Puritanac autostopa

Dim, žudno povučen u pluća, i onda pušten u atmosferu, kao gusti oblačić ispunja vidno polje. Žar napola dogorjele cigarete, kojeg lagano obavija dim, dolazi u centar pažnje, kao mala užarena planina. Pušač s uživanjem osluškuje njezino pucketanje i onda, bez žurbe, pušta da mu pogled izgubi usredotočenost i pusti pozadinu da izroni u fokus. Cigareta stoji uspravno među njegovim prstima, dok oko nje počinju izranjati ostale stvari: gole klisure, sumorne pod poluoblačnim nebom, i cesta koja se spušta niz njih i križa se s magistralom na mjestu na kojem on sada stoji. Popodne je zimskog dana, jugo nije jako, ali prisutno je. Još jedan dim cigarete i okret u suprotnom pravcu potvrđuje mu ono što osjeća u kostima: more što se prostire duboko pod njim olovno je sivo i blago namreškano, puno težine koju samo jugo može dati. Ukazuje mu se, dakle, u ovom laganom pokretu glave, sveto Trojstvo Dalmacije u zimu: more otežano jugom, goli kamen i sivi asfalt.

Uz uzdah, on sjeda na zidić koji dijeli cestu od strme provalije i, prekriživši noge, ponovo podiže cigaretu u visinu očiju. Ne treba misliti da su ovaj uzdah i stanovita težina s kojom je sjeo izraz potištenosti. Riječ je samo o umoru. Jugo teško pritiska, ali već godinama ga ne deprimira, kao ni jednolično sivilo koje ispunja vidokrug i sasvim točno slika očima ono što kosti i živci osjećaju. On je naprosto umoran od skoro dva sata uzaludnog autostopa. Svi stoperi, ako ih sreća ne služi, nakon nekog vremena počnu raditi čudne stvari. On je odlučio buljiti u žar cigarete. I nije ga briga da li će vozači s prometne magistrale obraćati pažnju na čovjeka koji sjedi nad provalijom i zamišljeno gleda svijet preko vrha cigarete. Naravno, kamo sreće da ga itko primjećuje. Vozači koji prolaze magistralom ionako neće stati. On se oslanja na one koji se spuštaju sporednom cestom što izranja iz klisura, a kojom je i sam došao. Oni moraju stati, pogledati lijevo i desno, jer križanje je prometno i opasno, i tada ga vozač ima vremena uočiti, kao i razmisliti o tome da li da ga pokupi.

Čini se da je iskusan stoper ovaj Čovjek-koji-gleda-u-žar-cigarete. Možda je on neki Indijanac koji iz žara čita budućnost? The-one-that-stares-at-cigarette-tip, pravo indijansko ime. No nije o tome riječ. Ako je vjerovati westernima, Indijanci su gledali u žar logorske vatre. I ono što bi vidjeli bilo je namijenjeno njima, a ne „bljedolikima“, a ovaj je stoper čak i nadprosječno blijed. Ne, njegova stoperska mudrost dolazi iz godina iskustva, godina koje su, treba dodati, davno iza njega. Nije stopirao najmanje desetljeće. Ali, kao i svaka prava mudrost, umjetnost autostopa nije izblijedjela uslijed duge pauze. Zanat je ispekao u onim godinama kada mladi ljudi još uvijek nisu smatrali normalnim da imaju automobil, i kada ih većinu isti nisu ni pretjerano zanimali. Auto je bio nešto za odrasle, autostop je bio nešto za ne-odrasle. To mu se oduvijek činilo kao pravedna hijerarhija. Sada, s distance godina, počeo je uočavati i njezin odgojni aspekt. Autostop, naime, razvija u čovjeku strpljenje i fleksibilnost. Strpljenje zbog toga što nije rijedak slučaj i prespavati na noćnom stopu, a fleksibilnost zbog toga što vozači gotovo nikad ne staju zbog dobrog srca, nego najčešće zbog potrebe za razgovorom. A ti su razgovori toliko različiti, i toliko isprazni, da stoper nekad u jednom danu mora promijeniti nekoliko svjetonazora, jedan ili dva dijalekta, pa čak i izmisliti neki drugi identitet. Jer vozač je uvijek u pravu, to je nepisano pravilo puritanaca autostopa, kojima je naš junak od rane mladosti pripadao. Cijelu prvu mladost proveo je na međugradskim relacijama u krugu od dvjesto kilometara, uvijek u potrazi za mjestom gdje će se osjećati bolje nego na prethodnom. Naravno, svugdje se osjećao manje-više jednako, ali nezreo čovjek ne razmišlja puno o opravdanosti svojih motiva, pa ga to nije sprječavalo da se vrzma uokolo i bježi od sebe. To mladim ljudima nikako ne treba zabraniti. Jer svatko stigne sama sebe, prije ili poslije.

            Sasvim prikladno da Stoper razmišlja o prvoj mladosti, jer prema njoj se i uputio. Razlog zbog kojeg već dva sata čami na vjetrometini iznad mora jest taj što se zaputio u grad u kojem je to doba života uglavnom proveo. Odlučio se naglo, naizgled bezrazložno. Nije se nikome javio, pa ovo „naizgled“ vrijedi samo za njega. Jer ne bi trebalo misliti da čovjek automatski može samom sebi položiti račun za svaku svoju odluku. Tko to može? Osobito ako je cilj maglovit i ako ga možda niti ni nema. Stoper nije razbijao glavu oko takvih stvari, bio je jako tolerantan prema vlastitoj dezorijentiranosti. Osjećao ju je kao strano tijelo, kamenčić u cipeli koju mu se ne da izuti. Puštao je da ga ona nosi, jer, interesantno, ipak bi ga uvijek dovela do nečega. Rasvijetlio bi se neki ugao, a ponekad bi se i neki drugi zamračio. Ako se baš mora istaći razlog što ovaj srednje-tridesetogodišnjak stopira radnim danom po jugu, na vjetrovitom raskršću jadranske magistrale, recimo da je to bio poziv starog prijatelja. No taj se dogodio prije nekih godinu dana. Jučer se sjetio tog neodređenog: „Kad ćeš ovamo, čovječe?“ i zanemario onaj svoj odgovor također od prije godinu dana: „Nemam love…a stvarno bi volio…“. Nitko ga, dakle, ne očekuje. Ali on ni nema osobitu potrebu nekoga ponovo vidjeti, premda će to morati učiniti, jer se neće moći vratiti isti dan. Znao je iz iskustva kako je slab stop na magistrali, a on više nije klinac koji ima volje hvatati jedan od dva autobusa koji još voze i dati za to zadnju lovu, pa onda opet komad puta stopirati, jer za doma nema direktne linije. Još mu se manje dalo raspravljati s nekom dokonom policijskom patrolom na koju će sigurno naletjeti ako ga na stopu uhvati noć. Osim toga, bilo je tu još nešto. Vremena su  promijenila okolnosti u svemu, pa tako i u autostopu. U svojim klinačkim danima, u jeku rata, vozio se najčešće s vojskom koja se po rivijeri odmarala od ratovanja. Najlakši ulov bili su u crno obučeni HOS-ovci, često njegovih godina pa i mlađi, koji su znali biti prilično nezgodni ako im se kaže nešto što ne žele čuti, a što je to točno nikad nije bilo lako pogoditi. Znao je za slučajeve da izbace čovjeka iz kola u brzini jer im je nečim digao živac. Ali nikad nije čuo da je itko tih godina ozbiljno stradao. Ipak bi malo usporili. A njegovo iskustvo? Ne jednom bi na koljenima držao nečiji kalašnjikov, stisnut na zadnjem sicu između dvojice krupnih vojnika, dok bi vozač gazio zavoje, a suvozač – gotovo uvijek je to bio suvozač – pričao bi o nekoj akciji koju su izveli prije dvotjednog odmora na kojem se nalaze, o nekoj frci s lokalnim ljudima, raspitivao se o kuplerajima, pa bi primijetio da momak ipak nije odatle, pa to ne zna, pa bi onda ovaj morao smišljati izgovore da se do kraja puta izvuče iz njihovog društva bez da ih uvrijedi, etc, etc. Nikad, ni jednom se nije dogodilo ništa strašno. Sva ta suluda vožnja, automobili puni oružja, ljudi u kojima se čahuri ličinka PTSP-a, koji nastoje izbaciti iz sebe tjedne prljavštine, straha i nasilja, nisu nosili u sebi nikakvu opasnost, nisu izazivali nikakav strah. Možda je to bila slijepa odvažnost mladosti, njezina svojevrsna besmrtnost koja ne može zamisliti da ju išta može ugroziti. Ali ne, nije se o tome radilo. Činjenice su govorile za sebe. Niti jedan stoper se nije bojao, to nisu bile godine straha. I opasnost je doista bila manja. Znao je to, jer je poznavao sebe. Naime, ni sada se on nije bojao. Ali znao je da je u opasnosti, jer i drugi su bili u opasnosti od njega. Znao je da bi mogao oduzeti život, kad bi htio. Ta mogućnost da se zapovijed „Ne ubij!“ može prekršiti, bila je baština novog doba u kojem je živio i dočekao malo zakašnjelu zrelost. Pripadao je, naime, onoj vrsti ljudi koju se katkad naziva „normalnima“. Jedna od njihovih temeljnih slabosti je glupo uvjerenje da su sami ili, u najmanju ruku, da su najbrojniji ljudski soj na ovome svijetu. Razlog tome je što su nekad novine, knjige, filmovi, televizija, propovjedaonica i svi ostali posrednici ljudske misli govorili njihovim glasom, pa su oni upali u zabludu da je to jedini glas na svijetu. Mnogi od njih u to vjeruju još i danas, ali naš junak je znao bolje. Oni su minoran postotak ljudskog roda, a do izražaja su došli dijelom igrom slučaja, dijelom činjenicom da je njihov glas težio artikulaciji i postavljanju normi. Otud ‘normalni’. Ali ima i drugih glasova. O tome nema dvojbe.

Na tu je misao zavukao pola usana u osmjeh i bacio cigaretu u vjetar. Pratio je njezin istrzani let i nije se izmakao kad se vratila natrag, direktno u njegovu facu. Počeo se glasno smijati. Htio je zavijati s vjetrom. Da malo ne bude normalan. No nije to učinio. Vukovi su se nakotili zadnjih godina, neka oni zavijaju. Pogledao je prema križanju. Jedan se auto primicao magistralom, a sporednom cestom nije dolazio nitko. Skrenuo je pogled niz magistralu, prema svom odredištu, dok mu je u fokus munjevito uletio auto. Nastavio ga je pratiti pogledom kako juri zavojitom cestom prema horizontu koji su s jedne strane zaklanjale klisure, a s druge otok. Zaista se mora malo vratiti na početak. Izgubio se. Kažu da je, kad ne znaš gdje ćeš, najbolje da se vratiš odakle si krenuo. U skladu s tom mudrosti, napravit će jedan erase and rewind čin. Doći će u mali grad, omirisati miris mora i kanalizacije, posjetiti poznata mjesta, zemaljska sidra njegovih uspomena, koja su, znao je, još sva tamo gdje ih je i ostavio. U tim malim hrvatskim mjestima ništa se ne mijenja, što je užasavajuća stvar u adolescenciji, ali u zrelosti je pravo malo blaženstvo. Ne da su mu mjesta, mirisi i prizori bili nužni da se vrati unatrag. Nikako, mogao je on to i bez njih. Ali bili su užitak. Otkrivali su bezdanu ljepotu života, svakog života. Opravdavali su sve. Volio je te fragmente svijeta, neugledne pa i odbojne, daleko više nego nekakvu djevičansku prirodu ili spomenike velikih epoha. Volio je i taj grad u kojem nije rođen, i koji mu je nanio mnogo jada, držao ga zarobljenog u svojoj teškoj inerciji cijelu prvu mladost, daleko više od mjesta njegova djetinjstva, i njihove idilične pastorale. Ta mala dalmatinska naseobina, plitkih korijena i bez tradicije, imala je u sebi nešto od slobode svih onih stvari koje ljudi ne zapažaju. Nitko se tamo nije imao bogzna čime dičiti, nikakvom poviješću, porijeklom, obiteljskom tradicijom … takvim stvarima. Nikakvih mitova o tom gradu nije bilo, nitko pri zdravoj pameti u njega ne bi išao živjeti. Zato su njegovi stanovnici, među kojima je bilo mnogo osobenjaka, imali potpunu slobodu da budu ono što jesu ili čak, ponekad, ono što bi voljeli biti. U pravilu nešto neobično deformirano i ružno, počesto ludo, ali zapravo rijetko zlo i nikad stereotipno. Zbog toga, rado se uputio na cestu.

Automobil se izgubio iz vida, pa još jedan, pa još jedan. Uopće se nije potrudio „baciti prst“ prema njima, znao je da neće stati. Magistrala ih je tjerala prebrzo. Nikad nije bila dobar stop, ni u špici turističke sezone, a kamoli sad. Dodaj tome i to da su se ljudi počeli pitati, treba li uopće primati nekog nepoznatog u auto, nakon svih stvari što se svakodnevno događaju posljednjih godina, i ona postaje samo dobro mjesto za promatranje panorame. Zato je i sjedio na zidiću, a ne na odmorištu sporedne ceste na koju se oslanjao da će mu poslati njegovog vozača. Zrake zalazećeg sunca probijale su se mjestimice kroz oblake i u snopovima blažile sivilo mora. Pogled na jug, niz magistralu, bacao ga je u neko sneno, sjetno raspoloženje. Možda bi bilo najbolje da se vrati. Uspomene nigdje neće otići, dovoljno je da se samo malo usredotoči i opet će plivati u njima, ma gdje god bio. Ali došao je na pola puta, sada nije imalo smisla vraćati se. Par auta se spuštalo sporednom cestom i on je pružio palac. Prvog vozača, koji na njega nije obraćao pažnju, nastojao je pogledati u oči, vrteći u glavi….

…. there’s a killer … on … the …road….

… spustio je palac kad je vidio da je slijedeći auto vozio obitelj. Dječje glave su izvirivale iza odraslih, a on ih je, umirući u sebi od smijeha, gledao malo iskosa…

.. let your children play …

…pratio je auto pogledom dok je prolazio pored njega i, primijetivši dječje poglede, malo iskezio zube. Nasmijao se dok se auto brzo udaljavao. Bože, kako nekim ljudima stopiranje može biti dosadno?! Stvarno ne znaju uživati…

…if you give this man a ride … sweet family will die …

…killer on the road …. heeeeyyyy…..

Naglo se maknuo u stranu i okrenuo kad je osjetio da malo iza njega staje automobil. Vozač je lagano prošao malo naprijed i zaustavio se. Stoper je potrčao prema autu i otvorio već odškrinuta vrata, malo proturio glavu unutra i rekao,

‘Bog.’

‘Upadaj.’, kratak je bio vozač.

Stoper se brzo uvalio na mjesto suvozača i, kako je vozač ponovo ubacio u prvu brzinu, zavezao pojas te, s namještenim osmjehom, pogledao svog dobročinitelja. Čovjek je bio u kasnim tridesetim, kovrčave kose i – primijetio je kad je ovaj s ceste skrenuo pogled prema njemu – ozbiljnih plavih očiju za koje nije mogao odrediti pokazuju li inteligenciju ili prazninu. Bile su potpuno zatvorene. Intrigantno, pomislio je. Možda ne bude morao pričati ništa, a možda bude slobodan i da priča kako mu odgovara, bez uobičajene stoperske glume.

‘Kuda ćeš?’, progovorio je Vozač, dok je auto hvatao ubrzanje, ulazeći u dugački niz zavoja koji je ležao između križanja i prvog većeg mjesta.

‘Prema Twin peaksu. A vi me bacite dokle vam odgovara.’

‘Twin peaks? Zašto ne. Bacit ću te u Twin peaks.’

‘Bog je velik!’

‘A ja plemenit.’

‘Točno, točno. Zato će vam On jednog dana platiti. U to nema sumnje.’

‘Nema potrebe za persiranjem.’

‘Okay.’

Vožnja je bila brza, ali ne toliko da se Stoper zabrine. Auto je gutao cestu, oštre zavoje stisnute između golih obronaka i krševitih provalija nad morem. Čovjek je dobro vozio. Naime, stoper nije dobro pogledao auto izvana, ali je primijetio da je riječ o nekom old timeru, Fordu ili nečem sličnom. Sjećao se takvih auta iz filmova koje je gledao kao klinac, onih kockastih, robusnih limenki iz američkih filmova ceste sedamdesetih godina, što su kod nas stigli na televiziju tek u osamdesetima. Znao je koliko je teško tjerati stari auto brzo, a da putnici ne osjećaju nelagodu zakona fizike od kojih ih nije odvajalo nikakvo suvremeno pomagalo kao servo ili ABS. Ovaj je vozač jurio veoma ležerno i sigurno, zavaljen duboko u sic, s nekako odsutnim pogledom, kao da se vozio nekom drugom, manje zavojitom i uskom, cestom. Stoper je gledao kroz prozor, prema moru i malim mjestima koja su promicala ispod njega. Padao je mrak i sivilo mora i krša lagano se produbljivalo i tonulo u crnilo. Oblaci su otežali i malo se približili crti horizonta. Sivo nad sivim. Uskoro, kad padne mrak, sve će dobiti na težini, i pejzaž i zrak i osjećaj života. Radovao se zato ovoj brzoj vožnji, što kao da je bježala iz gustog tijesta mraka u kojem će se uskoro spojiti dvije tame Dalmacije.

‘Ti si inače iz Twin peaksa?’, upitao je Vozač ne skrećući pogled s ceste.

‘Na neki način. Živio sam tamo desetak godina.’

‘Vukojebina. Nije ti bilo lako.’

‘Pa i nije baš.’

‘Što?’

‘Vukojebina. To su mjesta s onu stranu brda. Ali nije mi bilo lako, to si u pravu.’

‘A gdje sad živiš?’ Pogledao ga je kratko i nastavio pratiti cestu.

‘S onu stranu brda.’

Vozač se nasmijao, ‘Vidim da imam posla sa stručnjakom. Kako bi onda, pazeći na točnost, krstio Twin peaks?’

‘Čak-ni-vukojebina.’

Obojica su se nasmijali. Stoperu se Vozač svidio na neki neobičan, pomalo nelagodan, način. Ovako ležerno mogu razgovarati samo ljudi koji imaju nešto zajedničko, i to nešto mora biti rijetko, jer su to osjetili na prvu loptu. Pa ipak, nije mu potpuno ugodan bio ovaj susretljivi vozač. Nešto u njemu izazivalo je na oprez. To je Stoperu bilo čudno. Jer inače, kad god bi sreo nekog koga tako brzo osjeti bliskim, oprez bi otpao sam od sebe. Ovaj put to se nije dogodilo. Možda je stvar bila u njegovim neobično praznim očima. Nije to bila praznina tuposti. Bila je to neka neodređenost, ambivalentnost. Bile su svijetle i velike, potpuno otvorene, a ništa se iz njih nije dalo čitati. Kao da su odražavale ono što vide bez interesa, i kao da je volja iza njih bila potpuno strana i nepoznata. Otud možda nelagoda. U ovom je čovjeku bilo nečega nepredvidljivog. Kad je rekao da će ga povesti cijelim putem, nije mu rekao gdje zapravo ide. Ostavio je utisak da je možda išao negdje drugo, pa se u trenutku odlučio povesti Stopera sve do kraja njegove rute. Nitko nije toliko susretljiv. Zbog čega bi to učinio?

‘Biraš čudna mjesta za život.’, nastavio je razgovor Vozač.

‘Ne biram ih. U jednom sam rođen, u drugo me je život bacio, i onda, poslije par sličnih postaja, opet istovario u ono prvo.’

‘Čovjek ne bi trebao biti tamo gdje ne pripada.’

‘Kako znaš da ne pripadam?’

            Vozač nije rekao ništa. Vjerojatno je znao da je u pravu, pomislio je Stoper. On zaista nije pripadao tamo gdje se nalazio. Ali neka od tih mjesta je volio, i cijenio je vukojebine i njihove diskretne čari. Uostalom, nisu li one sukus urbanosti u zemlji koja je sama po sebi vukojebina? Sabiru sve njezine prednosti i nedostatke. Skrovitost, ležernost, slobodu, kao i zatucanost, sirotinju i glupost. Nema potrebe previše nabrajati. Za svaki plus postoji minus, premda su neki minusi veći od drugih, a plusovi su svi jednako mali.

‘Sudbina … sudbina…’, promrmljao je vozač.

‘Nisam mislio na sudbinu.’

‘Što mene briga o čemu ti misliš?’

‘Pa ovo kad sam rekao da nisam birao. Nisam mislio …’

‘Kao što sam ti rekao’, prekinuo ga je Vozač, ‘ne mislim baš o tome što ti misliš.’ U toj verbalnoj gesti nije bilo sile, ali ni humora.

‘Ah. Dobro. Tim bolje.’

‘Sudbina je skupa … kao i sve dobre stvari … nema je svatko, jel’ da?’

‘Da. Nema je svatko.’

‘Ovo što se događa, kad te život baca tamo-amo, nije to sudbina.’

‘Znam da nije.’

‘Pa zašto onda daješ da te baca?’

‘Rekao si da te nije briga što ja mislim.’

‘Zašto bi me bilo briga, kad isto mislimo o istoj stvari.’

Obojica su se nasmijali. Nakon kratke pauze, uz dubok uzdah, Stoper je odgovorio.

‘Ne predajem mu se olako, ali često je jači od mene.’

‘To nije izgovor.’

‘Ja nemam izgovora. To je bio odgovor.’

‘Ah, da. Točno, to je bio odgovor. A mogao bi biti dobar izgovor.’, zaključio je vozač i ozbiljno pogledao Stopera.

‘Samo što nije.’

‘Da li da ti vjerujem …’, nastavio je Vozač, vraćajući pogled na cestu.

‘To nije moj problem.’

‘Možda i jest.’

            Upravo su ulazili u prvo veće mjesto. Stoper je znao da ih kada izađu čeka dugački ravni pravac. Nasmijao se u sebi kad se sjetio one davne noći koju je, prije mnogo godina, proveo u lokalnoj policijskoj postaji. Kako mu je samo ta tjeskobna noć lijepo izgledala danas. Nikad se nije tako dobro osjećao na stopu, kao kad su ga ujutro uz par prijetnji pustili da se odvuče kući kako zna i umije. Što bi dao da može tako nesputano uživati u jutarnjem suncu bar još jednom u životu. Stop preko puta benzinske pumpe izgledao mu je tada kao mjesto na kojem bi mogao provesti život, bez da mu ijednog trenutka bude dosadno. Bio je gotov žalostan kad mu je stao automobil. Grad je sad izgledao sumorno u sivilu zime. Prošli su kolodvor, i nastavili prema izlazu. Ulica nije bila osobito prometna, i Vozač je vozio jednako brzo.

‘Nisam dugo bio ovdje.’, rekao je Stoper.

‘Dosta se izgradilo.’

‘Da, vidim. Kod nas je prosperitet neravnomjerno raspoređen. Sva druga mjesta su gora nego što su bila kad sam ja prolazio ovom cestom.’

‘Gledaj to sa svjetlije strane. Uspomene stare s tobom.’

‘Ne bih rekao. One su u meni.’

‘Jesu. Ali i oko tebe. Ali dobro … razumijem. Glupo je gomilati stvari, vezati se. Samo, lijepo je vidjeti ponekad … neke poznate prizore. A oni stare.’

‘Da, lijepo je.’, odgovorio je zamišljeno Stoper, svjestan da razgovaraju o smislu njegovog putovanja. Nije bio osobito iznenađen.

‘Što si po zanimanju?’, upitao je Vozač.

‘Više ništa.’, odgovorio je kratko Stoper.

‘Znači nekad si bio nešto.’

‘Da, bio sam. I bilo mi je važno. Još je. Ali sad znam da kad sve svedeš na proste faktore, i ne moram baš biti nešto da bih bio.’

‘Naravno. Ništa ne moraš, to je vrijedan uvid.’, nasmijao se Vozač.

‘Ako bi ovo „po zanimanju“ doslovno preveli, onda sam čovjek koji se vraća. Mislim, to me zanima.’

‘Čovjek-koji-se-vraća. Dobro zvuči. Trebao bi to prevesti na neki primitivni jezik, da bude nešto kao vaka-tanka ili titi-kaka.’

‘Može Vaka Tanka, to znači Onaj-koji-gleda na nekom latinoameričkom indijanskom dijalektu’.

‘Stvarno?’

‘Stvarno. To mi je, jednom davno, baš u Twin peaksu, pričao isluženi stari pomorac i narkoman, koji je jedno vrijeme lutao oko jezera Titi kaka. Pogodio si riječi postojećeg jezika.’

‘Nisam znao. Vidi vraga. Ha…’

‘Majke mi.’

‘Vjerujem ti, nisi lažljivac, a i ne voliš puno pričati.’

‘Nego, kad smo se već raspričali…’

‘Reci.’

‘Što će ti ovaj Smith & Wesson?’

Stoper je bez problema prepoznao masivni pištolj, udobno usađen u futrolu između mjenjača i vozačevog sjedala. Primijetio ga je čim je sjeo u auto i tek sad shvatio da uopće na njega nije obratio pažnju. Zar je toliko uronio u uspomene na dane kad je oružje bilo normalni inventar auta, da ga to nije uznemirilo? No shvatio je da griješi. Otud je došla ona nelagoda koja se miješala sa simpatijom prema Vozaču. To je to. To objašnjava njegove čudne oči. Nije međutim požalio što mu je postavio pitanje. Pištolj je bio ležerno ostavljen da ga suvozač vidi, dakle na neki način on će morati odigrati svoju ulogu u ovoj sceni, što god Stoper rekao. Znao je također, da još nije napravio ni jedan krivi korak. Kakvi god bili Vozačevi motivi, priča mu nije bila dosadna, a to je ohrabrujuće. Vidjet ćemo. Ovo bi mogao biti zaista zanimljiv road trip. A mogao bi biti i posljednji.

Vozač je ovlaš bacio pogled na pištolj i odgovorio,

‘Što ti misliš?’

‘Nije moj problem.’

Vozač se nasmijao i nije rekao ništa. Stoper mu se pridružio u smjehu.

            Izašli su na pravac, i Vozač je ubrzao. Noć je spojila tamu neba i mora. Nije bilo mnogo svjetala, jer brodice nisu izlazile na more po ovakvom jugu, samo poneki svjetleći grozd ukazivao je na točku gdje otok dodiruje more. Naoblačilo se i prijetila je kiša. Stoper se namrštio. Sreća da ga ovaj tip namjerava odvesti all the way, jer ne bi bilo zgodno stopirati po kiši. Koliko ovakvih noći je kao klinac proveo u Twin Peaksu i kako su mračno i beznadno izgledale. A, kad već razmišlja o tome, vrijeme je i da se najavi nekome. Izvadio je mobitel i počeo kucati poruku o svom skorom dolasku. Ne treba pomisliti da je to uznemirilo Vozača. Nakon nekog vremena, Stoper je nastavio razgovor,

‘Jadna današnja klinčadija…’

‘Zašto?’

‘Oduzeli su im nešto što smo mi imali.’

‘Oduzeli su im puno toga. Na što točno misliš?’

‘Na vrijeme.’

‘Da…to je teška krađa. Ključna krađa.’

‘Sjetio sam se nečega…’

‘Pretpostavljao sam.’

‘… i vidio da je lijepo i ono što je ružno.’

‘Kako si to uspio?’

‘Dovoljno dugo sam čekao, vrijeme je učinilo svoje.’

‘Ah. Dobro, staro, pouzdano vrijeme. Jedan tako klasičan fenomen … za klasične ljude.’

‘Kako je krenulo, ukinut će i njega. Kao i pušenje.’

‘Mislim da je to ipak izvan ljudskih ruku.’

‘Volio bih da je tako. Ali više me ništa ne može iznenaditi.’

‘To vidim. Nije te lako iznenaditi.’

‘A tebe?’

‘Mene? Ne, ni najmanje. A tebi je u interesu da u tome uspiješ.’

‘Kakve su mi šanse?’

‘Pogrešno pitanje.’

‘Znam. Ispričavam se.’

‘To je pogrešna gesta.’

‘Nisam mislio ozbiljno.’

Vozač ga je kratko pogledao. Stoper je zamišljeno gledao pred sebe u mrak, negdje iznad svjetala farova. Nije bilo straha na tom licu.

‘Očigledno nisi.’, komentirao je Vozač i nastavio pratiti cestu.

Zašli su ponovo među zavoje. Promet nije bio gust. Jadranska magistrala zakrči se samo ljeti, a i tada je vožnja razmjerno brza, i rijetko se desi da dođe do zastoja. Mjesta su bila dobro osvijetljena, ali u pravilu se nije vidjelo nikoga. Tako tipično za ovaj kraj, pomislio je Stoper. Osvijetljena pustinja. Naseli ljude, uvedi struju, probij ceste, izlij asfalt, postavi jumbo plakate, i nisi promijenio ništa. Pustinja ostaje pustinja. Hvala Bogu. Stoper je oduvijek žalio što ne živi u nekoj američkoj zabiti, gdje je sve prazno i gdje ceste idu po pravcu stotinama kilometara. Jako su ga privlačila takva mjesta, kojih kod nas nije bilo. Ali – opet zahvaljujući vremenu, sveti se Ime njegovo – shvatio je jednog dana što to on zapravo voli kod pustinja, kao i da to postoji i ovdje, unatoč svemu. Nije mogao jasno reći što je to, jer stvar se opirala definiciji, a i nije mu bilo osobito stalo da okameni riječima nešto njemu tako važno i živo. Bio je to, ako ćemo ipak tjerati mak na konac, neki osobiti predosjećaj, neka izvjesnost. Svaka izvjesnost ublažuje tugu života, a ova, kako mu se činilo, na neki je način konačno uklanja. Ona mu je govorila da će sve ovo što mu prolazi pred očima biti tu i kad njega ne bude. Kad druge oči budu tražile tračak ljepote u teškom mraku neba i mora, naći će ga. I baš to što to neće biti njegove oči, smirivalo ga je i dopuštalo mu da shvati koliko ljepote je utkano u tamu, koliko života se razbilo o ovaj slani krš i ostavilo tu dio sebe, da ga lagano, ali neumoljivo, upija more. Zahtijevati neki osobit smisao u tome, doista je bilo uvredljivo. Treba se zadovoljiti činjenicama. A temeljna je činjenica ovog teškog, tvrdog svijeta zbijenog između mora i golih kostiju zemlje ta da je kraj uvijek blizu.

Prikladne misli u danom trenutku. Kraj putovanja zaista nije bio daleko, ne dalje od trideset kilometara. A možda se sve završi i ranije. Osjetio je vibraciju mobitela u džepu, izvadio ga, i pročitao prijateljev SMS. Odlično, spavanje je riješeno. Naravno, ako bude potrebno.

‘Mrzim mobitele.’, progovorio je za sebe.

‘Nemoj, molim te.’

‘Neću, neću…samo mi je došlo na trenutak.’

‘Što? Netko te maltretira?’

‘Ne, ovo je bio prijatelj kod kojeg ću ostati u Twin peaksu. Samo me uvijek iritira ovaj pokret izvlačenja te pizdarije iz džepa, vibracija, zvono. Svako zvono mobitela me nervira. Pokušao sam sa Sweet home Alabama jingleom i umalo sam zamrzio Lynard Skynard. Stvarno sam tvrdokoran protivnik mobitela.’

‘Jedan protiv mnogih.’

‘Da, jedan protiv mnogih. Priča mog života.’

‘Predaj se.’

‘To sam davno napravio. Ovo pričam samo da se zabavimo.’

‘Predaja … to mijenja stvari.’

‘Točno … točno … onda ti nitko ne može ništa.’

‘A tko te je to gnjavio, pa ti više ništa ne može?’

‘Nitko izravno. I upravo je to danas problem. Svrbi te, a ne možeš se počešati. Ne znaš gdje te svrbi.’

‘I ti si se predao i doznao?’

‘Ja sam se predao i više ništa ne znam. Dobro, ne baš ništa, ali sve manje i manje.’

‘Odlaziš, dakle.’

‘Odlazim, svaki dan.’

‘Plemenit izbor.’

‘Plemenito propadanje. Pravo, onako temeljito ljudsko, propadanje. Moj mali privatni untergang.’

‘Nosi li to neku poruku onima koji ostaju.’

‘Ne. Možda je samo ostavlja, kao zarez na kamenu ili drvetu. Znaš ono, srce probijeno strelicom, neka imena, možda datum … ništa više. Okvir ostaje. Što će im više? Što bi ikome trebalo više?’

‘Ne treba više. Onaj koga zanima, shvatit će. Dobro si odlučio.’

‘Misliš?’

‘Znam. Kao i ti.’

‘Vidiš, ipak čovjek donese neke odluke, unatoč svemu.’

‘Točno, život te može bacati, ali tako nešto … to je izvan njegove moći.’

Ponovo su se našli na pustoj dionici. Borovi i čempresi bili su neprirodno povijeni od vječnih napada bure. Vozač je jurio, sada nesputan oprezom što ga izaziva naseljeno mjesto. U svjetlu farova, isprekidana je crta munjevito izranjala i opet u uranjala u mrak. Nikog nije bilo ispred njih. Stoper je bacio kratak pogled u retrovizor. Samo mrak i u tom pravcu. Ovo bi mogao biti zadnji trenutak. No Vozač nije usporavao. Stoper mu je dobacio kratki pogled. Oči su mu bile fiksirane na cestu, a u njihovom plavetnilu, što se u mraku isticalo kao blijeda nijansa sivog, nije bilo baš ničega.

‘Toliko ljudi prolazi ovdje, a opet mjesto je pusto.’, progovorio je Vozač.

‘Nitko se ne zadržava.’

‘Nije u tome stvar. Samo nikoga nema u pravi trenutak. U ovaj trenutak recimo.’

‘Zašto ovaj?’

‘Jer se sada stvarno vidi gdje vodi ova cesta.’

Mrak je bio neprobojan. Samo je polukrug farova pružao neki jasniji pogled u svijet izvan jurećeg auta. Što se njega ticalo, shvatio je Stoper,  mogli bi biti bilo gdje. I nigdje.

‘Ah, to.’, rekao je kratko i zapalio cigaretu koja mu je već neko vrijeme bila među prstima, ‘misliš da ćeš me uplašiti?’

‘Nadam se da neću.’

‘Ne boj se, nećeš. Ali nisam sam.’

‘Kako to misliš, nisam sam?’

‘Postoje ljudi koje ne mogu napustiti. Samo me to brine. Da ne pomisliš da se bojim kad primijetiš da sam zabrinut.’

‘Da … da. A možda bi morao biti sam … kad si sklon čudnim mislima kakve ja volim. Jer, znaš, tko god tako čudno misli, naleti na mene kad tad.’, rekao je Vozač i pogledao ga u oči. Nikakvog izraza osim blagog smješka koji je pratio riječi nije bilo na njegovom licu.

‘Nisam te tražio.’, odgovorio je Stoper čija je nelagoda počela prelaziti u jezu. No to još uvijek nije bilo ono što bi mogli nazvati strahom. Samo je osjetio kako mu se koža ježi.

‘Možda sam ja tražio tebe? Kakve to ima veze? Našao si me.’

‘I, što sad?’

‘Ništa, vozimo se.’

            Tama je malo popustila stisak, kad se pod njima opet ukazao red malih mjesta uz obalu. Projurili su bez razgovora kroz ove oaze svjetla u kojima se nije moglo sresti nikoga. Stoper je bio krajnje napet. Nije bio uplašen, samo ljut na sebe i posramljen. ‘Nisam te tražio’, rekao je. A što je bilo ovo putovanje u prošlost nego traženje Vozača neprobojnih plavih očiju? Znao je kako njegov sugovornik nije ni najmanje uvredljiv, ali osjećao je potrebu da mu se iskreno ispriča. Samo, čovjek nije volio isprike, kao ni on uostalom. Nadao se stoga da njegova šutnja govori dovoljno sama za sebe. Nije se tome nadao da spasi život. Uopće nije razmišljao o spasu, jer tako nešto nije bilo u njegovim rukama. On je bio, kako je rekao Vozaču, čovjek na odlasku, onaj koji traži da nestane. Takvi ljudi su već samim odustajanjem od izvjesnosti produživanja po pravcu kojim većina ide, sjeli na suvozačevo mjesto jednog ovakvog auta. Budućnost nije izvjesna, kao ni prošlost. Tama, ugodna i umirujuća, tako uporno umirujuća tama, obavija svijet u kojem se kreću, koji je uvijek nov i drugačiji, čak i kad je riječ o onim stvarima što su davno prošle. Cijena je samo jedna. Suvozačevo mjesto na koje nitko ne bi htio sjesti. Oni nemaju pravo na žaljenje. Nitko ga nema, ako ćemo biti potpuno točni, ali ljudi kao Stoper toga su se prividnog prava odrekli. Nije ga, dakle, strah. Samo ga prožima jeza neposrednosti s kojom se njegova misao o životu i smrti materijalizirala.

            Nekih pola sata nisu progovorili ništa. Stoper je bio izgubljen u mislima. Prošlost je sada bila sasvim blizu. Gledao je poznate prizore kako su promicali pored njih s obje strane ceste. Mala mjesta, planinu, more i teški mrak večeri pod jugom. Kako je svijet zagonetno izgledao kada je prije pustih godina ovuda prolazio, a da ni sam nije znao gdje ide. Toliko je malo znao. Htio je samo da negdje bježi, negdje gdje nema ove težine. Ali nije bila stvar u tome, to je sada shvatio. Ništa nije nedostajalo tim mjestima, nije bježao od njih. Sad je shvatio. On je htio pobjeći negdje gdje nema njega. Jer mrak i teška, prljava, atmosfera juga više nisu bili ružni sad kad ga nije bilo ovdje, kad je postao prolaznik. Onaj-koji-gleda, Vaka-tanka. Nije izmislio priču, Vozač je stvarno pogodio ime božanstva nekog, bog te pita kojeg, indijanskog plemena. Možda je stari pomorac to izmislio, pa ih je prevario obojicu. Ali Stoper nije mislio tako. Uvijek kad bi počinjao neki posao ili, što je bilo češće, podizao bocu piva, stari bi se narkoman i alkoholičar obratio svom Bogu. Tko zna da li je još živ? Godinama nije čuo ništa o njemu. Vjerojatno jeste. Bio je čovjek koji je nebrojeno puta preživio ubojitu kombinaciju teškog rada i teških opijata. Kad bi bio „na vezu“ u Twin peaksu vrlo brzo bi prekoračio dozu koja bi svakog normalnog trajno oštetila. Ali onda bi, nakon par mjeseci, otišao na brod i kada bi se vratio bio bi čist kao suza, spreman da započne ispočetka. Ako još plovi, ako je još u bijegu, živ je i zdrav. Ako pak ne plovi, mozak mu je spužva, ali teško da je mrtav. Na žalost, vjerojatno ne plovi. On je pomorac starog kova, lutalica. Sposoban, uporan, otporan, ali i nepouzdan, nestalan i neodgovoran. Pomorci više nisu takvi, more je postalo autoput, nije više slobodno polje. Takvi nepredvidivi ljudi nedokučivih motiva su prognani s njega, oduzeta im je i ona posljednja utjeha da ih ono na kraju proguta. Stoper je poželio da ga sretne, premda je znao da bi to bio krajnje naporan razgovor s ruinom od čovjeka. Ali ipak, volio bi kad bi mu mogao reći da je shvatio gdje je pogriješio, da je pobjeći lakše nego što misli, i da su njegova lutanja i samouništavanje bili nepotrebni. Rekao bi mu da je izabrao pravog Boga (a to nije mala stvar), samo ga je trebao malo više slušati. Dodao bi kako to ne treba shvatiti kao prijekor (već ga vidi kako se mršti u alko-narko deliriju i prekida ga u svakoj riječi), jer ništa nije izgubljeno kad čovjek ima posla s bogovima, osobito s jednim takvim koji malo traži od svojega stada. Jer, ako je on promašio, netko je drugi pogodio, a na kraju svi ćemo se opet naći, i pravi i krivi, u nekoj ugodnoj tami koja ne pita za opravdanja, u kojoj nema osude. Rekao bi mu da nema ničeg lošeg u prolaženju, svakom prolaženju. Sjetio bi se onda, nakon kratke šutnje, da, kad bolje razmisli, nema ničeg lošeg ni u ostajanju. A na koncu, što bi mogao zaključiti nego da uopće nema ničeg lošeg u ničemu. Tad bi se nasmijao s isprikom zbog tautologije u zaključku (svi ljudi, bez greške, prepoznaju tautologiju, zato se toliko boje filozofa koji su od nje napravili umjetnost) i ne bi se potrudio dodati više ništa, nego bi gledao da se izvuče, jer je čovjek zaista znao biti naporan.

‘Skoro smo u Twin peaksu.’, prekinuo je meditaciju Vozačev glas.

‘Ah, hvala Bogu.’

‘Što? Vožnja ti nije bila po volji?’

‘Naprotiv, bila mi je sasvim po volji. Samo izražavam urođenu pobožnost.’

‘A-ha.’

            Prolazili su kroz seriju oštrih zavoja nad provalijom iznad mora. Svjetla grada bila su zaklonjena brdima, ali odsjaj se vidio na horizontu. Crvenkasta aurora označavala je mjesto gdje se nalazi pretjerano osvijetljeni mali grad.

‘Nisi mi rekao što će ti Smith and Wesson‘, progovorio je Stoper.

‘Rekao si da nije tvoj problem.’, blago se nasmijao Vozač.

‘I onda smo se obojica od srca nasmijali.’

‘Ipak, bio si u pravu. Stvarno nije tvoj problem.’

‘To mi je drago.’

‘Ali neće biti nekome drugom.’

‘Nekom određenom?’

‘Ne, ne’, Vozač ga je s osmjehom kratko pogledao, ‘Baš naprotiv. Nekom neodređenom.’

‘Ah, shvaćam. Puno je takvih.’

‘Da, puno ih je. Ali ja imam vremena.’

‘Poznajemo li se mi dvojica?’

‘Možda. Srećem puno ljudi. I mnogi ljudi sreću mene.’

‘Dobro smo se razumjeli. A i sličiš mi na nekoga.’

‘Stvarno?’

‘Zapravo na jednog filmskog junaka, također vozača. Ne sjećam se kako se zvao. Neko poljsko ime ili rusko. Jurio je preko Amerike i svi su ga progonili samo zbog toga što nije htio stati.’

‘I nikad nije objašnjeno zašto nije htio stati?’

‘Nije bilo potrebno. Sve je bilo jasno iz filma. Htio je ostati slobodan. Nije htio postati jedan od njih.’

‘Jesu li ga stigli?’

‘Ne, ostao je brži od svih.’

‘Kako je završio?’

‘Nije završio, nestao je.’

‘Samo tako, nestao?’

‘Da. Otišao. Doduše, zabio se u blokadu na cesti i nestao u vatri. Ali to je ipak američki film, oni ništa ne mogu prikazati bez pirotehnike, čak ni odlazak i nestajanje.’

‘Zvuči kao netko s kim bi se ti rado povezao.’

‘I ovo je bila dobra vožnja.’

‘Vjerojatno, u nedostatku bolje. Mnogima prije tebe nije se svidjela.’

‘Neće ni mnogima poslije mene.’

Na vozačevim usnama zatitrao je jedva primjetan osmjeh.

‘To ovisi o njima.’

            Stigli su na prilaz gradu. Vozač je skrenuo s magistrale na zavojitu cestu koja je vodila u Twin peaks. Stoper je kroz prozor pasao oči na predgrađima drage čak-ni-vukojebine. Ratna luka ispod ceste bila je ispunjena otpadom, istim onim koji je tamo bio i kad je bila u posjedu države koje više nema. Dijelovi brodova i olupine kamiona ležali su između napuštenih hangara, pored kojih je kao klinac prolazio kad bi išao na kupanje. Uvijek se morao svađati sa stražarom na ulazu da ga pusti, i ovaj bi ga uvijek pustio, čak i par dana prije nego što je luka u kratkom oružanom okršaju promijenila vlasnika. Možda je jadni ročnik iz tko zna kojeg dijela Jugoslavije osjećao koliko se tog klinca malo tiče sva ta atmosfera rata, nasilja i promjena vlasnika. Mogao je možda predosjetiti da će taj klinac, koji pored sinjeg mora ide na dva tri kilometra udaljeno jezero, na obali obrasloj trskom, pod topolama, čitati neke loše prevedene Budine izreke, i slušati šum vjetra u granama. I da kao takav malo zna o tome što se događa. I da možda u svom još nezrelom umu i ne želi znati. I da će jednog dana saznati da je tako bilo bolje, jer se nije ni imalo što znati. Stvarno, tada je malo znao. Onda je puno toga doznao, oko mnogo toga se pozabavio i mnogo toga zaboravio. Sada, kad se vraćao u mjesto iz kojeg je krenuo, opet je znao gotovo jednako malo. Samo je htio, ako ikako može, da opet bude onaj mali Buda pod topolama, koji preko zaklopljene knjige gleda kroz trsku i šaš blago namreškanu vodu jezera, i sanja o svijetu kojeg više nema, a kojem nikad nije bio bliže nego tada. Stoper se nasmijao. Bio je ispunjen mirom, blagom izvjesnošću povratka, ostajanja na svom mjestu. Nikad ne bi mogao pitati veći dar od toga, da je u stanju otići i vratiti se. I to s ovakvim strašnim vozačem, s kojim se borio za pravo na novi dan koji će ipak dočekati. Slijedeći stoper vjerojatno neće uspjeti naći prave riječi i prave pauze među njima, ali to se njega nije ticalo. Ljude ne treba žaliti. Vozač je stoperov najbolji prijatelj, on je sredstvo za krajnji smisao putovanja i, tko mu ne oda dužno poštovanje, zavrjeđuje da dozna čemu služi Smith and Wesson. Samo puritanci autostopa dolaze čitavi na cilj, to amateri nikad neće razumjeti. Nema mjesta izgovorima, nestrpljivosti, kolebanju, odustajanju i kajanju. Nema mjesta sažaljenju. Na cilj na koncu dolazi samo jedan. A to je onaj koji na vrijeme shvati da je Vozač njegov najbolji prijatelj, i da će ga on, kojim god putem krenuo, odvesti kući.

            Našli su se na raskršću dvije zavojite ceste. Vozač se lagano zaustavio. Malo dalje, pored ceste koja je produžavala na jugoistok, i kilometar-dva dalje se spajala s magistralom, netko je stopirao. Naš Stoper u mraku nije mogao vidjeti ništa nego siluetu kojoj se nije moglo razaznati ni dob ni spol. Druga se cesta spuštala prema moru i centru grada.

‘Dokle ćeš?’, upitao je Vozač.

‘Ovdje, baš ovdje.’, odgovorio je Stoper.

‘Mogu te odbaciti dolje.’

‘Ne, ne. Eno, tamo, imaš novu mušteriju.’

Vozač je pogledao prema silueti u mraku.

‘Misliš da joj činiš uslugu?’

Stoper se nasmijao i stao raskopčavati sigurnosni pojas. Otvorio je vrata, izašao i još se jednom, naslonivši se na auto, zagledao u plave oči koje nisu govorile ništa.

‘Hvala ti.’

‘Nema na čemu.’

‘Neću zaboraviti ovaj stop.’

‘To ti je svakako u interesu.’

‘Mislim da ću se ipak vratiti busom.’

‘Nema žurbe. Ja sam često na cesti. Potraži me kad poželiš.’

‘Možda i hoću. Ili ćeš ti potražiti mene. Vidjet ćemo se opet, u svakom slučaju.’

Nasmijali su se jedan drugom gledajući se u oči, i po prvi put Stoperu se učinilo da u plavom ništavilu vidi tračak topline. Pozdravio je Vozača kratkim i odsječenim pokretom ruke prema čelu, i krenuo lagano prema centru grada. Čuo je kako auto lagano prelazi razdaljinu do drugog stopera, otvaranje vrata, škljocanje brave i lagano ubrzanje koje se razvilo u buku motora. Slušao je kako se zvuk gubi u daljini, dok nije sasvim nestao.  Ulica kojom se spuštao bila je mračna, zbijena između dva reda derutnih zgrada. Ništa se nije promijenilo. Grad je u centru bio pretjerano osvijetljen, a periferija je bila jednako mračna koliko i zapuštena. Sve ga je to radovalo, jer bio je kući, u jednom od svojih gradova. Izvitoperenom, krivo nasađenom, neponovljivom i neuglednom, ali dragom, kakvi su bili svi njegovi gradovi. Prošetat će do centra, gdje će sigurno sresti nekoga, malo sjesti s ljudima, javiti prijatelju da je došao, neće se žuriti nigdje. Možda kaže koju riječ onom malom Budi koji je nekad bio, da ga ohrabri i podrži. Dečko to zaslužuje, a i potrebno mu je. Malo je njemu sličnih ostalo. Sada dok hoda sredinom ceste prema centru Twin peaksa, gleda ga kako ostavlja knjigu Budinih izreka i oprezno, da ne stane bosom nogom na nešto oštro, ulazi u vodu kroz trsku. Gleda ga kako pliva i zaustavlja se, okreće na leđa i ostaje plutati zagledan u nebo bez oblaka, dok vjetar kasnog ljeta mreška vodu i šumi u topolama. Sad zna da on u sebi traži odgovor na pitanje zašto je tako smiren, zašto je voda tako ugodno ni topla ni hladna, a nebo tako čisto, i lijeno nasmijano. Sada zna odgovor, ali će ga prešutjeti. Ipak mu nema što reći. Nema potrebe da mu išta kaže, samo ga je lijepo opet vidjeti tako izgubljenog između vode i neba.

            Stoper-puritanac je dopustio sebi kratki osmjeh, i nastavio svojim putem s rukama u džepovima. Ni jednu misao nije uputio Vozaču. Samo je s uživanjem upijao udaljeni, ali sve jači, miris mora.

            Cesta koja se spaja na magistralu je prazna, Vozač je odavno projurio negdje dalje u mrak. On je sada jedno od svjetala koja se brzo kreću prema jugoistoku. On je slutnja u duši prolaznika. Slutnja da bar jedno svjetlo što para tamu u sebi krije tajnu koja će nam se otkriti prije nego što nas svijet skrši. Samo, za to treba biti puritanac autostopa, onaj koji ima prave odgovore na njegova kratka pitanja. Onaj koji mu se zna prilagoditi bez da pritom bude isprazan. Jer to je vozač s kojim se ne može pregovarati, kojega se ne može obmanuti. Svakako, u interesu je svakog stopera da bude spreman na susret s njime, i da mu prizna tada da je baš njega tražio na svom besciljnom putu. Neka mu ne laže o nekim novim, boljim mjestima prema kojim ide. Neka mu ne priča o pravu na život, i pravu na budućnost, i poslu koji traži ili ima, prošlosti od koje bježi, djeci koju hrani, ženi koja mu nedostaje, šefu kojeg mrzi, sreći koju ima ili onoj koju nema, o onome što se mora i onome što se ne smije. Neka mu, ni za živu glavu, ne nudi isprike. Ako ga pita zašto je na putu i što traži, neka mu kaže da traži ono što je zaboravio da ima. I možda, samo možda, zaobići će se ono rigidno, ali ispravno, pravilo da pištolj koji se spominje na početku do kraja priče mora opaliti.

Branko Malić