijetki, dok većina ljudi radije troši život na besmislice i uopće svjetovne stvari. U neobičnom paradoksu koji mora da zbunjuje suvremene progresivce, ljudski rod uslijed uspona njihove izmaštane tehno utopije nije dosegao orkanske visove transcendencije. Postavlja se pitanje – koja je svrha beskrajne bujice znanja, lišenog mudrosti?
Prosvjetiteljstvo je laž Kako raste doseg tehnokracije koja vlada našim dobom, sve se to više utapamo u moru znanja. Moderna čuda dosežu svoj vrhunac u ostavama znanja dostupnima svakome u dva-tri klika. Imajući u vidu da je ta naizgled čarobna roba do sad bila nepoznata svim onim gomilama naših danas mrtvih predaka, može se pomisliti da će čovjek zgrabiti priliku da se obrazuje u svim granama znanja. Međutim, stvari stoje upravo suprotno, jer takvo shvaćanje po prirodi progresivnog, latentnog ljudskog potencijala potiče od poopćenog učenja o „ljudskom razumu“, naslijeđenom od Prosvjetiteljstva. Goleme on-line Aleksandrijske baze podataka koriste tek rijetki, dok većina ljudi radije troši život na besmislice i uopće svjetovne stvari. U neobičnom paradoksu koji mora da zbunjuje suvremene progresivce, ljudski rod uslijed uspona njihove izmaštane tehno utopije nije dosegao orkanske visove transcendencije. Postavlja se pitanje – koja je svrha beskrajne bujice znanja, lišenog mudrosti?
Prije nego uzmemo u obzir moguće odgovore, moramo se zapitati kako smo došli tu gdje jesmo. Par stotina godina Zapadnjak živi u uvjerenju da su ljudi neispisane ploče koje čekaju da se u njih utisnu pravi utisci, usavršeni obrazovni stimulansi, te da će onda, kad posvećeni sekularni poredak konačno skuži to što treba, informirano građanstvo krenuti na put vlastitog obogotvorenja. Bez sumnje uz diskretnu erekciju, evanđelisti su Prosvjetiteljstva uzgajali nadu da će nastati globalna vlada, u stilu dobroćudne republikansko-idealističke varijante Utjelovljenja što dolazi iz kantovskog noumenon-a. Nasuprot tome, svaki je dan sve to jasnije kako su ovi ideolozi bili ili zaluđeni ili svjesno zli. Pretpostavke moderne i njezinih struktura moći još uvijek djeluju kao da su „istine“ Prosvjetiteljstva aksiomatske datosti – posvećena otkrića heroja znanosti koja se više ne može dovesti u pitanje, jer presuda razuma i povijesti je konačno i neopozivo donesena. Međutim, bolna je istina da su ideolozi Prosvjetiteljstva bili ne samo fundamentalno u krivu, nego da su ih financirali bankarski karteli usmjereni na stvaranje društvenog kaosa i reorganizacije prema njihovim pravilima. Mračni gospodari novca i subverzivna tajna društva povrh idiotskih demagoga i trgovaca, jako su dobro znali koliko su glupava načela prosvjetiteljske tabula rasa antroplogije, pa ipak beskrajna je bujica Dantona ipak postizala uspjehe i još uvijek ih postiže. A cijelo vrijeme moć se novca kikoće dok stoljeća prolaze.
Konačna revolucija I tako imamo za sobom par stotina godina nakon 1776. i 1789., i što vidimo? Evo što: vidimo intelektualce koji se ponašaju kao da su fizika i empirizam doista valjani eksplanatorni „veliki narativi“. Totalno licemjerno, etiketirajući religiju kao izmišljeni „veliki narativ“ koji je postojao samo zato što je posjedovao eksplanatornu moć i ublažavao ljudske strahove, ovi intelektualno nepošteni lažljivci podigli su vlastiti alternativni narativ pod čijim sam napadom na dnevnoj osnovi, a nad kojim jednostavno obožavam vršiti svakodnevnu vivisekciju: novo Evanđelje uzašašća čovjeka kroz „znanost“. Čovjeku tu padne na pamet šablonizirani pogled na povijest Augustea Comtea gdje ljudsko biće postupno prolazi stupnjeve prosvjetljenja, od primitivnog praznovjerja i poganstva, zatim racionalnog monoteizma, preko filozofije i metafizike, pa sve do fizike i „društvene znanosti“. Premda je to veoma daleko od istinskog funkcioniranja znanosti i zbiljskih društvenih struktura, riječ je o mitologiji koja još uvijek vrijedi kao suvremena Heilsgeschichte.
Za Jürgena Habermasa, u njegovoj Teoriji i praksi, Frankfurtska škola postaje praksa za strategiju „tamne strane“, čije je vlastito djelovanje manifestacija egzistencijalne tjeskobe hrvanja s neprekidnom „revolucijom“, što se odvija još od 1776/1789.; napor društvenih inžinjera da poprave čovjeka pomoću destrukcije. Citiram Habermasa jer je on značajan marksist Frankfurtske škole koji povezuje razaranje starog svijeta s djelatnošću francuskih i američkih revolucionara. Habermas i njemu slični, poput Horkheimera i Adorna, što su surađivali sa zapadnjačkim oligarsima i britanskim establišmentom na uništavanja društvenog poretka Zapada, izvoze svoje metode društvene dezintegracije diljem svijeta. Štoviše, oni su dokaz kako zlo nije naprosto organska, kaotična sila koja se jednostavno pojavljuje sama od sebe. Nasuprot tome, taktika zla je veoma usredotočena, organizirana i lukava. Osnova je u tome što je ponovno tehnokratsko ispisivanje povijesti strategija za totalno razaranje svega kojemu su morala prethoditi stoljeća revolucija i raspadanja, da bi se pripremilo teren za ono što Bertrand Russell i Aldous Huxley zovu „konačna revolucija“. A to će biti revolucija protiv čovjeka samog. Dobro organizirana, strukturirana, potpuna subverzija, inverzija i dominacija.
Pisac Jeffrey Steinberg, komentirajući ovu tehnokratsku revoluciju, primjećuje slijedeće:
“Lord Bertrand Russell, koji se duhovno pridružio Frankfurtskoj školi u naporima da se ostvari masovni socijalni inžinjering, nije mogao držati jezik za zubima, pa u njegovoj knjizi The Impact of Science on Society iz 1952. čitamo: ‘Fiziologija i psihologija otvaraju još uvijek nerazvijena polja istraživanja za znanstvenu tehniku. Dva velika čovjeka, Pavlov i Freud, položili su temelje. Ne slažem se sa stajalištem da između njih postoji bitno neslaganje, nego smatram da je pitanje samo kako će izgledati struktura koju valja izgraditi na njihovom radu. Držim kako će u političkom smislu najvažniji predmet znanosti biti masovna psihologija (…) Njezin je značaj itekako porastao s razvojem modernih metoda propagande. Među njima je najvažnije ono što se naziva „obrazovanje“. Religija igra ulogu, premda sve manju; značaj tiska, kina i radija je u porastu … Može se nadati kako će s vremenom bilo tko biti u stanju uvjeriti bilo koga u bilo što, ukoliko je u stanju zgrabiti strpljivu mladost, a država ga pomaže novcem i opremom’
Russelova knjiga dokazuje ono što nazivam „znanstvenom zavjerom“.
Sir Bertrand nastavlja:
„Ovaj će predmet dočekati velike korake naprijed kada ga preuzmu znanstvenici pod znanstvenom diktaturom … Socijalni psiholozi budućnosti imat će priliku eksperimentirati na stanovitom broju djece školskog uzrasta, nad kojom će moći isprobati različite metode, kako bi proizveli uvjerenje da je snijeg zapravo crn. Postići će se rezultate. Prvi će biti shvaćanje da je utjecaj obitelji loš. Drugi, da se ne može postići mnogo ako se ne počne od uzrasta od deset godina. Treći, da stihovi postavljeni uz glazbenu podlogu postaju veoma učinkoviti ako se automatski ponavljaju. Četvrto, da uvjerenje kako je snijeg bijel mora biti prokazano kao morbidna ekscentričnost. No trčim pred rudo. Zadatak je znanstvenika budućnosti da preciziraju ove maksime i da otkriju koliko će točno koštati po glavi djeteta da se stvori uvjerenje kako je snijeg crn, te koliko manje od toga bi moglo koštati proizvođenje uvjerenja da je siv.“
Russel zaključuje s upozorenjem: „Premda će se ovu znanost marno proučavati, u rukama će je čvrsto držati vladajuća klasa. Stanovništvu se neće dopustiti da dozna na koji način nastaju njegova uvjerenja. Kad se tehnika usavrši, svaka ona vlast koja je bila u poziciji da upravlja odgojem tijekom jedne generacije bit će u stanju kontrolirati svoje podanike sigurno i bez potrebe za vojskom ili policijom“.
I, na koncu, zaključuje Steinberg: „Russellov neuljepšani opis „znanstvene diktature“ dobio je takmaca u obliku iskaza autora utopijskog traktata Vrli novi svijet, Aldousa Huxleya, koji je ovaj dao 1961. godine u govoru za Voice of America, govoreći o svijetu farmakološki manipuliranih robova, koji žive u „mentalnom koncentracijskom logoru“ čije su ograde ojačane propagandom i psihotropskim drogama te uče „zavoljeti svoje ropstvo“ i napustiti volju za otporom. ‘To je’, zaključuje Huxley, „konačna revolucija“.
U govoru pred Kalifornijskom medicinskom školom u San Francisku, Huxley je napravio slijedeće predviđanje: „Unutar slijedeće generacije ili malo dalje, ustoličit će se farmakološka metoda navođenja ljudi da zavole vlastito ropstvo i proizvedu diktaturu bez suza, da tako kažem. Proizvodnju, naime, svojevrsnog bezbolnog koncentracijskog logora za čitava društva tako da kad se ljudima oduzme sloboda, oni će u tome uživati, jer će biti odgovoreni od bilo kakve težnje za pobunom, putem propagande, pranja mozga, ili pak pranja mozga pomoću faramacije. Čini se kako će to biti „konačna revolucija“.
Nagari Faetone! Imajući u vidu ovaj kontekst, počinje nam svitati otkud nesposobnost
suvremenog Zapada da se odupre strateškoj infiltraciji i uništenju, uslijed prihvaćanja pretpostavki prosvjetiteljskih revolucionara i Jakobinaca. Dok god imate latentno sukobljene pretpostavke i „dvomisao“ na djelu unutar vašeg svjetonazora, samo je pitanje vremena kad ćete početi živjeti u skladu s jednim od dva sukobljena načela. U filozofiji ovu situaciju nazivamo stjecanjem epistemološke samosvijesti. Osobito Amerika, kao propozicijski bezpretpostavna apstraktna nacija, utemeljena je na „dvomisli“ deističkog racionalizma i puritanskog pijetizma. Riječ je o Prosvjetiteljstvu par excellance, koje „funkcionira“ samo dotle dok može dokazati da su pretpostavke Prosvjetiteljstva točne. Međutim, ja kao filozof uzimam sebi za pravo da vam kažem istinu. A gadna crvena pilula, koja je istina, jest da su pretpostavke prosvjetiteljske antropologije i državništva netočne. Čovjek nije neispisana ploča, a država nije entitet koji nastaje čitanjem državnog ugovora. Cjelokupna povijest država i ljudskog roda pokazuje suprotno od toga što Prosvjetiteljstvo tvrdi, pa ipak to nikad nije zasmetalo Lockeu, Rousseau ili Jeffersonu u njihovoj dubokoj posvećenosti vjeri u vlastite dogme.
„Oganj u glavama ljudi“ bijaše zapaljen, ali umjesto utopije on je proizveo nastajanje brutalnih, tiranskih režima pod kontrolom moći novca, kakve svijet nikad prije nije vidio. I, da pridonesem s još malo loših vijesti, ovaj lažni religijski sistem Svetog Prosvjetiteljstva još je uvijek toliko ušančen, da jedini rezultat, čini se, može biti samo nastanak globalne zvjerske države. Za horde birokrata, NVO djelatnika, policy-makera, „službenika“ i ostalih hijerarhijskih „znaš-koliko-ti-dopuste-da-znaš“ neznalica, koji svakodnevno pečalbare na izgradnji ove Bailonske kule, svjetska je država izraz njihove vizije Nebeskog Jeruzalema. Za mračne gospodare i tehnokrate, što čuče iznad njih, sve je to odavno poznata zamka – konačna prevara što ima zavesti ljudski rod, uljuljkujući ga u podložnost melodiji vilinskog frulaša, u obliku tehnokratskog environmentalizma i rješenja svih jada kroz „znanost“. To ne znači da religija i drevni čovjek uopće nisu bili robovi praznovjerja ili da je uspon znanstvene metode sam po sebi pogrešan i opasan. Nasuprot tome, znanstvena je metoda samo oruđe, kao i ljudski razum, pogodno za dobru upotrebu. Međutim, kad je se preokrene na glavu i dade joj se mjesto što mu ne pripada, kao što je slučaj u post-prosvjetiteljskom dobu, ona postaje oruđe propasti, kao što vidimo na primjerima Russella i Huxleya.
Neosnovana vjera u ljudski razum i znanstvenu metodologiju dolazi u paketu s lažnom vjerom u čovjeka i ljudski napredak. To ne znači da čovjek nije u stanju koristiti se razumom kako bi rascijepio atom ili upravljao elektromagnetskim spektrom: on to može i on to uistinu čini. Ali zbog čega? U desakraliziranom svemiru ispražnjenom od božanskog telos-a, jedini je logičan zaključak da se to čini poradi destrukcije onog što jest, a to opet znači: zbog težnje čovjeka da svrgne Boga kroz erupciju orgijastičkog fanatizma koji kulminira pokušajem da se uništi prima materia. Svemir se zrcali u atomu, stoga atom se mora rascijepiti, jer svemir treba uništiti, a to je zbog toga što čovjek slijedi Sotonu, neprijatelja koji dijeli. Sam Sotona je lopov koji dolazi da ukrade, ubije i uništi (Ivan 10:10). Podijeliti znači vladati, a čovjekovo ritualno žrtvovanje atoma, toliko nalik Abrahamovom žrtvovanju lešina (Post. 15:10), po mnogo čemu odgovara mitu o Faetonu. On je bio smrtni sin Apolona koji je pokušao voziti kočije sunca. Riječ je pritom o mitu o kojem bi moderni čovjek trebao dobro razmisliti. U Platonovom ezoteričnom remek djelu Timej, gdje Solonu svećenik boginje Nuit govori o Faetonu:
„Bilo je i bit će mnogih uništenja ljudskoga roda i to od raznih uzroka; najveća su se zbila putem ognja i vode, a druga, manja, s bezbrojnih drugih uzroka. Ima priča koju ste čak i vi (Grci, op.a.) sačuvali, a kaže da je jednom davno Faeton, sin Helijev, zauzdavši konje u očeva kola, ne mogavši njima upravljati niz puteve oca svojega, zapalio cijelu površinu zemlje, te je konačno i sam uništen udarom munje. To je sve u obliku priče (mythos, op. KT), ali istinu govori o oprečnim kretanjima nebeskih tjela (parallaxis, op. KT) što kruže nebom oko zemlje, i velikih uništenja zemaljskih stvari što se povremeno, ali u velikim razmacima, događaju.“ (Platon, Timej 22c – 22e)
Zbog Faetonove želje da sjuri kočiju u srce sunca, vatrom je uništena površina zemlje, a on je smaknut munjom. Moderni je čovjek Faeton u njegovoj ludoj želji da zagrabi od uništavajuće vatre sunca što leži u srcu atoma, tog elektromagnetskog motora, te umjesto toga, nesposoban upravljati svojim konjima (strastima), završava tako da uništava ono što je htio osvojiti. Čak je i Oppenheimer, kad je govorio cijepanju atoma, nazvao sama sebe „Šivom, uništavateljem svjetova“. Klasici su puni takvih upozorenja na ljudsku obijest, ali kao i dijete s pištoljem, čovjek koji guta neprekidnu rijeku podataka zajedno njegovim nedostatkom mudrosti može završiti samo u propasti i uništenju, a to je Sotonina najveća prijevara u faustovskoj pogodbi opsjednutosti tehnologijom bez mudrosti.
Jer unatoč svom tom obožavanju razuma, zašto se razumno ne postavi pitanje: čemu postojati, ako nema Boga? Jednom kad se zatvorite od beskraja, ograničavajući sebe na vremenitu egzistenciju i konačni besmisao, kakva je svrha baviti se znanošću, osim kao sredstvom uništenja?
Uslijed nedostatka ovakve mudrosti i uvjerenja da može ponovo ispisati egzistenciju uopće s umjetnim tekstom, moderni je čovjek uništio sve šanse za mudrost, jer ga u mišljenju vode pogrešne pretpostavke. Smisao može biti samo ako je utemeljen u vječnom i beskonačnom. Bez toga sjedinjujućeg načela, koje se može naći samo u Bogu, ljudska su djela samo buka i bijes bez ikakvog značenja. Međutim, čovjek odbija zagledati se u bezdan jer se boji implikacija, pa stoga stvara vjeru u „znanost“ kako bi životu dao smisao … koji će nastupiti „jednog lijepog dana“. Nije slučajno da je moderna stalno u potrazi za sintetičkom, virtualnom egzistencijom. To je također samo pokušaj da pali čovjek pobjegne od smrti i besmisla kroz stvaranje alternativnih svjetova. Ali sintetički virtualni svijet bita i bytea ne može riješiti probleme srca, ništa bolje nego što ih može riješiti putovanje na Alpha Centauri, i unutar takvih „svjetova“ čovjek može samo uništavati.
Riječ je naprosto o nedostatku mudrosti i fetišizaciji sirovog znanja. I dok budala traži vlastitu propast kroz štovanje „Božice razuma“, samo suočenje s vječnom istinom i smislom može ga navesti da se odrekne vlastite samouništavajuće obijesti.
Pronađi mudrost, pronađi razbor;
Ne zaboravi moje riječi i ne uklanja im se;
Ne zapostavi Mudrost, i ona će te štititi;
Voli je i ona će te paziti.
Početak je Mudrosti ovo: traži Mudrost.
Ako te košta i sve što imaš, traži razbor.
Slavi je, i ona će te uzdići;
Prihvati je, i ona će te poštovati.
Ovjenčat ćete lovorom i okruniti krunom slave.
(Izreke 4:5-9)
Jay Dyer
izvor: Jay’s Analysis