Zamućenost

Esej posvećen znanim i neznanim prijateljima inžinjerima i tehničarima raznih struka, da im bude okrepa duha i utjeha srca u zbunjujućim vremenima

izvor:http://www.freevintageposters.com/

Vrabac sleti na grančicu iznad labirinta i promatra utrku štakora. Ovi žure, trče, nadmudruju se, rješavaju zadaće, uče (cjeloživotno kratko laboratorijski), bore se i grizu, krepavaju ili se vuku ranjenih udova i repova, ali su odlučno usmjereni zadanom cilju. Vrabac to znatiželjno promatra, neki štakor nekim slučajem podigne pogled i spazi ga. I cijukne ozlojeđeno:

– Nihilist!

Mnogo je ljudi koji se lako mogu identificirati s vrapcem iz ove basne/prispodobe, puno ih je više no što se misli, i svi su prije ili kasnije doživjeli sličnu ili puno goru optužbu samo zato što gledaju svoja posla, eventualno tek ponekad tuđa, s dozom prirođene znatiželje, i što se ne žele petljati u stvari koje ih se ne tiču i u kojima ne vide smisla. Nisu ti promatrači problem, i s njima je, uvjeravam ih, sve u najboljem redu. Nisu “slijepi kod zdravih očiju”, nisu tupi, nisu bezdušno nezainteresirani za boljitak zajednice i svijeta, ne manjka im empatije za minerale, biljke i životinje, niti su egocentrični samo zato što se ne žele spustiti u laboratorijski labirint.

S vama je, dragi vrapci i druge smiješne ptice, još od vremena Rumija i od doba Aristofana sve u najboljem redu i ovo nije, ponavljam, NIJE svijet štakora, koliko god se sve razne i čudne sile upinjale da izgleda kako je tome baš tako.

Budite mirni. Vaš pogled i vaš um nisu toliko mutni. Zamućen je svijet.

Nije taj mutež, ni taj metež, počeo jučer. Stonoga okonča putovanje tek kada i posljednja noga kroči na cilj, kaže drevna poslovica, ne znam više čija. (Zapravo ničija, izmislio sam je na licu mjesta, ali, računam, bolje će zvučati ako joj dam malo patine bezvremenosti. Međutim, ni to nije istina jer sam je zapravo čuo od Debelog vrapca kad smo se posljednji put sreli na balkonu, no priznati da je poslovica vrapčja… Tek bi onda mislili da sam sasvim poludio pa, rekoh, bolje će sjest jedna nevina laž, u ovom moru opakih, ta da sam je sam izmislio. Uho je ionako naviklo. Još bi koga mogla navesti – poslovica, ne laž – na pomisao da pišem dosjetke premijeru Milanoviću koje on onda uči napamet, ali vazda zlosretno pobrka kontekst, vrijeme i prigodu kad će izgovoriti nabiflano. Naoko možda, ali uvjeravam vas da nije tako. Poslovica o stonogi je zapravo inteligentna, samo se treba postaviti u vrapčju perspektivu da bi se uočila sva raskoš njezine mudrosti).

Zamućenost je počela davno, valjda još na samom početku, pa i prije. Uglavnom, davno prije Potopa, a “štakorski” gen nekako se provukao kroz sve filtere prošlosti i danas se razbuktao već sasvim drsko i bjelodano, toliko da ga jedemo u rajčicama, uz objašnjenje da je rajska voćka time poboljšana, što je znakovito i simbolovito.

Stoga treba strpljivo pričekati da stonoga učini i posljednji korak i da stigne kamo je naumila, što je, pretpostavljam, mjesto potpune magle. Za to vrijeme treba zadržati pribranost i obratiti pozornost na simptome zamućenja.

Uvijek je najbolje poslužiti se primjerom.

Uzmimo da ste pristojan građanin, pristojno obrazovan, dobar u matematici, ljubitelj šaha, riječju, inteligentan čovjek, i recimo, inženjer tehničke struke, visokokompetentan jer, eto, znadete kako konstruirati brod, ili kakav komplicirani stroj, ili most, ili zgradu koja se neće srušiti, ili neko elektrotehničko čudo. Vaša znanja o životu su solidna, vaš doprinos društvu i zajednici također, jer ono što proizvedete služi ljudima dugo, ponekad i generacijama, a zadovoljni ste i ispunjeni tim više ako ste za to pristojno plaćeni i u pravoj mjeri cijenjeni.

Ipak, kad promatrate oko sebe, posebno onaj segment stvarnosti što ga nazivamo “društvom”, nerijetko ste zbunjeni jer ništa ili malo što odgovara zdravoj, čvrstoj, tehničkoj, matematičkoj logici koja vam je bliska i koja besprijekorno funkcionira kod gradnje i konstrukcije.

U najmanju ruku, svjedočite kako svi mahnitaju i upinju se pokazati ili dokazati da sve što nije jest.Ništa se vi nemojte uzrujavati. Već sam rekao, s vama je sve u najboljem redu. Niste nihilist. Mutivode vas žele prevariti i opako su lukavi u tome. Svašta će izmisliti ne bi li sve, pa tako i vas, uvukli u svoje štakorske poslove. Njima je labirint nužda, a magla gorivo, i strava ih hvata od pomisli da bi trebali zasukati rukave i napraviti nešto korisno i plemenito, a nadasve transparentno i egzaktno provjerljivo kao, što ja znam, konstruirati plovilo. Kad je posao gotov, ili će ploviti, ili neće. Za takvo što treba biti pametan, strpljiv, odgovoran, marljiv, uporan i kooperativan. Oni jedino znaju biti glasni i dosadni kao stjenice. Da bi dobro živjeli od svoga dara, morali su se dovinuti kojekakvim rješenjima, a najveća ambicija im je uspostaviti svoja rješenja kao sistemska – onda su na konju.

Biti glasan i dosadan poput stjenice znači biti tata mata u marketingu. Kad se štakori iz marketinga udruže s bratijom kriminalnih intencija koji nemaju muda opljačkat poštu i postati pošten kriminalac, dobili smo već osnovne konture političke scene jednog društva. Kako se ne bi doveli u neugodnu situaciju “plovi ili ne plovi” jednostavne evaluacije, trebalo je čitavu stvar poduprijeti dodatnim zamagljivanjima, kojekakvim zakučastim teorijama koje vas, mimo svake logike, nastoje pošto poto uvjeriti kako je sve relativno, ali se mi kao prosvjećeni ljudi o svemu možemo demokratski dogovoriti i lijepo svime upravljati. Je, brus. Nije prošlo ni sto, dvjesto godina, a mutikaše su već ulovile u čemu je štos i vi već sad možete svoju matematiku i logiku objesiti mački o rep. Glasniji i dosadniji nametnut će svoje.

Ali kažem vam, samo sabrano, ništa ne brinite, niste poludjeli i sasvim ste u pravu. Kako rekoh, uvijek su najbolji primjeri, pa ću vam dati nekoliko za koje znam da ste o njima često razmišljali dižući obrve i osjećajući se pomalo nesigurno, vi, koji tanker znate napraviti!

Da, dječaci imaju pišu, a djevojčice pipicu i to je fundamentalna razlika među njima; bez zdvajanja naučite svoju djecu tome kad budu pitali. Ne, teoretičari društva nisu pametniji od vas, oni ne znaju konstruirati funkcionalan stroj kao vi i nemaju pojma o matematici. I ne, spolne i rodne razlike nisu društveno uvjetovane, slobodno to svakom recite jasno i glasno, razlike su biološki uvjetovane, oduvijek. Žele vas zbuniti. Ne dajte se.

Da, biološki roditelji su jedini roditelji. Ne postoje roditelji koji ne bi bili biološki. Sve ostalo su babe i stričevi, maćehe, pomajke, očusi, poočimi, skrbnici, usvojitelji, tetke, ali nisu roditelji. Točka. Ne dajte se smesti. Ako glasni i dosadni nametnu demokratski dogovor kako su roditelji i oni koji nikog nisu rodili to je njihov problem, čak ako i takav zakon donesu. Vi samo mislite svoje, dobro mislite. Oni su poludjeli, niste vi.

Da, umjetnici danas trackaju bezvrijedno smeće koje svaki majmun može napraviti ako ima svoj dan. To nije nikakva umjetnost i ne, niste neuki. Ne razumijete umjetnost jer se nema što razumijeti, glupa je i besmislena. Čak namjerno. Zato da bi svi ti muljatori mogli muljati, biti glasni i dosadni, i od toga živjeti. Umjetnost je sjajno područje za gotovane i hohštaplere. Ne morate čitati ni slušati ni gledati to smeće, a još manje se praviti da vas zanima ili se, ne daj bože, osjećati neugodno zbog toga. S vama je sve u najboljem redu. Kad vas prava umjetnost dotakne, znat ćete. I takva se još ponegdje provuče. Nećete imati nikakvih sumnji i jednostavno ćete znati. U tome, naime i jest štos kod umjetnosti: mora sadržavati umijeće da vas dodirne i promijeni. Baš kao što je vaše umijeće da konstruirate nešto korisno i praktično. Dakle, ne dajte se fascinirati blebetanjem glasnih i dosadnih.

Ne uzdajte se previše ni u znanost, premda ste dio akademskog kruga tehničke provenijencije. I ovdje se uvuklo pravilo glasnijeg i dosadnijeg, a prirodni zakoni i pojave se već ozbiljno razmatraju kao stvar demokratskog dogovora i konsenzusa. I malom djetetu je jasno da ne može ništa dobroga od toga ispasti. Širi li se svemir ili sužava, je li na djelu evolucija ili nije, ne može biti stvar prevladavajućeg mišljenja. Brod ili plovi ili ne plovi. Ako ne plovi, nije brod.

Mislim da smo se razumjeli. Možemo, glasni i dosadni, izglasati demokratski da je naherena olupina plovilo, ali to ne mijenja stanje stvari. To smo samo mi koji galamimo: ovo je brod!, ovo nije pišo! Ova prazna slama je poezija! Budemo li dovoljno dosadni, većina će kimnuti glavama da nas se riješi. Ako netko ne želi iz čista mira priznati da je umjetnički čin dok pišamo uza zid, i to se da savladati po oprobanoj recepturi. Budemo li dovoljno glasni i dosadni, svi će potvrditi da je taj tvrdoglavac – nihilist.

Nenad Perković