Informatičar i smrt

Internet A što reći o Internetu? Internetu kao fenomenu modernog doba. Biću koje naglo raste, buja upravo nezamislivim tempom. Valjda ništa što je dosad postojalo u Svemiru nije raslo tolikom brzinom. Pa valjda niti Svemir sam na svome početku. No usprkos tom brzom rastu, njegova je evolucija vrlo spora. Izuzetno spora, ili nikakva. Možda se može govoriti o procesu retardacije. Internet je još uvijek zametak nekakve “materijalizirane”, hardverizirane i softverizirane masovne svijesti, common sensea koja ne može postati svijest u pravom smislu te riječi jer tu vlada sveopći košmar. Čini mi se mogućim browsajući po Internetu postaviti dijagnozu za tu svijest u svome začeću, svijest još nerođene bebe. Nisam stručnjak, daleko sam od toga, ali valjda svatko ima pravo reći svoje mišljenje. A moje je mišljenje da se ta “globalna svijest” nalazi u stanju totalnog šizofrenog raspada. Pa nije li stanje Planeta Zemlje tu negdje? Slika i prilika nas samih. Dječice koja su svoju majku otjerala u propast. A otac je nestao. Zbrisao negdje i nikako ga nema premda dosta od njih zaziva “Oče naš…”. Tako barem oni misle.

Tamna strana, Poslovna strana, Znanstvena strana, Kompjuteraška strana, Umjetnička strana, Edukativna strana, Zdravstvena strana, Strana o društvu i kulturi, Strana državne uprave, Strana vojnih struktura, Informativna strana, Zabavna strana, Sportska strana, i opet Tamna strana, Crna strana, Crvena strana, Zelena strana, Plava strana, Žuta strana… Postoji li i Šarena strana? Ili samo šarene laže?

Milijun strana.

I svaka nam je strana.

Microsoftova strana. Najbogatiji čovjek na svijetu i ogromna multinacionalna korporacija. Koja pravi i prodaje zakrpe. A svi živi navalili na te MS stvari kao da se dijele za džabe. Dozlaboga mutni tržišni zakoni. Što je stvar trivijalnija, šarenija, nestabilnija, to se bolje prodaje. Najvažnije je valjda da sve na prvi pogled izgleda jednostavno. Uostalom, što će nam nešto drugo, kada sve može biti od Microsofta? Neki kažu da alternative zapravo nema, a to uopće nije tako, cijeli je problem u reklami, medijima, komunikaciji, bar mi se tako čini.

Danas u tramvaju Pogureni mladić sa štakom – da li je nijem? – ide od jednog do drugog putnika i gura im pod nos komad kartona sa velikim izblijedjelim slovima („Poštovana gospodo…“, dalje nisam vidio jer je mene iz nekog nepoznatog razloga bio preskočio), valjda kratkom poviješću svoje životne tragedije. Ljudi okreću glave, mršte se, brane rukama Ne, hvala kao da se radi o suviše nametljivom prodavaču koji im pokušava nešto utrapiti. Svi su ga odbili i to nekako neuobičajeno grubo. Izgleda da se ovdje nije radilo o pomanjkanju sažaljenja ili milosrđa, čega se uvijek može naći u stanovitoj mjeri, već o pomanjkanju spremnosti da se uopće prizna mogućnost egzistencije jedne takve rugobe, a kamoli da se ista primijeti ili da joj se pogleda u lice. Kao da se nitko nije usudio suočiti s takvim prizorom. Možda jedan takav pogrbljeni, hromi, nijemi, zubati mladić u ovom našem svijetu, svijetu nenormalno normalnih ljudi, svijetu lijepih, vedrih i nasmijanih lica s TV reklama ili reklamnih plakata jednostavno ne može i ne smije postojati. I to zato što je previše opasan za takav svijet i za takve ljude. Tko zna, možda je on zaista fikcija, fikcija koju vidimo gledajući se u ogledalo.

Homo homini lupus Prošlog petka poslao sam jedan mail na adrese nekih svojih prijatelja. Taj mail ipak nije bio tipa onih koji se pošalju na sve moguće adrese koje negdje imaš zapisane, pa zapravo i ne očekuješ odgovor; ovdje se na koncu radi o ljudima s kojima komuniciram gotovo svakodnevno. A većina njih su informatičari za koje je vrlo vjerojatno da bi mi mogli pomoći na ovaj ili onaj način, što bi mi svakako dobro došlo. Na taj mail nitko nije odgovorio. Nije to meni bio neki problem, snašao sam se već nekako u međuvremenu. Ovdje je problem u tome što je ovakav ishod zapravo jedna od mnogobrojnih indikacija da su ljudi ovog našeg vremena, (odnosno da smo), uglavnom izgubili sposobnost da u nepreglednoj masi informacija koje do nas dolaze sa svih strana, razlučimo bitno od nebitnog, smisleno od besmislenog, istinu od laži. A ta nas nesposobnost vodi u ravnodušnost, rezignaciju, ignoranciju za zbivanja oko sebe, koja onda promatramo otprilike na način na koji se gleda nogometna utakmica. I ne samo što su nas izdresirali da budemo ignoranti nego smo i oguglali na ignoriranje sebe samih. Čini se da ta, za ovo (post)moderno vrijeme karakteristična ignorancija koja ne kaže ni “Žao mi je” ni “Idi dovraga”, zapravo nije neka naša “karakterna crta”, a još manje neko “uobičajeno stanje duha”, već jedna duboka i moćna namjera, koja se u našoj “stvarnosti” realizira u obliku efikasne metode održavanja na životu ovog današnjeg “sistema vladanja”. Vlastima u totalitarnim državama trebala je tajna policija kao sredstvo represije nad onima koji su imali nešto protiv i nešto se bunili (jer su stvarno i bili “opasni”). Sredstva represije danas su ugrađena u našu vlastitu narav.

Evo sadržaja spomenutog maila:

Pred nešto više od tjedan dana razgovarao sam s roditeljima jednog bolesnog dječaka (5 godina) koji bi mu željeli nabaviti nekakav kompjuter (za igru, on inače mora boraviti u zatvorenom i ne smije puno kontaktirati s ljudima dok mu traje terapija). Oni nemaju novaca da mu kupe novi stroj, pa bi mu trebalo nabaviti ili složiti nešto “polovno”, barem nekakav PII/K6. S obzirom na okolnosti, bilo bi dobro kad bi se nešto moglo naći povoljno ili besplatno. Dakle, ako imate neke stare komponente, ili imate neki stroj, kompletan ili u dijelovima, koji biste prodali po relativno povoljnoj cijeni, ili znate nekoga koji ima nešto takvo molim da mi javite.

Čovjek je čovjeku vuk, ali najčešće tako da on (ovaj prvi) o tome pojma nema, niti bi to želio biti.

Još malo o stereotipima Izgleda da se pretpostavlja da oni koji pripadaju nekim kršćanskim (katoličkim) krugovima i kružocima imaju velike simpatije prema Tuđmanu i njegovom načinu vladanja, glasaju za HDZ na izborima, suosjećaju sa hrvatskim generalima zatočenima u Haagu, oduševljavaju se Thompsonom i njegovom poezijom, a dobro je i ako im je netko od rodbine poginuo na Bleiburgu. U tom društvu nije baš preporučljivo reći kako je Tuđmanova pretvorba i privatizacija nanijela ogromne štete hrvatskoj privredi i društvu uopće, a kamoli
spominjati kako ti je djed bio u partizanima. U nekim drugim krugovima opet moraš Crkvu smatrati zastarjelom i reakcionarnom organizacijom, slagati se s pravom na pobačaj, slušati neku drugu vrstu glazbe, oduševljavati se novim tehnologijama, osobito onim komunikacijskim, smijati se prostačkim vicevima, a proste riječi upotrebljavati kao poštapalicu. Tu valjda nije preporučljivo reći kako se tvoj djed uglavnom stidio svoje
partizanije.

Neoliberalizam Neoliberalizam nastoji oko formalnih sloboda, odnosno “sloboda” koji se uklapaju u okvire koje on sam postavlja i koje se pokazuju “korisnima”, dok stvarne slobode priječi, kao i svaki drugi “sistem vladanja”, samo što se njegove metode tako suptilne da se doimaju prirodnim ili se uopće ne primjećuju (radi se o dobro isplaniranim procesima koji se provode tokom dužeg vremenskog razdoblja koje je potrebno da bi se ljudi prilagodili tzv. “novim realnostima”).

Cipele Margite Stefanović S obzirom da ne volim glazbu, posebno ne onu modernu, nisam se nadao da će me ikada zainteresirati priče o jugoslavenskim rockerima iz osamdesetih godina. No ova koju mi je ispričao Dražen zbilja je zanimljiva. On sam bio je jedan od aktera na toj sceni basist rock sastava Korova Bar, kasnije Karlovy Vari koji je 1985. godine uspio snimiti jednu ploču. Kaže da je s Margitom često svirao i dosta se s njom družio. Evo nekih natuknica iz njegovog pripovijedanja:

Jedina prava žena koju je u životu upoznao. (Odrednica “prava žena” odnosi se na “stupanj duhovnog razvoja”.)
Izvlačio ju je iz psihičkih kriza. (Zašto nije i Goranku (svoju sestru)?)
Nakon gubitka djeteta posve potonula. (U depresiju, drogu, itd.)
Umrla u rujnu 2002. u prihvatilištu za beskućnike u Beogradu.
Njenom smrću na drugom se svijetu našla kompletna prva postava rock sastava Ekaterina Velika (sudbina sastava Karlovy Vari u kojemu je također svirala, nešto je slično).
Završila arhitekturu i muzičku akademiju.
Imala apsolutni sluh. (Nikad prije nisam čuo da tako nešto postoji. Mora da je imati takav sluh u ovoj današnjoj kakofoniji gradskog života nešto strašno. Možda je poludjela zbog toga.)

Potkraj života, par je mjeseci živjela u Zagrebu, kod Jasne. Jasna sad prodaje njezine cipele kao raritet.

Kako se zna da su baš Margitine?

Microsoft Pojavila se jednom reklama koja izgleda prikazuje kupača na nekoj jadranskoj plaži jednog tipičnog prosinačkog popodneva (bura, valovi, sivilo, …). Čovjeku je, jasno, hladno. No, preko njegove slike je napisano: GOLI PC NE SRAMOTITE SE. U popratnom tekstu nam savjetuju da se ne izlažemo nepogodama i tumače nam što je to “goli PC” (?!). Tekst je besmislen: o kakvim se to “tehničkim problemima” i “problemima sa softverskim virusima” kod nelegalnog softvera radi, zašto bih trebao tražiti “da moj novi PC bude opremljen legalno licenciranim Osom kojega je instalirao prodavač” i čini se da ga je pisao netko tko je o kompjuterima samo nešto načuo ili ih je možda par puta u životu vidio, ali na njima nikad ništa nije radio. No pravo pitanje ovdje je Zašto Microsoft obmanjuje javnost? I zašto ponovno ide u negativnu propagandu, čak je i zaoštrava? Možda nekome nije očevidno što je zapravo problem s ovim reklamama i u čemu se sastoji spomenuta Microsoftova obmana, pa ću temu malo “raspisati”. Kao prvo, priče o “nepogodama”, “nevoljama” “tehničkim problemima” sa piratskim softverom ne samo da ne stoje nego su potpuna besmislica. No, da i stoje, iz
navedenih bi poruka ispalo da piratski softver ne treba koristiti prije zbog tehničkih problema, nego zbog zakonskih ograničenja. Čemu sve to zamagljivanje i jeftini trikovi kad se jasno može reći to je zakonski zabranjeno i točka. Možda stvar postane malo jasnija ako na ovom mjestu podsjetimo da je upravo nedostatak efikasne zaštite i blagonaklonost microsoftove vrhuške prema piratiziranju svojih proizvoda (dobro, ovdje se vjerojatno radi o nekim drugim vremenima) učinio MSWindowse najpopularnijim i najraširenijim operativnim sustavom na svijetu. Kao drugo, vjerojatno je moguće shvatiti da neki drugi slobodni (ili otvoreni ili besplatni) operativni sustavi za PC poput Linuxa, BSDa ili Solarisa za ljude iz Microsofta uopće ne postoje (točnije da postoje samo u njihovim noćnim morama). No to im ne može biti alibi da u javnosti govore gluposti. Zar bih recimo, nakon što nabavim sve komponente i složim kompjuter trebao ići kod nekog “prodavača” da mi “instalira legalno licencirani” Debian GNU/Linux 2.2? Što, ne baš … ? Ali, kako to onda da je termin operativni sustav sinonim za MSWindowse, instalacijski CD sinonim za “instalacijski CD za MSWindowse”, a PC sinonim za “PC sa instaliranim MSWindowsima”? Ili da je “Office Paket” sinonim za “MSOffice Paket”. To su detalji, reći će netko, no “vrag leži u detaljima”. Uostalom ti detalji koštaju, dvije-tri hiljade kuna (ili u nekim slučajevima i puno više) naspram nula kuna. No dobro, nećemo sada o GNU/Linuxu, slobodnom softveru ili o javnom vlasništvu nad svim duhovnim tvorevinama čovječanstva. Ove sam reklame uzeo, uz ostalo i kao primjer kakvu je komediju moguće složiti na samo jednoj stranici informatičkog časopisa.

Zdenko Kremer