Nostalgija i pretposljednji dani

Čini se kako je slatko gorko raspoloženje nostalgije odgurnuto na krajnju marginu suvremenog tržišta emocijama.

Ništa  čudno imamo li u vidu kako se konačnost, svojstvo koje porađa nostalgiju kao intuiciju nepromjenjivosti prošlosti, ne uklapa najbolje u suvremene obrasce društveno prihvatljivog .

Jer, ne zaboravimo, društvena je prihvatljivost još uvijek bitna bez obzira na to što su njezini prioriteti izvrnuti: ako vas, primjerice, iritiraju srednjovječni ljudi pokriveni tetovažama, danas nije društveno prihvatljivo ukazati nekome od njih kako zbog toga prije ne više od 20-30 godina ne bi mogao dobiti pristojan posao te da je ekstremno tetoviranje, inače sasvim očigledni izraz asocijalnosti i degradacije tijela, bilo s punim pravom razumijevano kao loša referenca u pristojnom društvu.

Kao i uvijek kad je riječ o destrukciji nije u pitanju poništavanje, nego izvrtanje – kad god netko kaže kako je slobodan od predrasuda prošlosti možete biti sigurni da ih on zapravo prisvaja i izvrće za svoje vlastite ciljeve.

Čovjek ne može potpuno pobjeći od vlastitog licemjerja – to je urođena stvar. Dakle, ako cijela generacija tvrdi kako je cijepljena protiv istog, možemo biti poprilično sigurni kako su unutar nje licemjeri svi do jednog.

Problem je u tome što narav prošlosti, koju nostalgija otkriva i od koje se intelekt ne može sakriti, stoji u radikalnoj opreci prema površnom optimizmu današnjice. Zbog toga je treba ukloniti iz vidokruga.

Prošlost je temporalna dimenzija Bitka koja otkriva njegovu nužnost,zbiljnost i stabilnost; pretpostavka kako je prošlost više nepostojeće ‘sada’ ili trenutak koji je ‘bio’, ali više nije, potpuno je promašena.

Prošlost je jednako zbiljska kao i sadašnjost, samo trenutno nije ovdje.

Ali to što je nešto odsutno ne znači da ono ne postoji.

Ako ima jedna istina koju postmoderni čovjek ne podnosi to je izvjesnost zbilje van njegove vlastite: postoji nešto u ništavilu minulih vremena; postoji zbilja prije svake druge zbilje i on nikad neće moći prekoračiti iza nje, jer je ona oduvijek bila i, shodno tomu, zauvijek će biti prije njega.

Zbog toga, zbilja prošlosti je popularna otprilike koliko i velike boginje.

S druge strane, obrana prošlosti ima veoma malo veze s konzervativnošću.

Onaj tko želi zadržati povezanost s vlastitom prošlošću – s vlastitim iskonom – trebao bi znati kako je želja za očuvanjem naslijeđenog u nepromijenjenom obliku poprilično neadekvatna izazovu, jer napad nije usmjeren na institucije i spomenike nego na samu dimenziju vremena kao takvu.

Za neke od nas sve je to izbilo na vidjelo u devedesetima, kada se jedna epoha raspala, no razrješenje situacije, pa i svojevrsno razotkrivanje njezine prave naravi, u raznim je svojim oblicima započelo tek ranih dvijetisućitih: od neobične mučnine i osjećaja praznine na rubovima svijesti do dovršenja samoubilačke putanje cijele generacije koju se moglo prilično pouzdano mapirati, među ostalim na osnovi underground umjetničke scene post komunističkih društava, od Rusije do Jugoslavije.

Konačno su pomrli oni koji su prvi naslutili što se događa i, prirodno, bivajući senzibilni ljudi, platili visoku cijenu bolesnika što se prvi zaraze novom i nepoznatom bolešću dok lijeka još uvijek nema ni u naznakama.

Ontološka su raspoloženja nešto što ne možete poricati jer ih ne možete ne imati.

Pod ovim izrazom podrazumijevamo neposredno, ali nikad potpuno artikulirano, otkrivanje istine što se zbiva u životu pojedinca i, katkad, cijele generacije. Dok odbacujemo pretpostavku da taj fenomen može biti metodološka osnova filozofijskog istraživanja, kako je to u jednom trenutku vjerovao Heidegger, mi mu ne možemo poricati postojanje.

Ontološko je raspoloženje kvalitet što ga poprima nečija duša kao odgovor na aktivnost sila koje oblikuju danu povijesnu epohu.

Ovdje moramo potcrtati nutarnji ili intrinzični značaj ovog uzročno posljedičnog odnosa.

Ontološko raspoloženje nije iskustvo, kako bi se moglo učiniti na prvi pogled, nego stanje čovjekove  duše uzrokovano nečim što djeluje izravno na ljudsku nutrinu, odnosno iznutra prema unutra bez ikakvog posredovanja. Iskustvo bi, nasuprot tomu, bilo utisak nečega što se zbiva izvan onoga koji ga ima te je određeno odnosom subjekt/objekt, odnosno ono zahtjeva razdvoj i posredovanje, a to podrazumijeva materijalnu individualnost.

U tom je smislu pogrešno govoriti o „unutarnjem iskustvu“, jer, premda čovjek pod tim možda misli na pravu stvar, izraz je potpuno neadekvatan.

Međutim, implikacije su ozbiljne.

Ponajprije, ontološkom se raspoloženju – bilo ono tjeskoba, nostalgija ili predosjećaj katastrofe kakav je bio na djelu kod tankoćutnijih duša u doba izdisanja komunizma, a u Jugoslaviji ga se osamdesetih krstilo kao Weltschmerz – ne može pobjeći iz jednostavnog razloga što ono dolazi iznutra; nutarnji/intrinzični utjecaji, premda raznoliki i pokrenuti od različitih uzroka, nisu odvojeni od onoga koji ih trpi kao što je to slučaj s izvanjskim/ekstrinzičnim, odnosno tjelesnima; čovjeka nešto dira iznutra i on to ne može otkloniti tako da se zatvori, jer prema vlastitoj nutrini čovjek se nikad stvarno ne može zatvoriti – zatvaranje je tu samo slaba analogija izvanjskog čina.

Primjerice, svi znamo kako, kad nam kroz glavu prođe neka loša misao, imamo običaj zbrisati je nekim izvanjskim činom, katkad čak gestom kao što je odmahivanje rukom kojim se u mašti „briše“ nevidljivi predmet.  Razlog tomu je što u danom trenutku ne posjedujemo potpuno artikuliranu misao, nego mentalnu sliku koja je zasnovana na materijalnim – dakle izvanjskim – uzrocima te nije u pravom smislu riječi nutarnja; premda djeluje u mašti ona nije sjedinjena s umom/srcem, koji je istinska nutarnja moć duše.

Emocionalna stanja, poput neobične ontološke nostalgije kakvom se ovdje bavimo, sjedinjena su s onim koji ih ima i on ih ne može odagnati ili odbaciti izvanjskim činom; neka od tih stanja su zastrašujuća, upravo stoga što se od njih ne može pobjeći – ona jednostavno izrone na površinu i obuzmu nutarnji život pojedinca iznutra, a ono što je „iznutra“ nikad ne može u potpunosti završiti „vani“, dakle biti izbačeno.

Osnovna odrednica nostalgije čin je razlučivanja konačnosti i zbiljnosti prošlosti; ona je čežnja za nečim odsutnim, popraćena uvidom kako se ono nikad neće moći učiniti prisutnim, odnosno da ga se nikad neće moći posjedovati.

U tom smislu, cijela „dimenzija“ Bitka izlazi na vidjelo, jer u tzv. postmoderno doba postoji tendencija prikrivanja razlika u vremenitosti Bitka, odnosno pretvaranja svega u svojevrsnu beskonačnu sadašnjost, koja svakog trenutka započinje iznova.

Međutim, prošlost je zapravo svjedok vječnosti.

Osjećaj što ga minulo vrijeme izvorno otkriva kroz ontološko raspoloženje nostalgije osjećaj je zbilje; jer kad on obuzme srce tada nema sumnje da ono što je bilo doista još uvijek jest. Sjećanja, sve do ranog djetinjstva, prolaze pred očima uma kao na filmskom platnu, potpuno zbiljska, noseći sobom sav emocionalni kolorit koji su događaji posjedovali kad su se zbili; ništa nije izgubljeno, ništa, zapravo, nije ništa.

To je temporalna dimenzija Bitka koju svakodnevno poriče ono što zovemo „život“, „svakodnevica“ ili „svijet“. Neki ljudi reagiraju na njezino otkrovenje tako da postaju konzervativci, te projiciraju sukob što se zbiva u njima na izvanjski život gdje, kako nas uvjeravaju, „vrijednosti“ i institucije treba braniti od navale nihilizma. Međutim, istinska je borba unutra i istinska je nagrada pobjedniku nešto daleko dublje od običnih djela ljudske moralne i političke ingenioznosti koja konzervativci nastoje očuvati.

Bilo je vremena, ne tako davnih, kad su ljudi umirali od ovog uvida.

Neki nadareni predstavnici cijele generacije istočnih Europljana što su stasali u doba posljednjeg desetljeća komunizma, bili su prožeti ontološkim raspoloženjem što su ga nazivali weltschmerz a koje je možda ponajbolje sabrala pokojna srpska glumica Sonja Savić kad je zaključila, parafraziramo, kako su ona i njezini bližnji samo tražili ljude koji su jednako sami kao i oni te da je sve što su htjeli bilo reći svoje i otići u tišini.

Upravo kako se na kraju i dogodilo.

Riječ je o raspoloženju slutnje katastrofe i epohe brisanja prošlosti; u Jugoslaviji popratio ju je rat koji je, pored svih izvanjskih, imao i nutarnje uzroke, a generacija tankoćutnih i talentiranih ljudi ostavila nam je neke prilično snažne utiske rezultata svega toga: potonuće njihovog svijeta u ništavilo i odsijecanje prošlosti od sadašnjosti i budućnosti.

Naravno, ontološka raspoloženja nisu nešto što bi se moglo prikladno izraziti unutar pojmovne strukture, nego samo putem izraza, ponajprije umjetničkog, što ih čini u značajnoj mjeri nepogodnima za postizanje razumijevanja i eventualno rješenje problema; jedna od bitnih značajki kasne moderne bio je upravo pokušaj da se razumijevanje osloni na ne-intelektualne dispozicije spoznaje u sučeljavanju s metafizičim problemima, upareno s podivljalim anti-intelektualizmom.

Komično je, međutim, kako je tu upravo riječ o putanji rastvaranja moderne u kojoj mi suvremeni živimo, jer anti-intelektualizam samo je drugo ime za anti-modernu koja želi krenuti naprijed a ne natrag, bez obzira na to govorimo li o konzervativnim revolucionarima ili o stjegonošama nove ljevice s kraja šezdesetih; intelekt, kao viša moć duše što je u stanju biti prosvijetljena Bitkom koji je nadilazi i dijelom to što je nadilazi asimilira ima malo veze s intelektualizmom, osim imena.

Ali za moderne ljude, čak i kad žele uništiti samu modernu, ionako se sve uvijek vrti oko imena i etiketa.

Stoga, ako želimo nostalgiju staviti na njezino pravo mjesto, moramo opisati njezina ograničenja.

Ontološka raspoloženja mogu dati poticaj intelektu, upućujući ga u pravcu mišljenja njihovih uzroka i, shodno tomu, navesti čovjeka na propitivanje njegovog odnosa prema svijetu; ključna stvar leži u tome što tu nema potrebe za velikim uvjeravanjem – nutarnje stanje nastalo je nutarnjom djelatnošću i nema mjesta sumnji u njegovo postojanje, dakle nema mogućnosti da se sumnja u postojanje problema.

Nije to mala stvar imamo li u vidu kako, na razini riječi, odnosno svakodnevnog govora i njegovih horizontalnih profiliranja u obliku terminologije društvenih znanosti i političkih komentara, ovakva pitanja bivaju potpuno zamagljena i krajnje nepristupačna intelektu u artikuliranom obliku; jednom kad se odsutnu zbilju prošlosti odstrani iz svakodnevnog govora, kao nešto što nema nikakve relevantnosti za zbilju naše sadašnjosti, nismo više u stanju navezati se na nju, a to znači da s vremenom gubimo i odnos prema vlastitom iskonu.

Bitak se ne može misliti u razdvojima nego samo u jedinstvu i ako se temporalne odrednice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ne razlučuju kao sjedinjene, tada smo na putu izlaska iz područja onoga što jest; što znači da smo na putu ulaska u ništa

Ove jednostavne logičke operacije, ako ih se obavi na osnovi zbiljskog sadržaja što prožima pojmove koji se pri tom rabe, predstavljaju istinske djelatnosti intelekta i kad ih anti-intelektualizam nastoji prokazati onda se jasno vidi kako to zapravo škorpion moderne primjenjuje vlastiti žalac na sama sebe.

Premda smo se ovdje usredotočili na istočno europsku točku zrenja, ovaj epohalni događaj koji se zbiva u gotovo potpunoj tišini i van fokusa masa ni u kom slučaju nije samo istočnoeuropski problem.

Istočna je Europa samo zadobila mali odmak prema njemu i, dijelom zbog te osobitosti, nekim je pojedincima bilo moguće barem raspoznati i dijelom čak artikulirati, uglavnom kroz popularnu umjetnost kao avangardna rock glazba, kako je na djelu nešto izvanredno i užasno.

To ne znači da su mase shvatile poruku, daleko od toga. No ipak, tragovi su rasuti po svuda i premda ih nije lako odgonetnuti, oni koji su spremni napasti zagonetku postmoderne mogu ih ovdje pronaći i sabrati lakše nego nešto zapadnije.

Nema nikakvih akademskih istraživanja, nikakvih nastojanja da se dijelovi slagalice slože. Ništa čudno, jer kako su samo neobični i naoko nepovezani ti djelići.

Tko bi pri zdravoj pameti išao razmatrati odnos zagrebačke i beogradske underground rock scene ranih osamdesetih i onda uspoređivati uglavnom tragične – i društveno potpuno marginalne – sudbine protagonista s raspadom njihove zlosretne države u kontekstu globalnog rastvaranja modernog doba? Ili tko bi pokušao učiniti isto to za njihove vršnjake u Rusiji te ih povezati u jednu tragičnu jednadžbu?

Pa ipak lako je ustanoviti kako je otkrivenje što je sve njih osudilo na smrt, bez obzira na različite putove umiranja u obliku bolesti, samoubojstva ili droga, bilo samo jedan jednostavni, neizlječivi, uvid:

Naime, da je sve laž.

I upravo to je negativna bit postmoderne u svoj njezinoj slavi.

Pretrpila ju je i dijelom izrazila šaka srca koja kucaju u tami dok je ona istodobno budila apetit za uništavanjem u nešto manje istančanoj utrobi masa čija su bučna djela samo krinka i mamac; platno na kojem društveni znanstvenici i opinon makeri mogu slikati svoje promašene prikaze onoga što misle da su vidjeli.

Kao što je i prirodno, istinu se prvobitno naslutilo na marginama i onda, polako, desetljeća poslije, ona nalazi prve pokušaje artikulacije na još većoj margini; to je krajnje prikladno stanje stvari, jer laž laže, odnosno ona nije pasivna nego aktivna sila rastvaranja, dakle ona kao takva ne trpi protivljenje.

Istočna bi Europa u tome smislu mogla ponovo postati prostor eksperimenata, no ovog puta ne unaprijed promašenih društvenih eksperimenata, nego prostor za razumijevanje postmoderne i razvoj otpora njezinom porivu za uništenje; ovo je dio Europe gdje je konačno rastvaranje počelo – ne bi li onda on mogao biti mjesto gdje će ono završiti i, koliko god to danas moglo izgledati nepojmljivim, mjesto gdje će započeti obnova?

Ne zaboravimo da neki od nas još pamte ljude čija su srca bila dovoljno nevina da ih slomi laž. Ne bi li onda moglo biti da ovdje još ima srca koje može izliječiti istina?

U svakom slučaju, jedan je put još uvijek otvoren, bez obzira na to koliko ga iluzija omotala u svoj stisak. Prošlost nije mrtva, a iluzija da je sve laž moguća je samo pod uvjetom da se mogućnost njezine smrti proda kao stvarnost.

Prošlost je vremeniti izraz modaliteta nužnosti pa ako ona jest, onda sve ostalo ne može ne biti.

Iluzija da je Bitak moguće izbrisati rastvaranjem oblika društvenog života je trik kojim se zavodi ljude od kraja Hladnog rata naovamo i premda je kroz desetljeća uzeo obilnu žetvu žrtava, njegovo se vrijeme bliži kraju.

Naprosto, dolazi se do točke kad laž postaje toliko ogavna i toliko savršena da jednostavno počne poništavati samu sebe jednostavno stoga što se prestaje kriti iza istine.

Čini se kako se ova točka u postmoderni beskonačno odgađa, odnosno premda je u prirodi laži da na koncu prokaže samu sebe – poništavajući zbilju iza koje se krije – taj se trenutak odgađa u neodređenu budućnost; to je onaj „ne još“ vektor karakterističan za postmodernu, gdje je sve na rubu ali uvijek samo još jedan korak od toga da stupi preko njega.

Jedno rješenje ove virtualne krize – virtualne jer ona je umjetna tvorba – bilo bi okončanje odgađanja i puštanje laži da se pokaže kao ono što ona jest, rastvarajući vlastiti čin potpunog otvaranja u ništa.

To bi bio opasan pokušaj, nešto što su kao specifičan cilj prisvojili lucidni ali opasni radikali kao Aleksandar Dugin, međutim on je na neki način neizbježan. No dok bi netko poput Dugina htio uništiti moderni svijet na sasvim doslovan način u apokaliptičnom totalnom ratu, istina je da se zapravo tu i nema što uništiti.

Istinsko uništenje ili prokazivanje laži iscrpljuje se u uvidu kako je cjelokupni konstrukt postmoderne prevara i da je ispravan način da ga se eliminira ignoriranje. Bez obzira koliko teško bilo zamisliti tako epohalno nehajan čin s današnje točke zrenja, kraj raspada bi mogao sasvim lako biti napad smijeha nad kolektivnom glupošću.

To bi bio sasvim poželjan ishod za naše necivilizirane, marginalno europske sentimente: ne učiniti ništa i onda, kad se sve sruši, samo primijetiti: „’sam vam lipo reka?“

Bilo kako bilo, uživajmo u nostalgiji bez trunke stida.

U naše doba to nije čin sentimentalnog samosažaljenja nego revolucionarni čin.

To je čin prisvajanja sebe i svojega mjesta u svijetu, za dišpet vremenima.

I, da zaključimo u prikladnom tonu, promislimo o slijedećoj činjenici: danas revoluciju započinjemo nečim što su pjesnici sve do nedavno prokazivali kao raspoloženje samosažaljenja.

Očigledno, dakle, revolucionarni bi poklič mogao biti i ono klasično pitanje dalmatinske babe: „zašto trčiš kad te ne gone?“

Doista, zašto?

Možda bi bilo daleko isplativije, i neusporedivo manje naporno, pogledati unatrag i započeti polagani proces iskupljenja vremena, učeći se pritom beskonačnoj moći praštanja.

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.

Branko Malić