Surogati
The Guardian je nedavno, objavivši hibrid reportaže i feljtona – in summa: političkog pamfleta – o jadima dva njujorška aspiranta na istospolno roditeljstvo, uljepšao ranu jesen svima koji vole analizirati duge, dosadne tekstove ovlaš prikrivenih političkih namjera.
Protagonisti su priče njujorški homoseksualni bračni par Corey Briskin i Nicholas Maggipinto. U kasnim tridesetim godinama, profesionalno ispunjeni i financijski situirani, oni su, kao i svaki normalni istospolni bračni par, poželjeli dopuniti popis životnih postignuća istospolno začetim djetetom. Međutim, nakon samo par koraka na tom “putovanju”, otkrili su kako njihovo zdravstveno osiguranje ne pokriva tretman neplodnosti za muške istospolne bračne partnere te da postupak uključuje – gle čuda – surogatstvo.
Novinarka Jenny Kleeman situaciju, kao i scopus svojeg, njihovim problemom nadahnutog, članka plastično sažima u uvodniku:
“In New York, a gay couple fighting to make their insurers pay for fertility treatment have found themselves in the middle of a culture war. What happens when the right to parenthood involves someone else’s body?”
Ponukan sam ponuditi osvrt. Međutim, perspektiva koju sam odabrao nije toliko analiza političke poruke upletene u tkivo teksta, nego radije nešto drugo.
Zanimaju me ponajprije likovi ove bizarne – no za danu svrhu dobro sročene – priče; zanima me, naime, stanje duha ljudi koje je autorica istakla kao nosioce radnje, što bi čitatelja treala ponukati na željeni zaključak.
Taj je zaključak krajnje jednostavan: roditeljstvo treba prestati biti svrha spolnosti i postati funkcija tehnologije.
Stoga će ono što slijedi biti manje analiza, a više priča, ali ipak jedna, koliko je to moguće, analitična priča o duševnom stanju ljudi kojima je LGBTIQ politika istodobno samorazumljiva društvena stvarnost i unutarnji credo.
No prije negoli zagrizemo metak, jedan naputak za razumijevanje.
Treba imati na umu kako niti jedan od likova u ovoj drami ne postoji – štoviše: nezamisliv je – van LGBTIQ konteksta. Primjerice, kritičku poziciju naspram dvojice protagonista, čiji se motivi u osnovi svode na to da se svijet rekonfigurira u skladu s njihovim željama, zastupa feministica koja ih vidi kao političku prijetnju “ženama”. Naravno “žena” je za radikalnu feministicu politički izraz njezinog vlastitog političkog interesa, dakle ponovo figura koja nema smisla van LGBTIQ konteksta.
Uglavnom, um čitatelja već se mora praćakati u LGBTIQ akvariju kako bi uvodne rečenice, koje nas imaju upoznati s predmetnim sladoguzcima i njihovim problemom, mogao razumjeti kao iole smislene:
“We got married and then we wanted all the trappings: house, children, 401K [retirement saving plan], etc,” Maggipinto, 37, tells me in their building’s shared meeting room, tapping the table in sequence with the progression of each idea (kurziv, KT).
Briskin, 33, grew up assuming he’d have children. He came out in college. “Once I had come out to myself and others, I don’t think my expectation of what my life would look like changed all that much.” With marriage equality won years ago, they expected to be able to have a conventional married life.”
Netko bi mogao pomisliti kako smo mi, čitatelji, tu predmet manipulacije: autorica i protagonisti prave nas budalama pripovijedajući kako je mladencima kao fol od rane mladosti bilo normalno očekivati da će u istospolnom braku imati djecu, dok, pričajući nam tu bajku, drže fige u džepu.
Jer, naravno, oni znaju da je stvar suluda te samo žele zavesti čitatelje u zabludu, postavljanjem scene gdje je stvar ne samo moguća, nego i sasvim prirodna.
Nisam siguran kako je ovdje o tome riječ.
Prije mi se čini kako je, barem protagonistima, izneseno uvjerenje nešto sasvim normalno.
Naravno, doista je, po svemu sudeći, riječ o bogatim narcisima; to ističe dobar dio nenaklonjenih im komentatora, koji onda njihove ideje racionaliziraju kao bogataški hir.
Međutim, ja, dragi čitatelju, ne volim posezati za materijalnim uzrokom kao eksplanatornim načelom. Pretpostaviti kako bi oni bili drugačiji da nemaju love doima me se kao uvreda njihovoj slobodnoj volji.
Ja, nasuprot tomu, mislim da je njihovo uvjerenje sasvim iskreno.
Tehnologija što je danas, uz veliku cijenu, dostupna njima, sutra će biti, uz pristupačnu cijenu, dostupna svima. Želje što ih ona ispunjava su, međutim, od početka sasvim besplatno dostupne svima. Svrha je članka upravo to demonstrirati – autorica kroz priču nastoji pokazati kako su homoseksualci, čije zdravstveno osiguranje ne pokriva fertilitet, diskriminirani. Biti ogorčen zbog toga, junacima je ove priče sasvim normalno, jer posrijedi su ljudi koji žive u okruženju gdje je progres jedino načelo što oblikuje ljudsku nutrinu; a pravac progresa je uvijek u smjeru omasovljenja. Stoga iza ove dvojice stoji vojska siromašnih narcisa koji rone suze u mraku. Članak je tu za njih, ne za njujoršku elitu ili, u najmanju ruku, višu srednju klasu. Uostalom, kako ćemo vidjeti, nisu svi likovi u ovoj priči bogataši, ali svi su luđaci, i njihovo luđaštvo ne može se ni racionalizirati ni kvantificirati mjerenjem dubine njihovih džepova.
Autorica nam u gornjem odlomku daje jedan važan mig za razumijevanje zajedničkog mentaliteta žitelja njezine priče: kvalitete bračnog života Maggipinto nabraja u nizu, što je naglašeno mehaničkim tapkanjem po stolu pri izgovaranju svake od njih; kao da netko unosi niz brojeva u računalo. Ovaj se motiv provlači kroz cijeli članak.
Popis želja je konkretan u mjeri i na način na koji je konkretan popis za šoping. Molim vas ne zanemarite metaforu – ona se ne nameće slučajno. Popis što ga je Maggipinto otkucao ima sve karakteristike nečega što se drži u ladici, a ne u srcu ili u glavi; nečeg, dakle, izvanjskog.
U tom smislu situacija je, otprilike, sljedeća: dva homića došli su, korak po korak, do stavke u programu života koju ne mogu ispuniti. To izaziva frustraciju i narušava, ne samo ispunjavanje njihovih aspiracija, nego i emocionalnu ravnotežu:
“You want to be happy for people.” Their frustration at not being able to have their own children turned to anguish. “My sister – who is more than six years younger than me – just gave birth to her second baby,” Maggipinto says, twisting his wedding ring. “I was OK with not being a parent at 30, I felt that was very normal for our generation and the current work-life balance ethos. But seven years later, I’m really not happy.”
Molim vas zadržite ovo na umu – emocije kojima klokoće ovaj žurnalistički gulaš potpuno su u funkciji dobrobiti njihovih vlasnika, odnosno onoga što su oni izabrali kao vlastitu dobrobit. U tom smislu, one su dio “životnog projekta” koji eventualna emocionalna neravnoteža narušava.
Maggipinto želi biti sretan zbog drugih, a ne može dok ne bude sretan zbog sebe; ergo, stavka “dijete” mora biti označena plusom, ne kako bi on bio dobar, nego kako bi bio zadovoljan; ili, točnije, kako bi raspolagao sobom u skladu s vlastitim željama.
Velika bi greška bila pomisliti kako mi tu imamo posla s neuravnoteženim, razmaženim ili, naprosto, narcisoidnim osobama, pa da bi njihova emocionalna stanja bila odmak od normalnog. Ništa slično, jer za njih normalno emocionalno stanje je raspolaganje emocionalnom ravnotežom, odnosno nešto izvanjsko, ali raspoloživo, čime oni nastoje upravljati za vlastitu dobrobit; i, za njih, ako već ne i za mene i, nadam se, vas, dragi čitatelju, to je sasvim normalno.
Ako pozorno čitate The Guardianov članak primijetit ćete kako se na vrlo sličan način govori o tijelu. To je osobito vidljivo u autoričinom razgovoru s višestrukom surogat majkom, Lisom Schuster.
Naravno, izraz “majka” moramo kvalificirati, jer riječ je o prenesenom značenju. Žena je ponajprije i u osnovi “gestacijska radnica”. U svom radu, kako ćemo vidjeti, ona majčinstvo isključuje, i to ga isključuje na zbiljskoj, unutarnjoj, ako hoćete: emocionalnoj razini, jer to je jedino područje na kojem bi se ta neugodna kvalifikacija mogla pojaviti na način koji bi pokvario posao.
Razgovor s njom, kao i s još jednom profesionalkom u njezinom zanatu o kojoj nećemo govoriti, autorica članka uvodi kako bi čitatelj dobio perspektivu “pružateljice usluge” proizvodnje djeteta i dovela u pitanje feminističke prigovore na ovu praksu.
Rubriku “prigovori & kritike” popunila je razgovorom s tzv. TERF (Trans Exclusionary Radical Feminist) feministicom. Svi ostali mogući prigovori van LGBTIQ mjehura su anonimni: autorica samo navodi neke neimenovane publikacije, komentare na društvenim mrežama i sl. što ponajprije insinuira njihovu irelevantnost za priču i zadržava pažnju čitatelja u kontekstu kakav odgovara svrsi članka, što je uobičajeni postupak The Guardianovih novinara, u pravilu podvučen čestim korištenjem prvog lica množine (“mi”) koje okuplja autora, protagoniste i čitatelje.
Članak je, međutim, priča postljudi za postljude. Nemojte se opterećivati ako je ne razumijete, odnosno ako se u njoj osjećate kao stranac. To je najvjerojatnije zato što to jeste. I, ako je tomu tako, dobro bi bilo da to i ostanete.
Schuster nam je predstavljena kao idealistična “gestacijska radnica”. Njezina “strast” za rađanje po narudžbi, po svemu sudeći, dolazi iz toga što joj je rađanje djece životni prioritet:
“Schuster, 38, has given birth five times: three times for herself and her husband, and then twice for a gay couple from France. She had her first child when she was 23, just after she got married. “And it was so easy. We just said we wanted to have kids – nine months later we had a baby,” she tells me. “My mother passed away very young. I stepped back and thought, who knows how long anybody has in the world? I wanted to prioritise what I wanted to accomplish. I picked family.”
Primijetimo odmah što Schuster ima zajedničko s protagonistima priče: i ona život razumije kao program gdje bira prioritete. Obitelj je tu jednostavno jedna stavka koja joj najbolje odgovara – rađanje joj, naime, lako polazi za rukom, talentirana je za to.
U tom smislu, ova obiteljska žena sasvim je srodna svojim potencijalnim mušterijama. Ona, kao i oni, slijedi određeni program, što se u jednoj stavci poklapa s njihovim. Reklo bi se, “a perfect fit”.
Međutim, nije sve u ponudi i potražnji. Ima tu i sentimenta – ona voli svoj posao, i s mušterijama razvija osoban odnos. Ona je, reklo bi se, “gestacijalka zlatnog srca”. Evo kako je prošla njena prva gaža za dva bogata francuska pedera:
“She breaks into a broad smile as she describes meeting “the guys” for the first time. “They’re just really lovely people that you would meet and be friends with outside of this strange circumstance that brought us together. I was a little bit afraid that I would feel some sort of class division or inequity there, and it was absolutely not the case. They were just regular people.” They don’t have an ongoing relationship with the egg donor, which Schuster says is “the norm”. She knows nothing about her.
Her surrogate pregnancies were “easy, uneventful”. Schuster didn’t worry about the toll they might take on her body. “What’s a few more stretchmarks? It never even crossed my mind.” She enjoyed feeling the baby kick and move around, and would film it and send the videos over to “the guys”, but she assures me she never felt a connection with the babies that grew inside her. “You go into a different mental capacity from the start. For me, the relationship that was growing was actually with the dads as opposed to the baby. That’s where the bonding energy transferred to.”
Sva “bonding energy” investirana je u odnos s dva “lovely” Francuza, a za dijete nije ostalo ništa. Ono je bilo vrijedno utoliko ukoliko su se ona i njih dvojica mogli “bondati” preko njega.
Na ovom bi mjestu mogli stati i razmisliti, prije nego krenemo dalje.
Kako je moguća ovakva samokontrola kod žene suočene s majčinstvom? Emocije su reakcije, a ne autonomni, voljni, činovi. Stoga čovjek može donekle kontrolirati njihov izraz, ali ih ne može paliti i gasiti po želji. Naša Schuster, čini, se nema tih problema. S njom u glavnoj ulozi i francuski noir film bi sretno završio.
Mislim da je odgovor jednostavan: ona doista, unatoč stanju fakata, sebe ne razumije kao majku i nema emocije u smislu u kojem ih se donedavno uobičajeno razumijevalo; ili, bolje rečeno, ona ima – posjeduje – njihovu imitaciju, sasvim nalik kao što je njezin posao imitacija majčinstva. Po svemu sudeći, imitacija je izraz odvojen od onog što se izražava; vanjština bez unutarnjosti.
Sve su tu samo “prioriteti”, “energije”, “pozitivnost”, “negativnost” i sl. To je moguće samo ako je ljudsko biće doseglo toliki stupanj otuđenja od sebe da stvari doživljava isključivo na vanjskoj razini.
To se također reflektira u opetovanom motivu, “moje tijelo”.
Tijelo protagonisti ove priče promatraju kao izvanjsku stvar, čak ne uvijek kao oruđe, a nikako i nikad kao osobno tijelo, gdje bi bili prisiljeni na neki način osvijestiti odnos tijela i duše. Kao svoga tijela apsolutni gospodari, oni imaju apsolutnu vlast nad njim i sačuvaj Bože da im netko nešto moralno prigovori kad i ako ga koriste kako ne treba.
Ako su u stanju toliko izvanjštiti tijelo, nije ni čudo da mogu izvanjštiti i emocije. Zbunjujuće može biti to što čovjek, čitajući ovako nešto, nesvjesno pretpostavlja kako je riječ o ljudima koji sami sebe zavaravaju. Pa bi onda, recimo, majka u jednom trenutku pala pod teretom maske “gestacijske radnice” i, shrvana emocijama, upala u sukob dužnosti koji bi cijeli posao učinio ili nemogućim ili krajnje mučnim. Međutim, kad govorimo o ovoj temi ne smijemo pretpostaviti da znamo što ljudi misle, nego čitati ili slušati što oni kažu. Schuster doista nije majka i ponaša se u skladu s tim.
No, da vidimo što još možemo naučiti o njima.
Autorica koristi Schuster kako bi od surogatstva uklonila jedini mogući prigovor unutar LGBTIQ sistema, naime taj da je njeno tijelo iskoristio netko drugi osim nje same. Drhteći od užasa pred i samom pomisli da je netko sposoban za takvo zlo, citiram odgovor:
“The critics who argue that surrogacy fragments the reproductive role of women and reduces them to body parts are the same people who refer to what Schuster has done as “womb rental”, she says. “All of those other things that I was doing have no value in today’s society: the time that I missed caring for my children or taking care of my household, that mental load I carried. If you don’t value all the work that’s going into it, you’re going to assign that value to the womb.” She has been paid for the time and effort it took to be pregnant for someone else, she says, not for the use of her womb.”
Dakle, dok je bila majka svojoj djeci Schuster je, po vlastitom sudu, istodobno bila svedena na maternicu, jer nitko nije mogao izvana vrednovati njezin rad, odnosno trudnoću. Kad je pak poslužila kao inkubator za istospolne bračne partnere, ona je bila sve samo ne maternica, jer je njezin rad bio i novčano i emocionalno kompenziran.
Naravno ima metode u ovom ludilu, toliko nam je do sad trebalo postati jasno.
U svijetu u kojem ove individue obitavaju, nije sposobnost za majčinstvo, nego pravo na njegovo ukidanje ono što ženu čini ženom.
U tom smislu postaje kristalno jasno kako slova LGBTIQ akronima žderu jedno drugo. Pustimo da nam to dodatno demonstrira jedini naizgled disonantni glas u priči, onaj Phyllis Chesler, “autorice”, psihologinje i profesorice “ženskih studija”.
Chesler iza sebe ima nekoliko brakova, a trenutno je udana/oženjena za ženu. U tom smislu, njezine LGBTIQ vjerodajnice bile bi besprijekorne do prije par godina, u dubokom srednjem vijeku. Prva primjedba koju ona stavlja protagonistima jest ta da imamo posla s dvojicom bogatuna:
“One of them comes from a wealthy family. The wealthy know the world’s their oyster: they can buy whatever they want and if the poor are ill-served, well, so be it, it’s the way of the world. This way of thinking is involved in surrogacy. Nobody is saying: ‘I would rather give up this longing if it means harming another human being.’ The types of people who opt for surrogacy are entitled, used to getting what they want. Here I include celebrity women who do not want to ruin their figures.” She rejects the idea that adoption agencies would refuse to take on Briskin and Maggipinto. Gay men want surrogacy instead of adoption, she says, because of “genetic narcissism”.
Ovo je, po strukturi argumenta, uobičajen prigovor na stvari za koje ljudi ne žele priznati da su intrinzično zle, argument mačka i vruće kaše. Naime, mora biti da nešto nije u redu s dva nesuđena oca, koji ne žele imati posla s potencijalnim majkama, kad su toliko navalili da imaju dijete od svoje sperme, ali ne i od žene. Naravno, infinitezimalno puno toga nije u redu s njima, ali po ovom jednom pitanju koje Chesler ističe, oni su, kako smo već vidjeli, nevini kao dvije karmelićanke: postoje žene koje surogacijsku trudnoću odrađuju s ljubavlju i lova im nije na prvom mjestu; a kako je izbor, koji individua donosi u vezi svog tijela, sakrosantan, prigovor otpada. Ova slabašna kritika uvjetovana je pripadnošću Chesler istom ideološkom spektru u koji su umočeni i njezini protivnici, samo što ona stoji na njegovom, sada već anakronom, početnom, ekstremu.
Može se, međutim, učiniti kako ona ima nešto zajedničko s onima koji stoje izvan LGBTIQ sistema. Zgražanje nad dva bogata narcisa, zato što su bogati narcisi, najzastupljeniji je topos prigovora čitatelja The Guardianovog članka. Može li biti onda da je profesoresa ženskih studija svojevrsno utjelovljenje vox populi, makar i sa plavim noktima i bračnim certifikatom udaje/ženidbe za drugu ženu na zidu kancelarije? Čujemo li mi ovdje ljudski glas, makar istisnut kroz feminističke ideologeme?
Ne. Čujemo sljedeće:
“Fracturing the role of mother into egg provider and gestator obfuscates and minimises female input in reproduction, making it easier for the intended parents to control the process, Chesler says. “The disappearance of womankind has been ongoing – this is another kind of disappearance. It is a land grab.” This will sound familiar to anyone who has followed arguments made by gender-critical feminists over recent years: that women are being erased, and their biology is being appropriated.
Where Briskin invokes the right to choose an abortion alongside the right to choose whether to carry a child for another person, Chesler sees reproductive compulsion. “We’ve lost the right to control our bodies, to refuse to be mothers, and at the same time – given economic realities of impoverishment – we are then forced to bear children for the wealthy.” She shakes her head.”
Ako želimo prosvrdlati makar i rupicu, kako bi zavirili u glavu individue koja može izjaviti ovako nešto bez da dobije moždani udar, moramo biti svjesni kako kod nje između riječi i misli nema razlike.
Pritom, ja ne inzistiram na tome da su tehničke metafore loš znak.
Ja inzistiram na tome da one uopće nisu metafore.
U tom smislu, kad Chesler kaže kako surogatstvo, razvodnjujući ulogu majke, umanjuje “female input”, ja pretpostavljam da ona to i misli. Naime ona ne misli na “ženski dodir” ili “majčinski trud”, nego na “input” – unos nečega u proces.
Otud inzistiranje na prigovoru iz izrabljivanja – riječ je o radnom procesu gdje je kompenzacija “output”. Kako smo vidjeli, prigovor je besmislen upravo stoga što surogatstvo kakvo budući homo-tate traže zadovoljava sistemsku LGBTIQ logiku skoro pa savršeno: sve stranke u transakciji su zadovoljne.
Jadna Chesler, žena kojoj nije dosta što će je revolucija pojesti, nego su je i godine pregazile, poseže za staromodnom feminističkom politizacijom svake pizdarije, pa provaljuje da je surogatstvo “otimačina zemlje” na štetu žena.
Gdje je zemlja, naravno, famozno “žensko tijelo”.
Tu ona terminalno griješi. Naime, točno je da se zbiva brisanje žene iz riječi, misli, pa, ako ćemo uzeti volju za djelo, i iz stvarnosti. No to nema veze s “teritorijalnim pretenzijama” na žensko tijelo, nego je riječ o pokušaju da se iskorijeni svrha njezine spolne danosti, odnosno majčinstvo.
Pritom, nema potrebe podsjećati Chesler na ulogu koju je pokret kojem pripada odigrao u ranim fazama tog velikog posla, jer ona to i sama ističe. Ponavljamo:
“We’ve lost the right to control our bodies, to refuse to be mothers, and at the same time – given economic realities of impoverishment – we are then forced to bear children for the wealthy.”
Veteranka kulturnog rata ne lamentira nad tim što se ženama oduzima spolno uvjetovana kvaliteta majčinstva, jer ona se borila upravo za pravo žena da one tu kvalifikaciju odbace, nego je boli srce što su uslijed toga postale ekonomski uvjetovani inkubatori, odnosno upravo ono u što ih je, navodno, “hetero-patrijarhat” pretvarao. Ovdje na djelu vidimo šifru mentaliteta koji dijele svi likovi iz ove priče. Siguran sam kako nema načina na koji bi našu feministicu mogao uvjeriti u očigledno: da je situacija u kojoj se našla logični ishod načela prema kojem ona sama djeluje.
To načelo je proturječje prema kojem A i ne-A mogu istodobno i u istom smislu biti i A i ne-A. Riječ je, dakle, o anti-načelu i kao takvo ono je svojstveno svim žiteljima LGBTIQ univerzuma. Normalna osoba, kad joj se ukaže na protuslovlje, može ga osvijestiti. Bi li to funkcioniralo i ovdje, pa bi svi likovi u priči s vremenom progledali, odbacili svoje ludosti i prihvatili vlastita ograničenja? Bojim se da je pitanje besmisleno. Ovi ljudi su već svjesni toga što ih kao unutarnje načelo pokreće. Ono uopće nije skriveno i protuslovnost društva na čijoj izgradnji rade je očigledna svima, pa tako i njima. Problem je u tome što oni smatraju da na protuslovnost imaju pravo; dapače: oni je zahtijevaju. A to je već jedno sasvim namjerno ludilo, jedno samoinducirano pomračenje uma. U konačnici, oni nisu blesavi, razmaženi, narcisoidni ili što god bilo od onoga što im pripisuju mačci koji se motaju oko vruće kaše, pa kao fol nešto analiziraju.
Stvar je u tome da su oni zli.
Kad, recimo, dva gej protagonista traže da njihovo dijete mora zadovoljiti sljedeće točke: mora biti produkt njihovih jaja (oba para), ne smije imati majku i mora im ga omogućiti društvo u smislu da se time realizira njihovo intrinzično pravo, tada oni moraju biti svjesni proturječja.
Svi likovi u ovoj priči su takvi da ih ne vode afekti nego racionalni, tehnički, izbori. Kao takvi, dakle, oni znaju što zahtjevaju.
Naravno, ovo nije QED, ali razmislite: nesuđeni očevi znaju da njihovom, božemeprosti, potencijalom djetetu uskraćuju majku:
“When it comes to the fear that gay surrogacy erases mothers, Maggipinto is defiant. “Our family will be a motherless family,” he says, tapping his finger on the table again, “I won’t tiptoe around that.” But the creation of that family doesn’t depend on the exploitation of women. “We’re not using a woman’s body. We are accepting a woman’s generosity to use her own body in a way that she agrees with.”
Svijest o implikacijama čina je van svake sumnje prisutna – gej surogatstvo briše kvalitetu majčinstva i njezina nositelja, ženu, ostavljajući samo “žensko tijelo” i individuuu čijem je ono vlasništvu i kojoj se korištenje istog novčano kompenzira. Stvar je kristalno jasna.
I, unatoč tomu – ili upravo zbog toga – čin se hoće poduzeti. Taj čin s točke gledišta bića koje je uvjetovano spolom i rodom, dakle ljudskog bića, jest bez ikakve kvalifikacije zao. Pokušaji da se moralno težište prebaci na nešto van njega samog – navodna narcisoidnost, bogataška obijest i sl. – bijeg su od istine. Ništa od toga ne dotiče bit stvari; dapače na svaki prigovor koji polazi od neke od tih efemerija postoji, kako smo vidjeli, adekvatan odgovor.
Osobito je uvjerljiv argument koji ni autorica ni likovi nisu povukli, pa ću ja to učiniti za njih: nejednaka dostupnost nije nikakav argument protiv surogatstva, jer tehnologija teži jednakoj dostupnosti.
Razlog tomu je taj što je tehnika u osnovi oblik mišljenja i njena svrha nije naprosto iznaći nove izume, nego kroz njih doseći općenito razumijevanje stvari. Riječju: svrha tehnologije je tvorba sistema kao optike razumijevanja svijeta, a funkcija sistema je inkluzija i integracija.
Prevedeno na hrvatski: surogatstvo nije namijenjeno bogatima, nego svima. To što sad nemate novaca za njega ne znači da ga ne možete htjeti. A ja sam uvjeren da će oni koji guraju ovakvu politiku učiniti sve da vam ga učine dostupnim.
Samo, to je argument utemeljen na onome što će, u perspektivi, dovesti do propasti ove politike i onih koji su je primili u srce kao credo. Naime, on pokazuje da čovjek, kao biće spola i roda kakvo je bio kroz cijelu svoju povijest, s njima nema o čemu razgovarati.
Razlog je jednostavan: oni ili doista nisu, ili misle da nisu, ljudi. Naravno, možda se može dogoditi obratno, odnosno da ljudi, ili oni koji još vjeruju da to jesu, popuše i nestanu sa scene. No vjerujem kako je to ipak manje vjerojatno.
U tom smislu nastavimo s našim pokušajem razumijevanja mentalnog stanja junaka ove priče, jer, u onoj mjeri u kojoj to uspijemo, možemo odlučiti kako se prema njima, i njima sličnima, odnositi. Pritom, podjela na “mi i oni” nije nehajna stilska figura, nego stanje fakata. Naime, mogućnost razumijevanja, pa otud i dijaloga, dolazi iz obostranog prihvaćanja načela razumijevanja. Kad kažem da LGBTIQ frikovi odbacuju baš i drito načelo neprotuslovlja, ne ističem to slučajno. Apsolutno je nemoguće pregovarati, razgovarati, pa čak možda i razmijeniti uvrede, s nekim tko polazi od proturječnosti. Laž se temelji na svjesno krivoj primjeni poznate istine, koja je identična samoj sebi; ovi ljudi čak ni to ne čine. Oni prakticiraju laž pod prilikom laži.
U tom smislu zaslužuju čestitke, jer upitno je može li ljudski um, u svojim prirodnim granicama, uspješno izvesti tako nešto. Mi ćemo im, naravno, uzeti volju za djelo.
Da ne bi stvar ostavili dvosmislenom, prije nego prijeđemo na završni čin drame, vratimo se malo na početak gdje nalazimo nedvosmislen čin laži pod prilikom laži. Autorica članka nam pomaže shvatiti svu težinu situacije u kojoj su se aspiranti na očinstvo našli:
“Most critics were wilfully missing the point of their case: it’s about access to IVF, and equal rights to employment benefits, not their right to surrogacy. But in bringing a fertility equality claim that took eventual surrogacy for granted, they had unwittingly stumbled into the line of fire of one of the great culture wars of our age: whether anyone – but gay men in particular – should be able to pay to use a woman’s body.”
Prevedimo na logički: neimenovani kritičari “namjerno previđaju” kako su gej partneri samo htjeli s drugim neplodnim parovima biti jednaki pred zakonom i onda su, uslijed pokušaja da to postignu, “nesvjesno upali” u “kulturni rat” oko surogatstva.
Na površinskoj razini, stvar je jasna. The Guardianova novinarka, ne osobito suptilno, manipulira i zamjenjuje teze: protivnicima učitava u glave ono što, navodno, namjerno previđaju, a mladence prikazuje kao naivce koji nisu uvidjeli da gej očinstvo implicira surogatstvo. Dakle, ili imamo posla s telepatom koji piše priču o dvojici imbecila ili nas netko tu, s oproštenjem, zajebava.
Međutim, bojim se kako takav ili-ili odgovor nije potpuno adekvatan. Naime, gej roditeljstvo ne samo da implicira surogatstvo, ono je također implicirano u surogatstvu, kao njegov poseban slučaj. U tom smislu, primjenjujući The Guardian metodu i ja ću se u tom smislu odvažiti na čitanje misli.
Posao mi je, doduše, lak i ne zahtjeva osobitu parapsihološku nadarenost. Za mislima ovih ljudi ne treba posezati iza riječi; po svemu sudeći njihove riječi jesu njihove misli. Tu je unheimlich doslovnost ljudima van LGBTIQ mjehura iznimno teško razumjeti.
Mentalitet likova ove priče je takav da oni podrazumijevaju kako je ono što je moguće istodobno i nužno; što se može izvesti to se i mora izvesti. Ako je surogatstvo moguće, onda je nužno da ono bude dostupno i to dostupno svima.
Otud neobični argument iz budućnosti: gej supružnici podrazumijevaju kako imaju pravo na dijete, jer su njihovi prethodnici jednu generaciju prije bili diskriminirani, ne zato što surogatstvo nije bilo izvedivo, nego zbog toga što ono još nije bilo izvedivo.
Njihov neupitni moralni autoritet dolazi iz nužnosti napretka tehnologije koja ih čini moralnim subjektima. Sve što kod njih vidimo kao prirodno, spolno ili rodno samo je balast prošlosti i kao takvo podložno osudi.
Stoga im nema smisla govoriti kako kroz cijelu povijest čovjek postoji kao spolno biće, odnosno kao dvoje, i da je ta činjenica njegovo ograničenje, ali i njegova svrha. Oni to savršeno dobro znaju.
Samo što to za njih znači nešto sasvim oprečno od onoga što misle oni što obitavaju van LGBTIQ akvarija; za njih to znači da prošlost valja rekonfigurirati u skladu s budućnosti i to, prije svega, moralno rekonfigurirati. A to podrazumijeva da je prošlost zlo.
Ona je zlo, jer nije bila adekvatna željama njezinih žitelja; ono što je bilo moguće još uvijek nije bilo ostvareno, a budućnost podrazumijeva da će morati postati nužno. U tom smislu, konzervativni argumenti protiv LGBTIQ nemaju nikakvu snagu, među ostalim i zbog toga što konzervativci vjeruju kako između sugovornika postoji, makar minimalna, osnova za razumijevanje. No ona ne postoji. S dosljednom LGBTIQ politikom nije moguće komunicirati, jer nije stvar u tome da ona laže. Stvar je u tome da ona jest laž.
‘A’ jest i nije u istom smislu i istodobno ‘ne-A’ tamo gdje je sve moguće, a ništa nije zbiljsko. To će reći: nigdje i nikad. Upravo tamo se nalaze likovi ove priče i ako hoćete razgovarati s njima morate i sami doći u taj “neverland”.
Zbilja je za njih tehnološka rekonfiguracija svega što se opire njihovim željama, kako bi im to onda kao takvo postalo prihvatljivo. Ako vam ovo djeluje pretjerano, razmislite molim: nemoguće je da dva muškarca prirodno dobiju dijete. A, evo, ipak će ga prirodno dobiti. To što će ga dobiti kao proizvod, na osnovi tuđe prirode koju uzimaju u najam, zaobilazeći zbilju koja im stvarno očinstvo niječe, za njih ne igra nikakvu ulogu, osim što se diskriminacija što je zbilja provodi nad njima, mora ukinuti.
Otud je ideja da se s LGBTIQ može mirno koegzistirati obična glupost.
Shvatite ovo dragi čitatelju: kad junaci priče lamentiraju nad “diskriminacijom u prošlosti”, gdje njihovi prethodnici nisu mogli imati što oni imaju, oni doista to i misle. Prošlost kao takva ih je diskriminirala.
Ako želite biti dio nje, odnosno ukoliko želite imati bilo kakav oblik naslijeđa u smislu da je vaš život nastavak nečeg prošlog, odnosno da vi kao posljedica sudjelujete u nekom vidu uzroka, vi također diskriminirate. Ograničeni kakvi jeste ograničavate i druge.
A to je za ove individue neprihvatljivo. Otud, nikakvog tu razgovora ili kompromisa nema.
Mislim kako je ovaj niz izvoda dovoljno bremenit implikacijama, da ga dalje ne bi imalo smisla rasplitati, jer bi nas to odvelo predaleko s obzirom na temu. Usredotočimo se radije na završni čin drame i upoznajmo se s likom čije ga riječi otvaraju.
Njegovo ime je Ron Pool-Dayan i izvršni je direktor “organizacije za zagovaranje” gej roditeljstva, prozaičnog naziva Men Having Babies. Evo kako nam se taj ponosni, kako to kaže The Guardian, “otac” odraslih blizanaca predstavlja:
“More and more people in the male gay community are thinking of parenting at a younger and younger age,” says Ron Poole-Dayan, executive director of Men Having Babies. “After the demographic disruption of the Aids pandemic, gay people have become more able and likely to form stable relationships, that increasingly got more social recognition. They started being exposed to more examples that negated the narrative that you shouldn’t be sad about not having a family. It was almost cruel to have a lot of these people realise ‘I can do that; I just can’t afford it’. Poole-Dayan is the father of 21-year-old twins conceived using eggs donated by his husband’s sister and gestated by a surrogate. “Surrogacy is a gay issue,” he tells me. “It’s not just that we are more visible when we do it, it’s that we’re more dependent on it. The surest way to ensure that gay men don’t have children is to be against surrogacy.””
U svjetlu prethodno izloženog, podcrtana rečenica nas ne bi trebala zbuniti: Pool-Dayan izvrće slijed uzroka i posljedica, pa je na taj način jednospolno očinstvo ugroženo, ako se odbacuje surogatstvo. Naravno, istina je da jednospolno očinstvo nije ugroženo, nego je nemoguće, čemu je uzrok unutarnja priroda spolnosti.
To je njemu i njemu sličnima, kako smo ustanovili, neprihvatljivo, jer je iz njihove perspektive sve moguće. Međutim, na ovom nas mjestu zanima nešto drugo, naime tzv. “slippery slope” argument na koji će nam Pool-Dayan velikodušno baciti svjetlo.
“Slippery slope” ili “klizava padina” je argument prema kojem neke implikacije zadane tvrdnje mogu odvesti zaključak u nepredvidivom pravcu. Vrlo često ga koriste protivnici eutanazije kad, primjerice, tvrde kako jednom kad se “potpomognuto umiranje” institucionalizira, nema zapreke da nadležni počnu propisivati eutanaziju i za one koji je nisu svjesno izabrali, ako oni odgovaraju kriterijima “života nedostojnog življenja” (nekvalitetnog života), što se, naravno, i događa.
U kontekstu homoseksualnog braka,”slippery slope” se na domaćem terenu obično povlačilo upravo po pitanju roditeljstva, pa se tako nekoć davno, u Antici (cca 1998), kad bi netko uz pivu spomenuo kako se na Zapadu muškarci žene, obično govorilo: “Pusti budale. Ali zamisli da zatraže usvajanje djece.”
A evo, zamišljam …
Šteta što ne bismo mogli nekako poslati sljedeći citat u duboku prošlost kad su takve ideje izazivale sasvim prirodnu nevjericu. Autorica članka pita Pool-Dayan, zbog čega emancipirane pedere ne bi zadovoljilo usvajanje djece:
“What about adoption? “We consider adoption [to be] a form of volunteering. It is not a way to become parents,” he says. “As a society, we should use whatever power we have to ensure there are no children that require adoption. Telling us that we should depend on the failing of society, and that’s a solution for us – it’s unacceptable. Why should we step up to volunteer before any other group?” Because your path to biological parenthood involves asking for great sacrifices and a physical toll from women, I say. “If you can’t have ethical surrogacy, don’t do it. Nobody says you have to become parents. It comes down to the simple notion of, are we all willing, autonomous, of the right mind, and protected.”
Dragi čitatelji, dozvolite mi na ovom mjestu mali ekskurs o seksu i homoseksualnosti, jer ovaj članak, kao i moja interpretacija istoga, zapravo su se do sada, vjerovali ili ne, ponajmanje bavili time.
Ovaj homić ne želi usvajanje, jer bi ga to degradiralo na volontera.
Moram postaviti pitanje: misli li itko da parovi koji usvajaju djecu to čine, jer im je puklo u glavu da malo volontiraju za opće dobro? Ne znam, ali ja bih prije rekao da oni to čine zbog toga što iz nekog razloga ne mogu ostvariti prirodnu svrhu svog odnosa.
Moram postaviti još jedno pitanje: misli li itko da oni tu svrhu naprosto biraju? Ne znam, ali meni se čini da ljudi ne biraju ono na što ih priroda nagoni, jednako toliko koliko i ne mogu ne osjetiti bol kad ih taj nagon zalijepi nosom u zid.
Pa onda moraju naći način da to koliko toliko kompenziraju, ne za volju svojih želja, koliko za volju vlastite prirode i odnosa koji su uspostavili; temeljnog odnosa koji zrcali bjelodanu činjenicu da je čovjek po prirodi dvoje.
Razlog zašto homoseksualci ne mogu imati djecu nije u tome što ih privlače drugi muškarci, nego u tome što su im odbojne žene. To znači da oni ne samo da ne mogu imati djecu, nego ne mogu to ni željeti, jer oni svojom seksualnošću odbijaju čak i mogućnost plodnosti.
Što onda želi ova ljigava regimenta na koju smo do sad potrošili toliko riječi?
Postavimo to ovako: nije stvar u tome što oni žele, nego u tome da se “slippery slope”, čije su oni efemerne varijable, razvije do kraja, odnosno da se ljudsko biće konačno uništi, kao ljudska narav, ali i kao svaki pojedinac koji na njoj participira.
“Slippery slope” nije logička omaška nego bit LGBTIQ argumenta. To mi je bilo jasno od jednog davnog trenutka u jesen srednjeg vijeka (cca 2013.) kad sam vidio screenshot rodnog lista s ‘roditelj A/B’ kućicama.
Prvi uzrok koji treba spoznati je uvijek “zašto”, a to je zašto istospolnog, a ne naprosto homoseksualnog, braka.
No, da završimo ovaj ekskurs jednom metodološkom primjedbom: proton pseudos onih koji neuspješno polemiziraju s LGBTIQ idejom njihovo je uvjerenje kako se suprotstavljaju “feminističkoj politici”, “homo lobiju” ili uopće partikularnoj politici koju gura neka izdvojena grupa za svoj račun.
Premda te grupe, lobiji i partikularni – nerijetko sasvim suludi – politički interesi postoje, oni su doista relevantni i opasni samo u cjelovitom LGBTIQ kontekstu. Otud, nema smisla razvijati osobito neprijateljstvo prema marginalnim, privremeno privilegiranim, grupama.
Antipatija prema njima je donekle prirodna, ali svaki klip koji im netko baci pod točkove ima smisla ako i samo ako je na djelu svijest o tome da su oni samo sredstvo za svrhu. U kontekstu ovog teksta možemo vidjeti jedan aspekt te svrhe.
Naime, surogatstvo nije sredstvo za iskorak pedera u roditeljstvo, nego je iskorak pedera u roditeljstvo tu da se surogatstvo ostvari kao novi, i jedini, oblik roditeljstva za sve. Sistem je inkluzivan i manjine su tu samo da ga inauguriraju. Međutim, njegov zalogaj su svi.
To ne znači da si uskraćujem schadenfreude i da se zbog njega osjećam imalo krivim; ljudi poput likova ove priče zaslužuju žetvu vlastite sjetve, jednako koliko i oni koji su toliko ludi da ih podržavaju, a to, ni u našoj zemlji, nije mali broj ljudi.
Samo želim reći – i time zaključiti ekskurs – da sam pritom svjestan kako smo i vi i ja, dragi čitatelju, ponešto posijali, makar i ne bili svjesni što, te da nešto od te sjetve, s punim pravom, ne gine ni nama.
Svrhu The Guardianove priče ne može do kraja dokučiti netko tko ne razumije mentalni sklop likova koji je nastanjuju. Ne da je to nužno nečija mana, jer dubina nerazumijevanja je tu proporcionalna intenzitetu duševnog i mentalnog zdravlja.
Međutim, oduprijeti se konstantnom pritisku LGBTIQ politike nije moguće samo bivanjem duševno i mentalno zdravim, jer to, u perspektivi, neće potrajati. Otud, ova je karakterna analiza likova priče, bila pokušaj da se iskorijeni neke uobičajene pogreške u razumijevanju.
Koja je dakle moralka priče i kako je zrcale njezini likovi? Koje su to uobičajene greške u razumijevanju?
Pool-Dayan nam daje osnovu za sasvim nedvosmislen odgovor na ta pitanja:
“Nobody says you have to become parents. It comes down to the simple notion of, are we all willing, autonomous, of the right mind, and protected.”
Stvar je, sa stajališta istospolnih aspiranata na roditeljstvo, jasna: sve što oni trebaju je donijeti autonomnu, razumnu odluku u okviru sustava koji će im njezinu provedbu omogućiti. Pitanje je, dakle, sasvim tehničke naravi. Obratimo pažnju na to kako on kaže da nitko ne mora biti roditelj. I, doista, upravo u tome leži ono što je tako teško razumijeti kod ovih ljudi; dok normalna osoba mjeri doseg mogućeg primarno na osnovi onoga što je zbiljsko, LGBTIQ osoba određuje moguće na osnovi poželjnog; ili, da budem točniji: na osnovi onoga što je njoj, jednoj autonomnoj individui, poželjno. Otud je bjelodano jasno zašto Pool-Dayan u nastavku može definirati neplodnost kao ‘nesposobnost za razmnožavanje s odabranim partnerom’. Ako se netko želi razmnožiti, on se mora moći razmnožiti.
Sve nasuprot tomu je diskriminacija.
Nije, dakle, stvar u tome da se homoseksualcima omogući plodnost, jer su homoseksualci, nego zbog toga što su autonomni pojedinci koji su se na to odlučili. Ako je to tehnički moguće izvesti, onda se to mora izvesti.
LGBTIQ politika u tom smislu konačno instrumentalizira devijacije od prirodne spolnosti kako bi razorila spolnost kao takvu na način da postavi novu definiciju ljudskog bića, koja te devijacije uključuje; definiciju u kojoj nema razlike između prirode i anomalije.
Naravno, to biće jednako je toliko ljudsko koliko je surogat trudnica majka ili koliko je homoseksualac, čiji ju je punoglavac oplodio, otac; kad kažem da likovi ove priče nisu ljudi ili kako to prestaju biti, smrtno sam ozbiljan. Riječ je o individuama koje nastoje nemati ljudska ograničenja te, eo ipso, i ljudske kvalitete. Pritom, nema bitne razlike između homo- i heteroseksualnih likova; u osnovi, oni su, kako autorica članka nastoji pokazati, dio istog sistema. Na to se obično misli kad se kaže kako oni “dijele iste vrijednosti”, ali pravi smisao je funkcionalna pripadnost sistemu tehničke prokreacije. Nemojmo zaboraviti da je surogat žena Schuster imitacija obiteljske žene koju je teško zamisliti u gej baru.
Dakle ona, navodno normalna, jednako je toliko bitna za odvajanje prokreacije od spolnosti, koliko i homoseksualci. Ona je imitacija normalnosti, jer je kod nje, doduše, preferirani seksualni čin u skladu s njezinom prirodom; ali svrha tog čina to više nije. Ta žena, naime, više nije, i ne može biti, majka; štoviše ona to ne može biti, jer je tako odlučila – redefinirala je samu sebe ili, vjerojatnije, prihvatila sistemsku redefiniciju same sebe. To je, uostalom, za njezinu surogat ulogu nužno. Ona je, dakle, funkcionalno inkubator, a ne žena.
U tom smislu svi se likovi priče slažu: oni koji žele da ona to bude i jedini prividno disonantni glas feminističke kritičarke; jer, sjetimo se, Chrysler je jasno rekla kako je njena borba bila za oslobođenje žene od majčinstva. Otud, napori su joj očigledno urodili plodom, ali ukus ploda nije onaj koji je ona očekivala; to što je, dobivši ono što želi, istodobno dobila i dijametralno oprečnu stvar, sasvim je dosljedno. Ova priča može imati samo jedan happy end koji za svakog od uključenih u istom smislu i istodobno nije happy end.
Njihova sposobnost da, unatoč tomu, nastave putem kojim su krenuli izraz je biti njihova mentaliteta, dakle upravo ono što smo ovom analizom htjeli dokučiti. Ta bit je identitet nepomirljivih opreka koje se nastoji pomiriti tehnološkim zahvatima, dok ih se istodobno, samim tim, produbljuje do u beskonačnost. Ako je bit načelo prema kojem je nešto što jest to što jest, onda je njihova bit u tome da oni nisu ono što jesu i jesu ono što nisu. Stvar nije nimalo apstraktna promatramo li njihove postupke. Jer oni bez ikakve zadrške djeluju u skladu s proturječnim načelom. Majka okružena djecom nastoji prestati biti majka, muškarci kojima su žene odbojne nastoje postati očevi, feministica koja je protivnik majčinstva zgraža se nad tim da žene postaju plaćeni inkubatori.
Zadržati i izdržati u sebi takva proturječja mogu samo bića koja osjećaju malo ili ništa, jer proturječje u načelima mišljenja i djelovanja mora biti iznimno bolno, u smislu grižnje savjesti, ali također i u smislu emocionalne patnje.
Međutim ja doista ne vidim ništa od toga u ovoj priči. Kako je to moguće, putem titanskog potiskivanja očiglednog ili pak uslijed nekog oblika šizoidnosti, sam Bog zna. Što se mene tiče, nisam siguran želim li znati.
Jer može biti da mi stvarno imamo posla s bićima koja su prestala biti ljudi.
Smisao The Guardianovog članka je da svi koji ga čitaju krenu njihovim putem. Smisao ove analize bio je da svi koji je čitaju krenu suprotnim putem.
Pritom nitko ne bi trebao imati iluzija kako je to lako učiniti. Štoviše, sasvim je moguće kako, uslijed činjenice da svi participiramo na suvremenosti, sami od sebe mi to uopće niti ne možemo, jer suvremenost vodi u pravcu ostvarenja ove priče u zbilji, svugdje i za svakoga. Ne zaboravimo kako dosljedno socijalistički The Guardian ne kreči za bogate – on kreči za “sve nas”. Sistem je inkluzivan, nitko ne smije biti diskriminiran, pa tako ni vi ni ja, dragi čitatelju. Nije problem u tome da se nešto hoće oduzeti, nego da se nešto hoće dati.
Kako tome reći, “ne” i nastaviti živjeti u društvu koje je reklo, “da”?
To su pitanja koja se rijetko postavljaju i ja ću ih također ostaviti za drugu priliku. Neka ova analiza posluži barem kao poticaj koji će vam, dragi čitatelju, temeljito pokvariti miran san.
Branko Malić
Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.
