Miscellanea:O neadekvatnoj filozofijskoj dijagnostici, “našoj djeci” i ukidanju siromaštva

Popularan sport među dijagnostičarima “krize modernosti” izdvajanje je i izoliranje njezinog uzroka u jednom događaju ili, češće, u jednoj osobi koja je događaj inicirala. Kandidati su brojni: Luther i reformacija, Ockham i nominalizam, Descartes i racionalizam, etc. Na ovom ću mjestu objasniti zbog čega je riječ o opasnom sportu. Budući da će se priča uskoro zakomplicirati, da ne izgubim čitatelje već na prvim rečenicama, evo unaprijed zaključka zbog čega je opasan: moderan je.

Kod mainstream dijagnostičara, poput Nietzschea ili Heideggera, stvar je, barem za one koji poznaju predmodernu filozofiju, lakša za uočiti, jer riječ je o megalomanskim zahvatima u povijest – sve tamo do Sokrata i Parmenida – koji su sasvim adekvatno završili.

Jedan u ludilu, drugi u njemačkoj penziji. Ne može modernije.

Pretpostavka da uzrok krize postoji na način da ga se može shvatiti redukcijom na jedan element, pa bio taj element osoba, ideja ili događaj, sama počiva na pretpostavci da je posljedica jednako reducirana.

To s tradicionalnom metodom analize ima veze koliko i Mara s krivim kukuruzom, da ne posežem sad za vulgarnijom, ali ipak adekvatnijom poredbom.

Kao i uvijek, kako bi shvatili promašaj, moramo prvo poznavati što to znači točno pogoditi. Stoga pogledajmo jedan primjer kako prava analiza funkcionira.

Aristotel se pita: koji je osnovni element političke zajednice? Pritom, on pretpostavlja par stvari koje suvremeni filozof, znanstvenik ili meme majstor ne pretpostavljaju. Element nije nužno uzrok, ali mora biti počelo, jer u njemu politička zajednica ima svoj početak.

Također, on se naziva elementom, jer ga možemo naći u svim oblicima bića kojega je on element, ma kako različiti oni bili. I, najvažnije, on ne mora biti jedna stvar, odnosno on uopće ne mora biti stvar u smislu nečega što se može, kako bi se danas reklo, empirijski istražiti.

Štoviše, empirijsko istraživanje ne može se baviti elementom shvaćenim u ovom smislu, jer mu on prethodi i unaprijed kvalificira sve njegove zaključke.
No vratimo se na naš primjer.

Osnovni element političke zajednice je spolnost, odnosno činjenica da je čovjek uopće muško i žensko, a kao jedinka muškarac ili žena. To znači da čovjek nužno i uvijek uspostavlja zajednicu, egzemplarni primjer čega je brak i odnosi unutar braka (majčinstvo, očinstvo, etc).

Stoga, spolna dvojnost obilježava sve što čovjek svojim radom oblikuje te kvalificira – i ograničava – sve što čovjek misli. Posljedica spolnosti je, dakle, sveprisutna i ne da se reducirati na izolirano biće, svojstvo ili događaj.

Imamo, dakle, pred sobom plod analize u tradicionalnom smislu riječi. Međutim, suvremeni dijagnostičari vremena i osuđivači “modernog svijeta”, a osobito oni formirani na internetu i internetom, s njom ne bi mogli započeti ništa. Zbog čega?

Rene Guenon daje koristan naputak za odgovor; na jednom mjestu, u primjedbi o teorijama zavjere, on povlači primjer “Protokola sionskih mudraca” i sporova što ih je knjiga izazvala u njegovo vrijeme. Sukus spora bilo je pitanje: “da li je knjiga autentična ili ne?”

Odnosno, da li “sionski mudraci” postoje ili ne? Nakon što primijeti kako su dijelovi knjige preuzeti iz djela drugih autora što, eo ipso, diskvalificira njezinu autentičnost, Guenon ustvrđuje kako je to ipak sporedno pitanje.

Pravo je pitanje: otkud nekome uopće može pasti na pamet to da je uzrok raspadanja svijeta tajni dogovor grupe ljudi o kojem mora postojati dokumentirani, dakle empirijski dokaz? Guenonov lakonski odgovor pogađa bit: otud što je riječ o pameti u naprednom stadiju raspadanja.

Teorija zavjere je oblik radikalnog empirizma, gdje se uzrok zla reducira na jedan element – plan male grupe ljudi – za koji mora postojati empirijski dokaz – dokumentacija plana. Sve se zlo onda svodi na plan i njegovu implementaciju.

Naravno, riječ je o činu mašte, kojim se sva zbilja što se ne uklapa u projekciju isključuje. Postupak je, kako vidimo, čista suprotnost onome što smo u prvom primjeru nazvali analizom. Ali to ne znači da je on stran suvremenoj znanosti. Upravo suprotno.

Primjerice, danas u međusobnim borbama pojedinih interesnih skupina unutar LGBTIQ “zajednice”, nikad nećete vidjeti da netko spol koristi kao argument u smislu kako ga je mjerodavno analizirao Aristotel. Oni koji žele sačuvati fiksirano značenje dvaju spolova zazivaju biologiju. I na taj način se utapaju u vlastitoj čorbi gdje moraju do u beskraj nabrajati empirijske podatke o anatomiji, hormonima, genima i sl. kako bi na kraju bili prisiljeni dati empirijske definicije žene i muškarca i čuvati ih od promjene; promjene, dodajmo, koja je neizbježna.

Jer “biološke činjenice” će uskoro smijeniti druge činjenice, pa će se tako i definicija morati revidirati. Također, kako je u LGBTIQ kontekstu riječ o nadilaženju biologije, definicija će postati suvišna, jer će se postupak promjene fizičkih karakteristika usavršiti.

“Adult human female” zadnja je linija obrane moderne žene. U prijevodu: žena je “odrasla ljudska ženka” ili, kad se želi pojačati dojam, “ženka brezkurca” (“women don’t have penises”). To je sve što redukcija na biologiju može ponuditi. Životinju koju ne poznaje dovoljno.

Što ja, sirotinja primitivna, znam, ali da meni netko kaže da sam “odrasli ljudski mužjak”, ne bih mahnuo repom. Jer redukcija na izolirani element bioloških specifičnosti u osnovi je čin degradacije. Pa ipak to je sve što modernost ima reći u svoju obranu.

Kao što vidimo, ako nešto izlazi iz okvira materijalne izvjesnosti – a sve, kad se povuče krajnje zaključke, napušta tu sigurnu luku – moderna pamet je nemoćna. To se jasno vidi u pokušajima suprotstavljanja postmodernim političkim projektima poput LGBTIQ.

Razlog tomu je, dijelom, i taj što postmoderna ima dublje korijene. Uostalom, kaos i njegovo vlasništvo bili su s nama daleko prije parnog stroja, ali i prije Ockhama i njegovih sljedbenika.

Ako moderna počiva na “homo mensura”, postmoderna se urušava u “transhomo mensura”. To nas dovodi do ključnog pitanja. Ako smo utvrdili da moderna redukcija na jednu izoliranu činjenicu ne može biti valjana dijagnoza, može li to biti redukcija na jednu izoliranu ideju?

Može li se reći, recimo, da je prevlast nekog oblika nominalizma, koja doista dominira suvremenom akademskom filozofijom nakon Drugog svjetskog rata, uzrok moderne krize? Neki franjevac u engleskom kraljevstvu je izmislio intelektualni otrov što je sve nagrizao?

Ili se previše čačkalo po arapskim tumačima Aristotela, pa je cijela visoka skolastika bila samo priprema za tehno distopiju?

Kajgod.

Oni koji tako misle – a ni gore spomenuti Guenon nije bio nevin u tom pogledu – čine u dlaku istu stvar kao i oni koji bi htjeli pronaći “božju česticu” u fizici ili neupitne biološke aksiome koji objašnjavaju, što je to čovjek.

Njihova destruktivnost tim je veća što, svodeći sve na jedan pojam, proizvode iluziju valjanosti, ne naprosto jedne izolirane činjenice, nego jedne izolirane ideje koja onda može obuhvatiti sve i odgovoriti na svako pitanje.

A to je tipična moderna pretpostavka “transparentnosti” svijeta ljudskom umu, gdje se pretpostavlja kako se cjelina bića može sistematski pojmiti i onda popraviti, usavršiti ili, ako se tako hoće, uništiti.

Moja dijagnoza je daleko manje ambiciozna. Čini mi se kako je tu na djelu redukcija uzroka na posljedicu, odnosno pretpostavka da je uzrok potpuno jasan iz posljedice, što, po prirodi mišljenja, na kraju dolazi na isto.

Uzrok doista jest, na stanovit način, uvijek prisutan u posljedici – nešto što, paradoksalno, moderna misao uglavnom niječe do te mjere da danas posthumanisti pretpostavljaju da iz posljedice mogu stvoriti uzrok – ali to je samo stoga što je posljedica uvijek sadržana u uzroku.

Međutim, uzrok sveg zla, obrnuto proporcionalno uzroku sveg dobra, ispod je svojih posljedica u tolikoj mjeri da se za njega može znati, ali ga se nikad ne može u njegovoj biti upoznati. Rupa koju treba iskopati je preduboka da bi se pri tom poslu zadržalo zdravu pamet.

Stoga svaki pokušaj od vrste kakvu smo gore opisali, samo je jedan korak u bezumlje. Nije zaludo μυστήριον τῆς ἀνομίας nazvan misterijem. Iz kršćanske perspektive, međutim, njezini učinci su sasvim dovoljni za znati trebali joj reći “da” ili “ne”.

Za jednu vrstu ljudi to je dovoljno. Ali to više nisu moderni ljudi, odnosno, da budem točniji, oni su ljudi koji više ne misle na način koji smo gore opisali. Kakav je njihov položaj u našem dobu, koje nije moderno, pitanje je za neku drugu priliku.

Čija Djeca?

Par stvari:

kad se “naša” djeca vrate (čija, “naša”? Imam vrlo malo zajedničkog s gospođom. Djece, hvala Bogu, ni malo), ako se vrate, neće više biti “naša” nego “svjetska”, odnosno sve (Nijemci, Irci, Česi, etc.) osim ono što jesu (Hrvati).

No to je upravo ono što, koliko makar i letimičan pogled na njezino pisanje pokazuje, gospođa drugdje traži za *našu” djecu: slobodu od danosti nacionalnosti, religije, spola, roda, itd. Jednom slobodna od toga, djeca se neće nigdje “vratiti”, jer se neće imati čemu vratiti.

Povratak podrazumijeva dom, a kozmopolitizam našeg doba ne tolerira takvu unutrašnju prepreku slobodi. Pati li gospođa zbog toga, kako daje naslutiti ovdje, ili to zagovara, kako se jasno vidi drugdje? Pravi misterij. Ostavimo ga takvim.

Druga stvar: gospođa kaže da mladi “nisu mogli postati ništa”. Nije točno. Mogli su postati blogeri, kao ona. Doduše, nitko ih, kao nju, za blogiranje ne bi plaćao – osim ako se snađu, no nismo svi Imoćani ovdje – ali teško da se jesi li ili nisi nešto kao pisac mjeri novcem.

Naime, gospođa zacijelo misli na pisanje, jer to je ono čime se ona bavi. Zbog čega nju netko za to što piše plaća nije mi misterija, jer mi je jasna funkcija kolumnista u suvremenom društvu. Misterij mi je, međutim, kako ona uspije uvjeriti sebe da ona to zaslužuje.

Posljednji odlomak pripisat ću nemaru urednika. Naime, teško mi je povjerovati kako gospođa stvarno misli na poljoprivredu, od koje se “ne može živjeti ni sa srednjom školom ni s fakultetom”. Stoga ćemo to, u dobroj vjeri, ostaviti po strani.

Nekoć ovlaš, a danas gotovo nimalo, pratim što blogeri autoričina profila pišu, ali, čisto zato što sam lijen, pripisat ću upravo njoj titulu otkrivača fenomena koji, ne bez zlobe spram Marxa, nazivam “klasna nesvijest”.

To je dijelom i stoga što sam ga najjasnije uočio baš kod nje i to još davno; konkretno u doba prerane smrti sina Vladimira Šeksa. U gospođinoj lamentaciji nad smrću mladog čovjeka u Goji, gdje je on radio kao DJ, figuriralo je jasno ono što figurira i ovdje.

Naime, u kolumnističkoj laudi gospođa je tugovala nad – naravno, donekle parafraziram – “našom djecom” koja , od “nas” bježe u bijeli svijet, pa dokle tako, pa zašto, pa koliko ih treba umrijeti dok se “mi” ne zamislimo, etc., etc.

Kako mi tad, kao ni sad, Goya trance nije bio otvorena opcija za bijeg od bilo čega, zapitao sam se, a pitam se i sad, tko su to “mi” i tko su ta “djeca”? Koliko mogu vidjeti, riječ je o vrlo malom klubu, čiji član nisam ni ja ni moji.

Međutim, uslijed uznapredovale klasne nesvijesti, gospođa “nas” je “sve” supsumirala pod to toplo “mi”. Razumijem. Stvar joj pogoduje. Na taj način je zaštićena od nužnosti da hrvatsko društvo promišlja, umjesto da ga reprezentira unutar vlastitih stereotipa.

Također, ona je od tog društva odijeljena u tolikoj mjeri da, kad dežurne negativce imenuje “Hrvati”, ni trenutka ne vidi sebe kao jednu od njih, dok istodobno govori u njihovo ime. Sve što je potrebno jest izoštriti proturječje i držati ga se dosljedno.

U tom smislu, zlobno ću eksplicirati implicitno, klasna je nesvijest jedna prilično svjesna nesvijest.

Ako ne vjerujete, pokušajte klasno nesvjesnom otuđiti nešto što on vidi kao svoje. Ne brini druže, probudit će se i istok i zapad.

Nemam problema s elitizmom kao takvim; dapače, zagovaram ga i, u okviru vlastitih skučenih mogućnosti, prakticiram koliko god mogu. Međutim imam istančan i osjetljiv nos.

A laž smrdi, dakle kvari mi zasluženu jutarnju kavu. Kad je pak maskirana u istinu, primjenom književnog postupka suptilnog poput svinjokolje, ona smrdi nepodnošljivo.

Stoga, zbog čega je s vremena na vrijeme ne nazvati njezinim zasluženim imenom? Jer to što sam pretenciozno nazvao “klasna nesvijest” – elitist sam, što ću – nije ništa drugo nego dobra, stara laž.

Ne vjerujem da će ona od raskrinkavanja zamirisati, ali barem ćete, dragi čitatelju, zajedno sa mnom znati na koje kolumnističke osobne zamjenice pravodobno začepiti nos.

Neodrživa održivost

Problem kod razumijevanja doktrine održivog razvoja jest taj što joj kronično nedostaju definicije. Čovjek zablesi kad čuje da je, recimo, jedan od ciljeva o.r. ukidanje siromaštva na globalnoj razini do 2030 godine. Ne znam za vas, ali kad ovo pročitam, upitam se: “di sam ja tute?”

Znači li to da me više ne treba boljeti glava što mi visina buduće, akobogda, penzije numerički odgovara, otprilike, godini Krbavske bitke; Ili to znači da će svi u Africi raditi za dvoznamenkasti broj dolara; ili će svi, globalno, imati minimalni, državno dotirani, dohodak?

Da bi na bilo koje od ovih pitanja dali odgovor, moramo baratati s pojmovima bogatstva i siromaštva. Ako će se siromaštvo ukinuti “u svim oblicima i svugdje”, onda je netko sigurno utvrdio što točno znači biti siromašan “u svim oblicima i svugdje”.

Ne, nije.

Štoviše, kako bi održivi razvoj funkcionirao, kako je zamišljeno da funkcionira, nitko i nipošto to ne smije učiniti. Održivi razvoj ne barata s pojmovima, dakle unutar njega nema definicija; štoviše, unutar njega ne smije biti ni pojmova ni njihovih definicija.

Jedina definicija koju sam tijekom godina, probijajući se kroz cca 500 stranica dokumenata o.r., pronašao je ona o.r. samog: “Održivi razvoj je takav razvoj koji izlazi u susret potrebama današnjice bez da kompromitira sposobnost budućih generacija da ostvare svoje potrebe.“.

Ona međutim, ne kaže ništa. Parafrazirajući ko-autora studije “Granice rasta”, Dennisa Meadowsa, upravo to je razlog zašto je, sa stajališta njegovog matičnog think tanka, Rimskog kluba, ona briljantna. Izraz potiče iz šumarstva, a suvremenu definiciju dugujemo Gro Bruntland.

Naravno, u kontekstu ciljeva održivog razvoja, naići ćemo na neke indikatore prema kojima se mjeri uspješnost na polju, recimo, ukinuća siromaštva. Ali ti indikatori su napabričeni odasvud osim iz odgovara na pitanje: što nešto čini održivim ili ne?

Međutim, održivi razvoj, kao doktrina, mora djelovati isključivo prema jednom, nužnom i općevažećem, načelu, a ne prema empirijskim indikatorima. To je također jedna od prepreka u razumijevanju održivog razvoja – riječ je o politici koja je isključivo univerzalna.

Ona se mora odnositi na sve i svugdje. Tako se, recimo, siromaštvo u bivšem Trećem svijetu mora promatrati zajedno sa, sasvim drugačije definiranim, siromaštvom na razvijenom Zapadu, jer održivost se nužno odnosi na oboje na isti način i u istom smislu.

Najjasniji primjer toga je “regulacija broja i razmještaja” stanovništva planete, odnosno zaustavljanje i kontrola spontanog rasta populacije, što je, usput, sveti gral održivog razvoja još od vremena kada ga se nazivalo “ekološki balans”.

Većina ljudi misli da održivi razvoj stremi tome da se zaustavi visoki prirodni prirast u, recimo, Africi dok u, recimo, EU gdje je prirodni prirast katastrofalno nizak, vrijede drugi kriteriji. To nije istina. Kriterij je potpuno isti.

On je potpuno isti, jer se održivost odnosi na sve i svugdje, zbog toga što kriterij održivosti nije ništa što postoji tu i danas, nego isključivo buduće stanje “svjetskog sistema”. A u tom, “poželjnom” stanju, takvih trivijalnih razlika poput gore navedenih ne bi smjelo biti.

Održivi razvoj je teorija i praksa standardizacije sistema. Pogledajmo malo pobliže što to znači:

“People, planet and prosperity” iz prve rečenice se odnose na tri sistema koje politika održivog razvoja mora permanentno držati u dinamičkoj ravnoteži: društvo, okoliš i privreda.

Oni obuhvaćaju sve što jest i vrijede svuda; također, među njima nema, ili ne bi smjelo biti, hijerarhije. Okoliš je, primjerice, uzet sam po sebi, jednako vrijedan koliko i privreda ili društvo.

Ukoliko se hijerarhija pojavi, pa, recimo, više vrednovanje privrede i društva podloži okoliš ekonomskim i društvenim interesima, ravnoteža se gubi. Naravno, ovo je stanje današnjice i to svake današnjice; hijerarhija je na neki način oduvijek postojala.

Stoga je početno stanje za održivi razvoj uvijek danas, bez obzira da li je ono stvarno danas tu ili je bilo tu prije mnogo godina. Nikad u povijesti ova tri sistema nisu bila izjednačena, odnosno standardizirana. Oni, dakle, moraju biti standardizirani sutra.

To “sutra” je buduće stanje svjetskog sistema. “Vizija” poželjnog budućeg stanja jest načelo održivosti koje nas zanima. Kriterij održivosti je, dakle, zamišljeno stanje u kojem su tri sistema standardizirana, odnosno izjednačena.

Da pojednostavim i skratim priču: znat ćete kako je održivi razvoj ostvaren onda kad budete kažnjeni što ste posjekli drvo, ne zato što ste učinili nešto loše zajednici, nego zbog toga što ste učinili nešto loše drvetu. To je standardizacija sistema održivog razvoja.

U pripremi je iscrpna analiza ur-teksta održivog razvoja “Predicament of Mankind” iz 1970. godine, i tamo ću ući u detalje. Ovdje ćemo samo izdvojiti jedan odlomak koji adekvatno ilustrira na što mislim:

Ovdje, barem naizgled, ipak imamo posla s pojmovima, pa ćemo ponuditi par definicija.

Prvo:

“Što je ‘problematique’?”

Ova riječ, na koju i danas možete naletjeti u spisima veterana doktrine, stoji za “tekući kritični problem” (“continious critical problem”).

Ako shvatite što se pod tim misli, na putu ste da shvatite i što je održivi razvoj. Naime, problematique nije jednostavno problem, kao, primjerice, siromaštvo i visok prirodni prirast u nerazvijenim zemljama. Takva vrsta problema autore ove studije ne zanima.

Problematique je Problem, odnosno suma svih problema, svugdje i uvijek, koja je uvijek više od zbroja vlastitih dijelova. U tom smislu, problematique je opasnost koja ugrožava sve i svugdje; takva opasnost zahtjeva jedinstven odgovor sviju i svugdje.

A što je ona, konkretno?

Ako je vjerovati autorima “Predicament of Mankind”, ništa.

Ili, da budem precizniji, još uvijek ništa.

Autori “Predicament” predlažu cijeli popis kandidata za “tekući kritični problem”, od potrošnje osnovnih sirovina na svjetskoj razini do nuklearnog rata. Molim vas primijetite: “predlažu”. Problematique, i odgovor na njega, mora biti “act of invention”.

To znači, nimalo između redaka, nego velikim, podebljanim slovima, kako Problemčinu treba prvo zamisliti, a tek naknadno ustanoviti da zbiljski postoji. Problematique je, po definiciji, čin mašte.

Ako, s autorima studije, pretpostavimo kako je situacija potpuno nova, odnosno kako ona ne može imati nikakvu uzročnu vezu s prošlosti, onda ju moramo modelirati u imaginaciji, počevši od danas. Otud ono “We must act now!” koje često čujemo od zagovornika održivosti.

Dakle Problematique je “nova i posvuda je prisutna”. Postoje dva puta koji otud upućuju u budućnost: jedan nepoželjan, a drugi poželjan.

Prvi: problematique se ostvaruje i sve ide u tri lepe, jer je Problemčina posvuda prisutan. Taj put autori nazivaju ostavrenjem “ekološke neravnoteže”. Što je pak ekološka neravnoteža? Nije ono što vam je prvo palo na pamet, odnosno nije uopće riječ o krizi okoliša.

U doba nastanka studije, ekologija je bila mlada znanost (ili “znanost”), a kvalifikacija “ekološki” je izabrana zbog toga što je riječ o izrazu koji se primijenjuje na sisteme: govorimo o ekologiji ljudskih odnosa, okoliša, privrede i sl., gdje “ekološki” stoji za “sistemski”.

Tako da kad autori kažu kako je value-base sistema, koji bi trebao “razriješiti tekući kritički problem”, “ekološka ravnoteža”, onda oni ne misle na očuvanje okoliša nego na standardizaciju svih sistema, uključivo s okolišom.

To je, do dan danas, valjana definicija održivog razvoja. Kome je to jasno, jasan mu ubrzo postaje i održivi razvoj.

Drugi put je, dakle, put rješenja Problemčine, odnosno put “resolutique”; put održivog razvoja.

Stvar na ovom mjestu možemo ilustrirati na primjeru dva antiutopijska SF filma iz sedamdesetih. Usput, održivi razvoj je po definiciji Science Fiction sa stvarnosnim ambicijama.

Prvi put:

Drugi put (ako ga lišimo happy end-a i tete Jenny u minici):

Danas je imaginarij donekle ažuriran, ali održivi razvoj ipak ostaje zapanjujuće retro; nipošto slučajno, no to je već priča za sebe.

No, da se vratimo na početak. Siromaštvo koje će se, u skladu s “održivim ciljevima”, iskorijeniti do 2030 godine, dio je “vizije”, odnosno zamišljenog budućeg stanja sistema. Ono, kao takvo, nema nikakve uzročne veze sa stvarnim siromaštvom.

Kao da je problem proizveo politiku. Održivi razvoj, kao primijenjena politika, sa stvarnošću se sljubljuje uvijek samo onoliko koliko se istu dade prilagoditi izabranoj sistemskoj svrsi. Ta je ljubav, predvidljivo, uglavnom nesretna.

Tko baci pogled na odnos tekuće zagrebačke gradske vlasti i zagrebačke gradske stvarnosti, ima zorni primjer kako to izgleda kad se pri uzajamnom dodiru i politika i zbilja počnu raspadati. Samo, ova politika je iz “obnovljivog izvora”, a grad nije.

Tako da će naš Metro-Pičkovac lizati rane godinama, dok će održivi razvoj ići dalje, u nove primjene.

Naravno, to je bura u čaši vode, ali i dobar reality check za one kojima je čaša vode prirodno stanište. Uzimajući sve u obzir, to i nije toliko loša pozicija. Ljudi kojima je već drugu generaciju odvajanje otpada religijski čin daleko će teže razumijeti o čemu je riječ.

Zaključimo stvar ovako: izostanak pojmova u kontekstu održivog razvoja omogućuje neograničenu primjenu parola koje pokrivaju politiku što s njima uglavnom nema veze. Ta politika se reducira na standardizaciju sistema.

Ukidanje siromaštva je samo “narativ” koji pokriva sistemsku funkciju, odnosno nastojanje da se svi aspekti društvenog i ekonomskog života svedu na mjeru pogodnu za kontrolu. Naravno, riječ je o neostvarivom cilju, ali upravo to je poanta.

Svi ciljevi održivog razvoja su u neodređenom “sutra”, jer tako nešto kao standardizirani svjetski sistem niti postoji, niti je ikad postojalo.

Neka ovoliko bude dovoljno za grebanje po površini doktrine održivog razvoja. Detaljna analiza je vrlo zahtjevna i potrajat će, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što nije nimalo lako ući u dubinu nečega što je samo po sebi zamišljeno da nikakve dubine nema.

Branko Malić