Od trnja do žlijezda: politički interseks i LGBTIQ
Poslušajte na Spotify …
…ili pročitajte:
“Gender debate”, “Gender wars”, “Terf wars” … nekadašnji Prvi svijet svoje probleme verbalizira metaforama koje ne prebacuje standarde recentnih epizoda Star Wars serijala. Na žalost, slično vrijedi i za kvalitetu argumenata – ponajprije onih koje iznosi gubitnička strana u sukobu oko tzv. “gender ideologije”; čovjek ostaje zapanjen površnošću razumijevanja LGBTIQ revolucije od strane njezinih tobožnjih protivnika.
O tome sam aspektu ove teme već imao nešto reći ranije. Na ovom mjestu pokušat ću stvar produbiti, ukazujući na smjer u kojem će se “debata” vjerojatno razvijati, jednom kad u žarište LGBTIQ procesa dođe slovo ‘I’, koje stoji za ‘politički interseks’.
U tom smislu, članak autorice Claire Ainsworth, objavljen u uglednom & čitanom časopisu “Nature”, 2015. godine, uvod je u problematiku slova ‘I’ unutar LGBTIQ akronima te, među ostalim, može ukazati na točan omjer naknadne pameti i buduće gluposti kojima ćemo u budućnosti svjedočiti:
Kako se zahtjevi za ekskluzivnim političkim pravima slova “I” unutar LGBTIQ sistema temelje na znanosti, ja ću svoju tvrdnju da se ti, kao i svi ostali LGBTIQ zahtjevi, temelje na ničemu, također utemeljiti na znanosti. Ta znanost, međutim, nije biologija, o kojoj je u gornjem članku navodno riječ, nego metafizika koja je, sasvim nenavodno, ali i nedvojbeno, prisutna u svakom autoričinom odlomku.
Naime, Claire Ainsworth nastoji ostaviti utisak kako se njezin prikaz interseks stanja, kao oblika prirodne spolnosti, temelji na biologiji, no to nije i ne može biti točno: prava osnova svih njezinih argumenata načelni je stav da ono što može biti ima neupitno prvenstvo nad onim što jest. Stvar postaje jasnija kad se načelo primijeni na dani problem:
“Ako netko može biti interseks, onda svatko jest interseks.”
Ainsworth, dakle, polazi od pretpostavke kako je mogućnost nečega dovoljan razlog da se ono istodobno razumije kao zbiljsko i, eo ipso, mjerodavno, a anomalija, kao negativna normativna odredba, više tu ne igra ulogu. Kako se metafizika bavi određenjima bića u cjelini, a mogućnost je jedno od tih određenja, njezin argument je također metafizički i samo se primjenjuje na izabrane nalaze biologije. U tom je smislu članak pred nama primjerak metafizičkog/ontološkog argumenta prerušenog u žargon suvremene prirodne znanosti, sasvim karakterističan za zagovaratelje LGBTIQ politike. Sve što u članku spada u takav, za meritum suvišni, žargon – dakle: u biologiziranje – nije iznošenje istina suvremene prirodne znanosti, nego mimikrija.
Članak Claire Ainsworth tu je da unutar “znanstvenog” žargona predstavi interseks stanje kao stupanj na spektru spolnog razvoja koji, samim tim što se može dogoditi u prirodi, pruža osnovu za prirodno, odnosno nužno, pravo na politički identitet.
Postoji još jedna stvar koju Ainsworth nenamjerno razjašnjava, pa ćemo je kratko dotaći.
Jedan aspekt LGBTIQ politike, koji bez iznimke izaziva pozornost, i često služi kao osnova za protuargumente LGBTIQ zahtjevima, jest da ti zahtjevi uključuju pristup LGBTIQ aktivista djeci. Ako se pokuša razumjeti, sine irae et studio, što slovo “I” znači za LGBTIQ, uloga djece unutar LGBTIQ politike dolazi u pravo svjetlo. Ainsworth piše:
“Očigledno je kako su dva spola fizički različita, međutim na početku života tomu nije tako.”
Ainsworth ovdje ne misli na djetinjstvo, nego na prednatalnu fazu u razvoju čovjeka. Međutim, implikacije nije teško izvući na svjetlo.
Naime, osnovni razlog zašto djeca stoje visoko u hijerarhiji ciljanih skupina za obraćenje u LGBTIQ nema veze s pedofilijom – djeca su naprosto bliže samo mogućem čovjeku od odraslih: u psihološkom i biološkom smislu dijete je pogodniji plastelin od odrasle osobe; upravo raskol izvornog akronima na sukobljene polovice LGB i TIQ, odvija se po liniji tobožnje borbe protiv “groomera”, gdje se pretpostavlja kako su kroz slovo T kao suza čisti LGBTIQ sustav infiltrirali pedofili. No stvar je zapravo prozaična. Svrha slova T je zahvatiti dublje u ljudsku spolnost, te stoga mora raditi s mekšim plastelinom od LGB skupine: veoma teško ćete formiranu osobu navesti na ideju da je njezin rodni identitet fluidan te da joj se spolni identitet može i mora istome prilagoditi, bilo pravnim bilo medicinskim putem. To što u ovom trenutku nemali broj fetišista, pa i pedofila, iskorištava T revoluciju za afirmaciju vlastitog društvenog statusa i lakši pristup fetišu sasvim je sporedno, osim što služi kao prikladan izgovor LGB raskolnicima da nastave izbjegavati suočavanje sa stvarnošću. LGBTIQ kao sustav djelo je respektabilne inteligencije, koju nipošto ne valja brkati s glupošću onih koji u sustav svojevoljno ulaze; otud, pri analizi se treba strogo držati danih pretpostavki i samo njih; a LGBTIQ počiva na točnoj pretpostavci da svrha spolnosti nije rekreacija, nego prokreacija. Pedofilija je, međutim, radikalno degradirajuća rekreacija, ne prokreacija. U tom smislu ona u LGBTIQ sustavu nema svoje mjesto, osim možda kao perverzni “accessory” koji se tolerira, ali je za svrhu nebitan.
Bilo kako bilo, politički interseks upravo pretpostavlja manipulaciju što više mogućim, a otud i što manje dozrelim čovjekom i njegovom spolnošću, gdje više nije posrijedi traženje identiteta na rodnom, nego na spolnom spektru. Spol se podrazumijeva kao čista (mikro)biološka danost i rod prestaje biti primjenjiva kvalifikacija. U tom smislu, politički zahtjevi slova “I” osnivat će se na spektru mogućnosti unutar organizma, gdje je granični i idealni slučaj, čini se, prednatalna faza u razvoju ljudske spolnosti. S pedofilijom to, kao uostalom i čitav LGBTIQ sustav, očigledno nema nikakve bitne veze.
Interseks stanje navodno je krunski dokaz za to da su dva odvojena i nepromjenjiva spola iluzija koja nastaje uslijed, a) zanemarivanja mogućnosti za volju zbilje i b) razlikovanja prirode od anomalije u prirodi. Štoviše, iluzija je iluzija zbog toga što se ljudi drže očiglednog:
“Ova otkrića ne sjedaju dobro u svijetu gdje se spol još uvijek definira na binarnoj osnovi. Samo nekolicina pravnih sistema dopušta dvosmislenost po pitanju biološkog spola, tako da pravni i društveni status dane osobe mogu biti pod snažnim utjecajem toga što piše na njezinu rodnom listu: muško ili žensko. (…) ‘Glavni problem kod snažno naglašene dihotomije leži u tome da postoje prijelazni stupnjevi unutar binarne podijele koji pomiču granice i iskaju od nas da se zapitamo, gdje je doista crta razgraničenja između murškaraca i žena’ (…) ‘I to je često veoma težak problem, jer spol se može definirati na različite načine.’ Očigledno je kako su dva spola fizički različita, ali na početku života tomu nije tako.”
Primijetimo ponajprije jednu stvar: jezik kakav je na djelu u ovom članku već stvara okvir za razumijevanje koje nije u skladu s autorici toliko mrskom očiglednošću; dva spola prikazuje se kao dvije krajnosti unutar binarnog modela. Međutim, kako je narav spolnosti intrinzično binarna, tu o krajnostima nema ni govora – ako je nešto određeno kao binarno, onda nema nikakvih prijelaznih stupnjeva između člana A i člana B; ako nema prijelaznih stupnjeva, onda nema ni krajnosti. To je ono prvo što se treba “dekonstruirati”, ali ne činjenicama biologije, nego pretpostavkom na koju nijedna posebna znanost, pa tako ni biologija, nema pravo. Metoda dekonstrukcije je metafizička u onom smislu u kojem na spolnost primijenjuje opće načelo razlikovanja mogućnosti od zbilje, i preokreće uobičajeni vektor ovog načela: posrijedi je metafizika koja ne gleda gore, nego dolje. Tradicionalno, naime, metafizika nadilazi očigledno tako da ga promatra u svijetlu njegovih uzroka i/ili počela; njezino je pitanje otud: “zašto su stvari takve kakve jesu?” Metafizika u pozadini LGBTIQ sustava tone ispod očiglednog, pitajući: “zašto stvari uopće jesu, a ne ništa, i, budući da nema uzroka koji bi ograničio nove proizvoljne mogućnosti, kako bi mogle biti drugačije?”
Tradicionalno, metafizika ima samo jedno ograničenje, a to je zbilja sama: sve što jest, zbiljsko je na način da ne može istodobno i u istom smislu biti i ne biti.
LGBTIQ metafizika nije ograničena zbiljom, jer, uzimajući mogućnost kao ono prvobitno, polazi od pretpostavke da ono što je moguće može istodobno i u istom smislu biti i ne biti.
To što ljudsko biće ima dva spola je nešto zbiljsko, ali vremenski ono je jednom bilo samo moguće; ako je mogućnost prva – a iz ovog ugla gledano, jest – onda spolna binarnost nema ni nužnog uzroka ni dovoljnog razloga: spol je mogućnost koja se može ozbiljiti na beskonačno mnogo načina i u tom smislu model spolnosti nije binaran, nego je spektar s dvije, nedopustive, krajnosti.
Kad netko kaže:”Žena je odrasla ljudska ženka” (“adult human female”), kako to danas kao mantru ponavljaju terf feministice, zagovaratelj slova “I” na to ima jednostavan odgovor: “Muškarac može biti odrasla ljudska ženka”. Oboje će se pozvati na biologiju, ali metafizika na koju se biologija oslanja dat će za pravo drugome.
Recimo samo to da ni zoološki vrt uskoro neće biti sigurno utočište feministica, novih ateista i ostalih anakronizama LGBTIQ revolucije. Njihov bijeg u biologiju – preciznije: u životinjstvo – baca ih u naručje slova “I”. Dok je slovo “T” ili transdžender otjeralo LGBTIQ raskolnike u biologiju, jednostavno korigirajući njihovu tvrdnju:”Žena je odrasla ljudska ženka” dodatkom: “ili nešto drugo, što se identificira kao žena”, interseks će ih konačno naći i dotući upravo tamo gdje su pobjegli: pogledamo li na koji način Claire Ainsworth definira interseks, postaje jasno kako LGBTIQ konzervativci ne mogu pobjeći od plodova vlastite logike ni u zoološki ni u botanički vrt. Interseks iliti DSD (differences of sex development) spol, a ne rod, razumije kao spektar, i to na svim razinama:
“Stanja poput ovog () odgovaraju medicinskoj definiciji DSD, gdje se čini da anatomski spol pojedinca nije u skladu s njegovim spolom na razini kromozoma i spolnih žljezda. No ona su rijetka – pogađaju negdje oko 1 prema 4500 ljudi. Neki istraživači sada kažu da bi se definiciju trebalo proširiti kako bi obuhvatila istančane anatomske varijacije poput blage hipospadije, gdje je muškarčev urinarni otvor na donjoj strain penisa, umjesto na vrhu. Najinkluzivnije definicije ističu brojku prema kojoj neki oblik DSD ima svaka stota osoba (…). No na stranu od toga, moglo bi biti još više varijacija. Od 90’-ih istraživači su izdvojili više od 25 gena uključenih u DSD, a metode sekvenciranja DNA nove generacije u posljednjih su par godina otkrile široki raspon varijacija unutar ove skupine gena, koje prije imaju blagi utjecaj, nego što izazivaju DSD u čovjeka. Biološki, riječ je o spektru, kaže Vilain.”
Slovo I ne zastupa politički interes onih čiji se rod ne poklapa sa spolom, kako je to slučaj kod slova T, nego onih čiji se anatomski identitet ne poklapa sa hormonalnim, endokrinim, genetskim, pa na kraju i molekularnim identitetom ili obratno, i to makar i u minimalnoj mjeri. Ainsworth nas obavještava da nova dostignuća u biologiji pokazuju kako je spolnost spektar sve do genetske i molekularne strukture.
Hormoni su “so Nineties”…
Ako se čitatelj ne dopusti zavesti nabrajanjem svih mogućih anomalija, koje mogu nastati u prednatalnoj fazi razvoja ljudskog bića, jasno je da autorica zapravo čovjeka promatra kao čistu mogućnost što se ostvaruje nastankom i nasumičnim kombiniranjem bioloških komponenti.
No ona je tu sasvim dosljedna, jer ako se ljudsko biće promatra kao mogućnost razvoja neuvjetovana zadanom svrhom tog razvoja, onda je početno stanje, na osnovi kojeg se određuje što je čovjek, u idealnom slučaju, čisto ništa. Iz ničega, naravno, ne nastaje neko zadano jedno, nego neko proizvoljno bilo što.
Cijela fertutma oko novih otkrića u biologiji, Claire Ainsworth služi samo da, svjesno ili nesvjesno, prikrije metafizički argument prema kojem čovjek nastaje iz ničega te je stoga legitimno u to ništa posegnuti i usmjeriti razvoj spolnosti u proizvoljnom, ne-binarnom, pravcu.
Naravno, teško da će nerođene interseks osobe, željne ekskluzivnih političkih prava, marširati na prajdu – nužno je, pomoću pokusa na miševima, pokazati kako isto ništavilo koje omogućuje manipulaciju spolnim spektrom u prednatalnoj fazi, postoji i u odraslom čovjeku:
“Prema nekim znanstvenicima, ravnoteža (spolnog identiteta, KT) može se pomaći dugo nakon što je razvoj završio. Studije o miševima sugeriraju kako spolne žlijezde osciliraju između muškog i ženskog tijekom cijelog života, a njihov dani identitet zahtjeva neprekidno održavanje.”
Bit će zabavno pratiti kako će se LGB i saveznici boriti protiv slova I, jednom kad shvate kako biologija nije na njihovoj strani. Već kao da se čuju tužaljke o “igranju Boga”. Međutim, Bog je, navodno, umro, pa otud nema nikakve zapreke da ga se netko “igra”, nije li tako? Ako nitko drugi, onda barem novi ateisti, zaglavljeni negdje između prva tri slova LGBTIQ akronima, morali bi se s tim složiti.
Slovo T unijelo je u LGBTIQ revoluciju moment fizičkog nasilja; sa slovom I nasilje će postati fundamentalno za ostvarenje ciljeva “interseks osoba”. Naravno, jednom kad se povjeruje da nema “ljudske prirode”, tada nema ni nasilja spram njezinih manifestacija: manipulacije spolnog spektra s tog su stajališta samo rekombinacije različitih mogućnosti. Nebo tome zacijelo nije granica; ni doslovno, ni figurativno.
Kako je nasilje djelovanje nasuprot prirodnoj aktivnosti nekog bića, sama definicija nasilja više nema nikakvog smisla, ako se ne može govoriti o prirodi stvari, nego samo o spektru slobodnih mogućnosti.
Zahvati nad “interseks osobama” bit će nasilni, već samim tim što zadiru dublje od operacija “rodne tranzicije”. Jednako tako i otpor protiv njih će postati nasilan, ako taj otpor dolazi s LGB spektra. To mora biti tako, kad ponestane argumenata, a LGB polovica akronima nema argumenata. Naime, kako je LGBTIQ metafizika, LGB biologiziranje je samo očajničko naklapanje: riječ je o argumentima onih koji su dio LGBTIQ puta prešli za svoje vlastite interese i sad bi se htjeli iskrcati. No od toga nema ništa.
Sasvim je moguće da s LGBTIQ Titanika pokuša skočiti i slovo T, jer slovo I se izravno nadovezuje na njegova postignuća: rijetko je kome prije transgender revolucije bilo normalno uvjerenje da dijete od 3 godine može “komunicirati svoj rodni identitet”.
Na koncu, LGBTIQ je zaključak koji se izvodi iz strogo zadanih premisa, po strogo zadanom slijedu, s lijeva na desno. U određenoj mjeri transgender revolucija bila je osnova ukinuću djeteta kao strogo odijeljene antropološke i moralne kategorije. Međutim, tome nije svrha pedofilija, nego otvaranje pristupa podatnom ljudskom plastelinu.
Svako pojedino slovo LGBTIQ akronima treba pristup djeci, dijelom zbog toga što samo na taj način može perpetuirati vlastitu društvenu grupu – otpočetka mi se čini kako je uzbuna koju LGB aktivisti podižu oko T “groomera” tu zbog toga što škodi njihovom vlastitom “groomingu”.
Vapaj LGB je:”They are erasing gay kids!” Međutim, prava je istina da LGBTIQ briše dijete u svakom osim u sentimentalnom smislu, kakav jednako odgovara i kućnim ljubimcima. Čini se da će slovo I tu stavku potpuno eksplicirati.
Ako je biologija ljudska sudbina, a biološki je spol spektar tijekom cijelog života, onda je jedina prava razlika između čovjeka i djeteta, ona između mladunčeta i odrasle jedinke. Cijela dimenzija psiho-socijalnog razvoja, odnosno razvoja roda, tu gubi smisao.
Postoje psi koje se ne da odučiti od toga da pojedu vlastiti izmet. Poraženi LGB prvoborci i njihovi prijatelji po svemu sudeći pripadaju toj pasmini. Ne treba žaliti što ih zbog toga sada LGBTIQ konačno isključuje iz rasploda.
Onaj kome kod slova I ne postane jasno da svrha cijelog LGBTIQ procesa nije ostvarenje političkih interesa spolnih i rodnih manjina, nego su one tu samo kao sredstvo za svrhu, taj bi trebao opterećivati glavu lakšim problemima.
U LGBTIQ svijetu svatko je “hero just for a day”, a onda slijedi ispostava računa. Svrha procesa je svođenje čovjeka na beskonačnu mogućnost, odnosno na ništa. Kako je riječ o prilično bizarnoj stvari, razumljivo je da rijetko tko to na vrijeme shvati. Međutim, tu izgovora nema.
Stoga, ako nekog zanima koje i kakve su posljedice ugovora s đavlom, neka samo promatra kako će proći anakroni egoisti, od novih ateista i feministica, do “transrodnih osoba”, kad se stvar oko slova I zahukta.
Logika LGBTIQ univerzuma je takva da je u njemu svatko istodobno mučitelj i mučeni. Od te logike nikoga ne mogu spasiti dostignuća, recentna i buduća, prirodnih znanosti, jer one su samo služavke metafizike koja im daje svrhu.
Svrha LGBTIQ metafizike je kraj čovjeka i rođenje nakaze.
Branko Malić
