Prizemlje društvene pravde

src:www.flickr.com

Nižepotpisani mora skrušeno priznati da hrvatske kolumniste čita veoma rijetko, točnije samo kad ga na to natjera ljuti i nepredvidivi slučaj. Ante Tomić je na toj listi negdje pri samom dnu. Međutim, unatoč tome, usuđujem se tvrditi kako je on egzemplarno dosljedan predstavnik kolumnizma u Hrvata. Naime, u razmaku od cca. 3 godine, što stoje između zadnja dva njegova teksta koji su mi stjecajem okolnosti zapali za oko, jedina zamjetljiva razlika leži u tome s kojom se točno grupom radnih ljudi i građana ruga. Prvi put to su bili, ako me pamćenje dobro služi, splitski škovaci i babe na pijaci – ružn(e)i, prljav(e)i i zl(e)i neradnic(e)i koje je kolumnist na tri do četiri kartice teksta demaskirao za potrebe čitatelja Slobodne Dalmacije. Drugi put, dakle nekidan, to su bili džabalebaroši zaposleni na naplatnim kućicama diljem hrvatskih autocesta.

Doduše, po pitanju stila, može se zapaziti stanoviti pomak naprijed. Naime, dok je prva skupina bila prikazana unutar sasvim klišeizirane topologije ružnoće, debljine i moralne pokvarenosti, denuncijacija djelatnika HAC-a pokazuje, naravno u granicama Tomićevih literarnih kapaciteta, stanovitu rafiniranost. Oni su denuncirani kao trutovi koji zarađuju plaću sjedeći i izdajući vozačima uvijek istu, pravokutnu, potvrdu koju bi u “normalnoj državi” bilo lako zamijeniti najlonskom vinjetom ili nečim sličnim. Riječ je dakle o pravoj rugalačkoj literaturi, nikakvom pastirskom podjebavanju vis à vis veličine glave, tjelesnog vonja i ograničenosti inteligencije. Pravokutna potvrda ispunjena uvijek manje-više istim tekstom je potka što prožima kolumnu i postaje upotrebljiva metafora besmisla i lijenosti. Tu je također i hvale vrijedan napredak na polju političke korektnosti: u tekst nas autor uvodi egzaltacijom vještine i marljivosti zaposlenica Tiskovih kioska koje, za razliku od HAC dronova, moraju pružati cijeli dijapazon usluga, od prodaje DVD-a, naplaćivanja računa za struju, do prodaje novina, što će reći: olovom obogaćenog toalet papira na kojem kolumnist svakog tjedna zarađuje svoj buđavi kruh. Dok je “pametnjaković” iz naplatne kućice monopraktik idiot, koji pravi posao radi samo u jeku sezone, “gospođa” iz kioska je nešto “kao mnogoruka hinduistička boginja Kali”, dakle multipraktik djelatnica zaslužna svake hvale.

Za ovu rošadu Tomiću treba odati priznanje. Čovjek je napisao tekst o vlastitoj nadrkanosti na vrućinu i zastoj na autocesti, gdje je svoju zlobu upravio prema djelatnicima HAC-a. Međutim, kako bi sasvim banalni zlobni afekt prikazao kao osjećaj za pravdu i podigao ga na višu razinu, gdje se njegova osobna odgovornost za ono što je napisao razgrađuje u općedruštvenom problemu, posegnuo je za radnicama druge struke, s čijom nevoljom navodno suosjeća, i onda dvije skupine stanovnika kućica implicite postavio na sukobljene pozicije. Priznanje slijedi zbog toga što je Tomić srednjovječan, nedvojbeno literarno nenadaren čovjek, koji je unatoč tome i na paklenoj vrućini spreman uvježbavati se u zahtjevnoj vještini političke korektnosti. Naime, bivajući standardni primitivac, njegova je prirodna reakcija na vrućinu i zastoje da imenuje krivca, pa mu se onda urbi et orbi nakopulira mile majke. Ali prije nego što to učini, on se potrudi postaviti scenu koja njegove sasvim beznačajne afekte prikazuje kao društveni sukob radnica i neradnika, nesvjestan i latentan doduše, ali sasvim stvaran.

Doista lukavo. Međutim, riječ je o lukavosti koja se rađa iz kopulacije gluposti i zlobe, a kako je riječ o dvoje krajnje bučnih i neurednih ljubavnika, Tomiću se dogodilo ono što mu se moralo dogoditi: prvo je jedno od njih dvoje napravilo pauzu, podiglo glavu da vidi kako stvar napreduje, i privuklo neželjen pogled. Očekivano, to je uskoro učinio i drugi partner.

Prvo da vidimo što kaže zloba.

Prizma kroz koju Tomić prelama besmislenost posla trutova s autoputa je “pravokutna potvrda”, uvijek isti artikl koji bi lako bilo zamijeniti najlonskom vinjetom, pa se on logično pita “Opaža li itko da su oni koji nude na desetke roba i usluga jednako plaćeni kao oni što na autocesti prodaju samo jednu stvar i ima li i u koga želje da se takve nepravde isprave?”. U prvom redu, kolumnist je toliko nadrkan vrućinom da zaboravlja na svoj moralni imidž izgrađen na pop-ljevičarskim tropima pa ovdje zapravo pokazuje kako prešutno odobrava muke trafikantica i podrazumijeva da ih treba prenijeti i na druge, ako ne žele da im se ukine besmisleno radno mjesto. Ako te plemenite žene mogu otaljavati život radeći posao desetorice ljudi, zbog čega ne bismo uveli isto načelo na naplatnim kućicama? Možda bi neki nevoljni djelatnik HAC-a jednom rukom trebao mahati lepezom iznad Tomićeve glave, dok mu drugom rukom masira testise i istodobno lijepi vinjetu na vjetrobran e da bi opravdao svoju plaću? Naravno, nema tu ni govora o socijalnoj pravdi, osim ako pod tim mislimo na adekvatnost usluga koje bi sitna fukara trebala za istu plaću pružiti pravedno ogorčenom kolumnisti.

Toliko o zlobi. A sad da vidimo što kaže glupost.

izvor:http://slatine-portal.com

“Uvijek ista pravokutna potvrda” oblikom i sadržajem nižepotpisanog neodoljivo podsjeća na uvijek istu pravokutnu novinsku kolumnu. Otud pitanje vapi da ga se postavi: u kojoj to “normalnoj državi” jedna budala dobiva plaću da mu svaki tjedan u novinama otiskaju par stotina riječi besmislenog teksta, pa čovjek svakih par godina kad ih slučajno pročita dobije želučane tegobe? Kad već moramo kupovati na kioscima Tiska neka onda Tomićeva kolumna bude zalijepljena kao vinjeta u gornjem lijevom uglu izloga. Nije važno koliko love on dobiva za svoje izljeve nadrkanosti kamuflirane kao pravičnost, niti je važno ima li tu neki beskrupulozni gazda koji na tome profitira. Za razliku od pisaca pravokutnih potvrda vlastite zlobe & gluposti, potpisnik ovih redaka nema nikakve potrebe da svoje prave motive za pisanje maskira strateškim ubacivanjem lakune o društvenoj pravdi. Tomić je naprosto glupi, zlobni neradnik, bez obzira da li je za to plaćen ili ne, i kao takav, po ovoj vrućini, kvari štimung ranojutarnje kave. Već samo zbog toga zaslužuje otkaz radnog odnosa. Ali, avaj, pusti snovi. Ljudi u dubini duše vole nadrkane budale koje ih na tjednoj osnovi nazivaju nadrkanim budalama kako bi se onda svi zajedno distancirali jedni od drugih. Nikakva poetska pravda to ne može izmijeniti, radno mjesto kolumnista je osigurano sasvim prozaičnom, ali prirodnom, nepravdom. Svaka “normalna država” mora imati par Tomića koji doprinose tome da stvari budu i ostanu takvima kakve jesu.

Ipak sanjajmo puste snove:

Kad HAC bude ukidao uvijek iste pravokutne potvrde, ufajmo se i da će Tomićeva matična novinska kuća ukinuti uvijek iste pravokutne kolumne. Ili će, da se pozovemo na njegove kriterije marljivosti, barem uposliti čovjeka koji uvijek prodaje jednu te istu stvar da malo proširi dijapazon usluga. Tako će svojem slučajnom čitatelju on istodobno hladiti glavu lepezom i masirati mu testise dok zapisuje vlastite beznačajne misli. Tko zna, možda bi ih u tom slučaju čovjek mogao i tolerirati bez potrebe da mu s vremena na vrijeme ukaže na to da su to misli jednog običnog, zlobnog bezveznjaka koji će biti zaboravljen tjedan dana nakon što mu izađe posljednja pravokutna, uvijek ista, kolumna.

Branko Malić