Miscellanea: Duševne boli i skrivanje iza vlastitog mozga; LGBTIQ i liberalizam; povratak duše
Poslušajte na Spotify:
Poslušajte na Youtube:
Ili pročitajte:
Skrivanje iza vlastitog mozga
Intelektualne su akrobacije moj tip cirkuske atrakcije. Na ovom ću mjestu prikazati jednu koja je od početka do kraja salto mortale. Bivša transrodna – smjer:muško – gospođa tvrdi kako je transrodnost znak povratka religije, jer je za epidemiju ljudi koji zapomažu: “nisam u pravom tijelu” kriva iluzija da se ima dušu.
Naizgled, riječ je o činu projekcije kojom bi se olakšao LGBTIQ slalom što postaje sve vratolomniji. U parafrazi: “normalne” lezbijke ne mogu više biti što jesu, nego su pod pritiskom da mijenjaju spol kako bi se konformirale vlastitoj slici o sebi.
Usput, obratite pažnju na intenzitet egotripa koji je tu na djelu: narcisu čak i ogledalo mora pružiti i pridržati društvo. Ako je odraz sad uzurpirao drugi tip narcisa, onda je prvom automatski ugrožen identitet.
Što je i normalno, jer kako imati identitet u svoja četiri zida?
Stoga, društvo se mora vratiti na normalne, srednjovjekovne, postavke kad je lezbijka jasno mogla afirmirati da istodobno jest žensko i nije žensko, bez da si prišije muški spolni organ. U stanovitoj mjeri suosjećam s predmetnom gospođom, melankolija nam je oboma životna suputnica s tim da je njezina nemjerljivo veća.
Ona se ili rodila u krivom tijelu, krivom društvu ili u krivom nečem trećem – sve to treba promijeniti, kako što dođe na red, i sve se mora odvijati javno, jer osobni identitet za konzumente LGBTIQ politike nije moguć bez javnog priznanja.
Dosta što je sutra neizvjesno, a kraj je uvijek blizu – zamislite još da morate sebi dokazivati tko ste na način da se svako toliko društvo mora iz temelja reformirati kako bi vam ponudilo adekvatan odraz u ogledalu. Tko ne bi bio melankoličan? Evo, mene žulja samo ono prvo, pa svako malo cmizdrim, čitam crnjak poeziju i tupo gledam u daljinu.
Međutim, život će se smiriti kao mlijeko u čaši kad ljudi opet prepoznaju da je njihovo Ja – a to za gospođu, čini se, ponajprije znači: seksualna orijentacija – epifenomen mozga, a ne duša koju je transrodna revolucija prizvala iz dubina heteronormativnog pakla.
Pitam se … anima naturaliter heteronormativa?
Mislim kako je riječ o vrlo zanimljivom detalju. LGBTIQ konstrukt, naizgled, nema veze s arhaičnim problemima poput odnosa duše i tijela, i to se čak naglašava: stalno slušamo o tijelima (bodies) i njihovoj slobodi. Ali o dušama ne čujemo ništa.
Što je onda to što se bori za slobodu vlastitog tijela? Duša, barem ako ćemo vjerovati cijeloj lijevoj strani LGBTIQ akronima, to nije. Mišljenje i refleksiju oni zamišljaju kao epifenomen mozga, odnosno tijela u cjelini i veoma je važno da ih tako zamišljaju.
“Duh u mašini” je, manje-više, sukus LGB razumijevanja onih aspekata ljudskog bića koja se ne mogu jednoznačno promatrati kao tijelo. Izraz podrazumijeva ambivalentnost, jer zapravo ne označava ništa određeno, nego prije sabire ono što prirodne znanosti ne mogu objasniti.
U tom je smislu pogrešno nazivati LGBTIQ politiku – a osobito prva tri slova – nekom vrstom mutiranog marksizma, kako to vole činiti američki i britanski konzervativci, i njihovi domaći oponašatelji. Jezgro ove ideje je, nasuprot tomu, izlučevina sasvim drugačije prirode.
Niti jedan zahtjev niti jednog slova LGBTIQ akronima nije moguć bez oslanjanja na prirodne znanosti. Za razlučiti prirodu od anomalije nitko ne treba biologiju; za odvojiti rađanje od spolnosti trebate, nasuprot tomu, izuzetno sofisticiranu biologiju.
Možda bi naša junakinja, u ime biologije, htjela zabraniti surogatstvo istospolnim partnerima?
Kako sumnjam da je to slučaj, ne vidim onda otkud njezin argument protiv promjene spola ima ikakvu relevantnost, jer i jedno i drugo se osniva na prirodnim znanostima i njihovoj aplikaciji. U biti je moderne znanosti da ono što je do jučer bilo nemoguće napravi mogućim.
Ako je arhaični atavizam zvan “duša” kriv za to što ljudi umišljaju da su rođeni u krivom tijelu, zbog čega se to nije na masovnoj osnovi događalo i onda kad im znanost nije mogla omogućiti da tijelo modificiraju?
Pokušajmo ovako: to se nije događalo, ne zbog toga što su manijaci koji misle da imaju dušu čekali da se biologija razvije dotle da im omogući pokušaj promjene spola, nego iz upravo oprečnog razloga.
Unatoč napretku prirodnoznanstvenog tumačenja čovjeka, dovoljan broj ljudi je bio dovoljno svjestan da sve to neodređeno mnoštvo mikrobioloških karakteristika na okupu zajedno drži neko jedno načelo koje nije niti jedna od njih, nego ih sve u sebi sadrži i sjedinjuje.
To jedno je ono što se naziva dušom.
To jedno je, nadalje, ono što predmetna gospođa drži glavnim krivcem transrodne pošasti, polazeći od stajališta kako je pravo sopstvo čovjeka epifenomen mozga ili uopće organizma. Ukratko, ona duši suprotstavlja svijest i pritom istu shvaća uzorno dosljedno.
Suvremeni pojam svijesti, naime, preokreće tradicionalno shvaćanje i duše i tijela – dok se izvorno pretpostavljalo da duša prethodi tijelu u smislu počela njegovog jedinstva, danas se pretpostavlja kako tijelo prethodi svijesti kao načelo “njezinog” jedinstva.
Izvorno duša je bila ono što je tijelo činilo osobnim tijelom, danas je tijelo ono što svijest čini nečijim Ja. To ne bi bilo moguće kad u osnovi promjene perspektive ne bi ležala pretpostavka kako su biologija i pripadne znanosti u stanju otkriti “osobnu česticu”. Odnosno, da su one u stanju reducirati ljudsko Ja na jedno počelo, zvali to mozak, gen, penis, vagina ili kako mu drago. Međutim, dogodilo se to da je došlo do disperzije u beskonačnost: niti jedan organ ili mikrobiološka danost nije isključivo sjedište svijesti.
Stoga je svijest najmanje jednako fluidna koliko i njezina osnova. Ako je tijelo otvoreni skup organa i njihovih gradivnih elemenata, bez ikakvog stabilnog načela jedinstva, onda ništa ne priječi da se iste rekombinira po volji, jednom kad to tehnologija dopusti.
Zašto bi moje Ja bilo muško, ako je moguće rekombinirati moje tijelo na način da ono postane žensko? Ako nema nečega što to tijelo čini jednim, dakle: osobnim tijelom, problem je samo u stupnju napretka tehnologije koji ne prati dovoljno brzo ljudske prohtjeve.
Reći da jedinstvo daju mikrobiološke danosti samo je privremeno rješenje dileme. Ako biologija to zna, onda se na to može i utjecati. I ona na to, prepuštena samoj sebi, hoće utjecati, jer ono što se može učiniti, to se i mora učiniti.
Tako to vole duhovi u mašini.
Samo za to nije kriv Karl Marx; ili, bolje, nije kriv samo on. Pretpostavka da duša ne postoji te da je svijest “mudrost tijela ili nečega u tijelu” (Nietzsche) sastavni je dio kurikuluma više od stoljeća. Štoviše, već desetljećima ona je daleko više od toga.
Danas živimo prve plodove bezbrižnih desetljeća kad su se dva svijeta još doticala i moglo se na glas ispovijedati jedno, a intimno osjećati dijametralno oprečno. Stasale su generacije koje taj luksuz više nemaju i koje su stavljene pred ili-ili izbor.
Naša junakinja, premda očigledno toga nesvjesna, ne može izaći iz vlastite LGBTIQ kože i zato za krivcem poseže van svijeta u kojem se osjeća kod kuće. Vjerujem da joj nikad neće pasti na pamet da je tamo, i samo tamo, mogla posegnuti i za spasom.
LGBTIQ, liberalizam i povratak duše
LGBTIQ nije dobro jednoznačno i bez kvalifikacija nazivati “liberalizmom”.
Ne zbog toga što bi najuspješnija politička ideja moderne bila nevina, nego zato što je LGBTIQ nešto previše jednostavno i istodobno previše slojevito, pa da bi mogli govoriti o isključivo političkoj ideji.
Politička ideja može politički djelovati samo pod pretpostavkom njezine povijesne geneze, a to je splet okolnosti koji nitko ne može do kraja razmrsiti; nitko nije 100% liberal, jer nitko nije 100% slobodan biti u skladu s čistom idejom.
No kad je u pitanju LGBTIQ, čini se kako se ne može biti progresivan malo ili puno; može se biti ili to ili protiv toga. Gdje god se implementira LGBTIQ politika, ona se mora prihvatiti na isti način i, doista, kad prožme neko društvo, ona ga, u tom pogledu, učini istim ostalima.
Doduše, kod nas su oni faktori, preko kojih LGBTIQ ideje ulaze u društvo, listom endemski retro utopisti za koje nebeska SFRJ funkcionira kao u prošlosti ustanovljena paradigma nacionalne budućnosti, kiselina koja rastvara sadašnje stanje (HR) i čeka nas u u budućnosti kao oblik savršene modernosti, dakle ponovo prošlosti, na “Ovim prostorima”.
O tom zabavnom i fascinantnom aspektu hrvatske ljevice, ovdje ne možemo nadugo. Samo ću primijetiti još i to kako je u Hrvatskoj većina ljudi lojalna onoj političkoj ideji u okviru koje su im roditelji riješili stambeno pitanje. Uglavnom, preci, korijenje i pare se ne zanemaruju, što cijeloj priči daje sasvim marksističku kvalifikaciju odnosa ekonomske baze i ideološke nadgradnje.
Oni koje zanima, škicnite:
http://kalitribune.com/jugoslavija-i-promaja/
Na Zapadu desni liberali povezuju ili identificiraju LGBTIQ s marksizmom. To je potpuno promašeno, premda polazna točka marksizma, na teorijskoj razini, doista jest sistematska promjena svijeta u skladu s idejom.
Međutim, gdje god da je zaživio, marksizam je dijelom mutirao u karikaturu neke predmoderne političke zajednice, specifične za dani prostor. To je znak da nitko nije 100% marksist, jer i marksizam ipak nije čista ideja, nego pokušaj da se povijest zauzda na određeni način.
Naravno, na kraju je povijest zauzdala marksizam, pa smo tako dobili uniformirane vođe kojima su se pjevale novokomponirane epske pohvalnice. Možete li vi zamisliti kako je Marksu u paklu, kad mu puste “Druže Tito ljubičice bijela” ili “Uz Staljina i Tita, dva junačka sina”?
Marksizam je bio namijenjen najrazvijenijem Zapadu, kao njegova povijesna sudbina, a skončao je u slavenskoj turbo folk epici, jer on je zaživio tek kao sudbina onih na začelju modernosti. U tom smislu je zanimljivo to da su danas upravo oni otporniji na LGBTIQ od razvijenijih društava zapadnije.
Ako LGBTIQ u osnovi nije politička ideja, o čemu je onda riječ? Jednostavno: LGBTIQ se ponaša kao metafizika. To znači da njegova politika teži načelima neovisnim o zbilji, povijesnoj i inoj. Izvorno metafizika se bavi počelima zbilje, a LGBTIQ djeluje kao negativ metafizike.
Što je u metafizici prvo, u LGBTIQ negativu je posljednje. Ako, primjerice, metafizika pita, zašto je zbilja takva kakva jest, LGBTIQ se pita, kako se može ukinuti zbilju kakva jest.
Oni koji misle kako metafizika u pozitivnom smislu ne postoji – a to je gotovo bez iznimke slučaj u visokoj modernosti – takvi nemaju nikakve šanse shvatiti što je LGBTIQ i, u najboljem slučaju, mogu požar gasiti puhanjem, kao što je, recimo, bio slučaj kod nas s referendumom o braku iz 2013. – sam Noah Kraljević bi_o_la je dovolj_an_na da ga obesmisli.
Kraljević je legalno promijenila spol, dakle ona je zakonito ono što nije i njezin brak također legalno može biti ono što nije, u skladu s ustavnom definicijom. LGBTIQ čini svaki zakon koji ga priznaje besmislenim i nikakve definicije tu neće pomoći.
Pravo polazi od određenih pretpostavki o ljudskoj prirodi koje se dalje, u okvirima prava, ne propituju, jer bi tada zakoni i politička zajednica bili u stalnom previranju. LGBTIQ, nasuprot tomu, propituje sve i na svako egzistencijalno pitanje daje apsolutno negativan odgovor.
Ljudska priroda, nije; spol, nije; brak, nije, itd. To mora biti tako, jer negativ metafizike ima istu moć kao i izvornik, ali obrnuti predznak: metafizika objašnjava što jest i zašto jest; negativ briše što jest, pitajući zašto ono jest, a ne naprotiv ništa.
Molim vas, shvatite: ja ovdje nisam opisao neku intelektualnu LGBTIQ perverziju. Ovo su nas učili u školi, samo nisu rekli do čega će nas to dovesti. LGBTIQ je logična posljedica načina mišljenja koji je više od stoljeća sasvim mainstream: u osnovi svega je ništa.
Kad je u osnovi svega ništa, tada je sve jednako. “Inkluzivnost”, “održivost”, “rodna jednakost” i sl. samo su postaje na putu da sve što je nekakvo postane nikakvo. LGBTIQ je tu dragulj u kruni, jer kad se izjednači osnovna diferencija u čovjeku, ostalo ukliže vazelinski lako.
Stoga nemam ni najmanje sućuti za one koji bi sačuvali svoju ženskost ili muškost, istodobno tolerirajući što te kvalifikacije zakon, za one koji su u “drugom điru”, pretvara u nediferencirano ništa. Neka toleriraju onda i da mene živo zaboli diferencirano nešta za njihove suze.
Jer njihov glavni argument je: “što se to mene tiče?” Uistinu, zašto bi se to ikoga ticalo – živi i pusti druge da žive?
Evo zašto: zato što je to laž.
Ne tiče se mene Noah Kraljević nimalo. Ne pišem ovo, jer mi Noah smeta; pišem zato što me se tiče istina, a njoj laž smeta.
I ne vidim kako ravnodušnost “neticanja” može imati ikakvu moralnu vrijednost. A riječ je o kardinalnoj vrlini, prvoj zapovijedi, LGBTIQ svijeta. Jer ničija duša, pa ni moja, nije ravna ploha. Pa ipak, oni koji prave kompromise s LGBTIQ nastoje dušu isprazniti i poravnati.
Naravno, na kraju će se i neticatelje ticati to što su samo tolerirali, jer zakon vrijedi svugdje i za sve: ako je netko promijenio spol, to mu se mora aktivno priznati, jer nitko nema identitet u svoja četiri zida; i on će to priznanje od sviju neprestano i agresivno tražiti.
Razlog tomu je to što mu je identitet potpuno ništavan, te ga stoga mora grčevito i svakodnevno, sebi i svjetu, potvrđivati. Svi mi, također, u tome moramo sudjelovati, jer identitet ne postoji van društva. Kako akronim ide dalje, to će postajati sve agresivnije.
Tko ne vjeruje, neka baci oko na sukobe između transrodnih i terf žena u UK i SAD. Kompulzivna potreba za priznavanjem tu je uzela razmjere manije. Što je i normalno, jer ništa nikad neće postati nešto; ništa može samo ništiti. Koga se to ne tiče, ništa ga se ne tiče, QED.
Što je, dakle, LGBTIQ, ako je riječ o negativu metafizike?
LGBTIQ je najradikalniji izraz uvjerenja da u osnovi svega nema ničega, poznatog još i kao nihilizam. Niti jedna totalitarna ideologija 20 st. nije mu po radikalnosti u tom pogledu ni blizu.
Vezati ga za marksizam, kako to uglavnom čine zapadnjački kritičari, izravna je uvreda đavlu.
Ako bi netko prigovorio da su marksizam, fašizam i nacizam upokojili milijune ljudi, odgovor je jednostavan: ako LGBTIQ razvije svoj kod do kraja, ljudi uopće više neće biti ni kao pojma, ni kao vrste ni kao jedinki.
U ostvarenom LGBTIQ svijetu čovjek ne postoji prvo kao pojam, jer pojam čovjeka je izlučen iz ljudske prirode. Pojam bića koje zamjenjuje čovjeka prema LGBTIQ načelu dolazi iz izravne negacije osnovne dualnosti te prirode – spolnosti, prvo kroz izjednačenje iste s anomalijom.
Čovjek za LGBTIQ ne može postojati kao vrsta, jer vrsta ograničava rod: kao vrsta čovjek je živo biće na različit način od drugih živih bića; on, primjerice, ne može biti pas. Prema LGBTIQ načelu on to mora moći biti.
Ako vam izgleda blesavo, niste in. Pse se upravo obožava.
U naprednijim društvima već se povuklo zaključke iz pretpostavke: ako obožavaš pse, osobito stoga što su moralno superiorniji ljudima, zašto i sam ne bi mogao postati pas? Ljudi koji se identificiraju kao psi sve su brojniji, veseli čopor u SAD i Europi.
Samo reci: “vuf!”
Konačno, čovjek ne može postojati kao jedinka, jer ljudska je jedinka osoba, dakle biće koje u zbilji, na jedinstven način, izražava ono što ljudska priroda i ljudska vrsta sadrže kao mogućnost. Ljudska jedinka – a to će reći vi i ja, čitatelju – zadnji je neprijatelj LGBTIQ.
Jednom kad se osoba, kako je danas još uvijek razumijemo, izbaci iz igre, odnosno kad više ne bude relevantna kao fokalna točka prava, morala i načina kako čovjek sebe vidi u svakodnevici, fokus će postati biće bez svojstava. A to biće nije čovjek.
Jedino što biće koje nazivamo postčovjekom ima zajedničko s čovjekom je to što može reći: “Ja”. Ali kvalitete osobe koje izviru iz ljudske prirode – ponajprije spol, pa onda mišljenje, narodnost, obiteljsko porijeklo, rasa i sl. – to biće nema.
LGBTIQ je ključno počelo procesa postčovještva zbog toga što rastače sponu duše i tijela tamo gdje je najosjetljivija – u spolnosti. Jednom kad spol postane beskonačni spektar, i ljudi to prihvate kao normalno, sve ostalo može postati spektar i biti prihvaćeno kao normalno.
Čovjek onda bez problema povjeruje da ga se, kao čistu svijest, može pohraniti na usb stick, odnosno da istodobno i u istom smislu može biti i on sam i kopija samog sebe.
Ako vjerujete da je Noah Kraljević muško, jer je odsjekla sise i pustila hormonalno potpomognutu bradu, ne trebate se više truditi – sasvim ste dovoljno ludi za sve što slijedi. Jer Noah je evidentno istodobno i muško i žensko, odnosno nijedno.
Postčovjek je, da ne kompliciram više, put u ništa.
U tom smislu LGBTIQ nije naprosto politička ideja poput liberalizma. Sve ideje moderne – političke i ine – imaju neki odnos prema ničemu, jer modernost je nužno s njim povezana. LGBTIQ, međutim, potiče iz ničega, ostaje u ničemu i vraća se u ništa.
Liberalizam i LGBTIQ su povezani utoliko što se, od svih političkih ideja modernosti, liberalizam najviše približava idealu autonomnog pojedinca kao subjekta politike, što ga približava LGBTIQ načelu. Međutim, između metafizičkog načela i njegova negativa s jedne, i političkog ideala, s druge strane, nepremostiv je jaz.
Liberalni ideal mogu ispuniti različiti sadržaji – njegov subjekt, primjerice, može biti i osoba, makar polovično shvaćena – ovisno o povijesnom naslijeđu danog društva. LGBTIQ, nasuprot tomu, može imati samo jedan sadržaj, jer ovaj mentalni negativ niječe sve naslijeđe.
Svaka vlast je u nekoj mjeri od Boga, pa i liberalna. LGBTIQ, nasuprot tomu, sasvim sigurno nije od Boga.
To je, naravno, načelna stvar, dok u praksi stvari nisu tako jednostavne. Postkomunistička društva, recimo, baštine neke značajke koje ih čine otpornijim na LGBTIQ upravo zbog toga što nikad u povijesti nisu bila liberalna.
U hrvatskim učionicama uvijek je na zidu stajao simbol autoriteta, pa bila to slika Franje Josipa, Aleksandra ili Tita. Zbog toga gotovo nitko nije trepnuo kad se na njega vratilo križ. Jer križ je načelno simbol drugačijeg autoriteta, ali ipak autoriteta.
Autoritet je neprijatelj LGBTIQ ako i samo ako sprječava potpunu autonomiju jedinke. Zbog toga oni koji kod nas trepću na križ ne čine to zbog toga što doista prihvaćaju LGBTIQ, nego jer bi na zid vratili Tita. HR ljevica je, kako sam već reako, gotovo bez iznimke orijentirana na prošlost.
Hrvatska ljevica je, također gotovo bez iznimke, nacionalno orijentirana, samo što ona baštini ideal proširene Hrvatske kao utopije u kojoj zbiljsko hrvatsko naslijeđe mora nestati za volju onog virtualnog, jugoslavenskog.
LGBTIQ je tu samo suputnik, u onoj mjeri u kojoj njegova negativnost to naslijeđe nagriza. Jer naslijeđe je ograničenje kako političkog ideala, tako i metafizičkog negativa. Međutim, post-partizani moraju stati kad Trst bude naš, a LGBTIQ ne može stati. I tu srodnost prestaje.
Hrvatska desnica bi se morala naviknuti na činjenicu da odmak koji postkomunistička društva imaju prema LGBTIQ ona u stanovitoj mjeri duguju upravo komunizmu. Ili možda nije baš svako zlo za neko dobro? Ili možda božji mlin ne melje u fino, jer se to nekom ne sviđa?
Moderno doba je prošlost, promatrajmo ga tako. Nemamo pravo osuditi niti jednu od ideologija modernosti u onoj mjeri u kojoj imamo pravo osuditi đavla, pa tako ni komunizam i liberalizam. Nitko nema pravo na svoj privatni Dias Irae.
Osim možda liberala?
Povijest Europe prije pada berlinskog zida tek treba napisati gledajući je kao u udaljenom zrcalu, a to tek, možda, postaje moguće. Otud, sve što se kaže o razlici između dva Zapada, razjedinjena nakon II sv. rata i onda opet ovlaš sjedinjena ostaje nagađanje.
No, kad je LGBTIQ u pitanju, tu nema nagađanja. Možemo samo biti zahvalni što nam je sustav na čijim smo ruševinama proživjeli raspad modernosti dozvolio odmak od potpunog prepuštanja stihiji samouništenja čiji je LGBTIQ prvi i nepovratni val.
Izbor LGBTIQ nazivam nepovratnim, ne zbog toga što je na neki način pojedincu nemoguće promijeniti mišljenje, nego zato što inercija masa koje su skliznule niz slippery slope u određenom trenutku ne može biti na realističan način zaustavljena.
Problem je u tome što sva nastojanja u tom pravcu počivaju na vraćanju na tvorničke postavke modernosti. Međutim, jednako realistično – ako ne realističnije – bilo bi vratiti se na postavke srednjeg vijeka. A u politici, ono što nije realistično, nije ni moguće.
LGBTIQ i uopće posthumanizam izraz su destilirane biti modernosti koja, dosljedno, uništava svoje povijesne pretpostavke. Stoga, tamo gdje ne postoji zbiljski utjecaj predmodernih elemenata, nema ni političkog rješenja.
Jedini oblik adekvatnog intelektualnog suprotstavljanja LGBTIQ jest primjena predmodernih oblika misli. To će uskoro postati lakše nego što se danas možda doima, stoga što akronim već počinje svlačiti svoju modernu kožu.
Recimo, transdžender aktivisti sve više govore o sebi kao o ljudima čija je duša u neadekvatnom tijelu, dok im se njihovi protivnici s konzervativnijeg kraja LGBTIQ spektra suprotstavljaju popularnoznanstvenim argumentima iz prošlog stoljeća.
Ja sam u tom sukobu uvijek na strani onih s radikalnije strane spektra, jer njihova je laž veća i, kao takva, ona i njih i one koji su izvan LGBTIQ mjehura, na prividno paradoksalan način, vodi korak bliže istini.
Laž parazitira na istini. Jednom kad postane potpuna laž, taj se parazit mora odvojiti od domaćina i postati vidljiv svima. U tom slučaju, laž postaje izbor. Ne vjerujem stoga da je slučajno što radikali ponovo otkrivaju dušu, jer izbor je čin duše. A oni, vjerujte, biraju.
Teško je predvidjeti budućnost, ali uvjeren sam da nije daleko trenutak kad će izbor istine ili laži po pitanju LGBTIQ i onoga što taj negativ duha vuče za sobom biti izuzetno jednostavno, ali samim tim i teško, “ili-ili”.
Branko Malić