Miscellanea: Sveti Duh i Sveta Mirela, Djetinjstvo tradicionalista kao Tiki bojlera, Lice postčovjeka
Sveti Duh i Sveta Mirela
Trauma instrumentalizirana, trauma preboljena. Da li je to bolje i brže preboljena u mjeri u kojoj je uspješno instrumentalizirana? Ako jest, Mirela Čavajda je blažena žena. Projekt, kojem je, kako mi se čini, bila i subjekt i objekt, postigao je svrhu.
Osvrnut ću se na rezultate uspješnog projekta kako bih još jednom pokazao na što mislim kad kažem da živimo u novinarskoj državi u nastajanju. Uspjeh akcije Čavajda je najrecentniji egzemplar uspješnog funkcioniranja Novinarije. Za okosnicu rasprave uzet ćemo dva citata iz povezanog članka, odnosno, prvi:
Ravnateljica Ana-Marija Šimundić potvrdila je Hini da su zaposlili novog ginekologa, koji je premještajem iz druge ustanove. “Procedura i kriteriji bili su u potpunosti sukladni sa zakonom i svim propisima”, rekla je Šimundić te kao netočne odbacila optužbe skupine nezadovoljnih zaposlenika da je jedini kriterij u Vidakovićevu zapošljavanju bila njegova spremnost da radi pobačaje. “Hodogram o postupanju” oko pobačaja poslan je svim liječnicima i sestrama na Ginekologiji, no problem je u tome što su trenutno svi liječnici i sestre, osim Vidakovića, u prizivu savjesti. U Gradu Zagrebu pak ističu da obavljanje pobačaja na zahtjev neće biti posao jednog ginekologa već “kolektivni napor”, a bolnica je u intenzivnim pripremama u formiranju takvog tima.
Otvaranjem “Ambulante za arteficijelne pobačaje” bit će ispunjeno obećanje gradonačelnika Tomislava Tomaševića koji je, u povodu slučaja Mirele Čavajde, rekao da će se omogućiti obavljanje svih zakonski dopuštenih prekida trudnoće u bolnici Sv. Duh, gdje je to bilo nemoguće obaviti već desetak godina. Pitanje dostupnosti pobačaja u hrvatskim bolnicama posebno je ovoga proljeća aktualizirao slučaj trudnice Čavajde, kojoj su zagrebačke bolnice redom odbile prekinuti trudnoću, iako je njezina nerođena beba imala smrtonosni tumor na mozgu. Novosti na Svetom Duhu rezultat su dolaska Ratka Matijevića, koji je od 21. srpnja novi pročelnik Klinike za ginekologiju na Svetom Duhu, nakon što je Upravno vijeće bolnice u drugostupanjskom postupku odbilo žalbu dijela zaposlenika.
Nećemo ulaziti u neobičnu okolnost koja je očigledna iz dvije podcrtane tvrdnje iz prvog odlomka, naime da je doslovno cijela postava ginekologije protiv onoga što će novi liječnik činiti, ali da on nije zaposlen zbog toga. Ne bih utjecao na ničiju rasudnu snagu, daleko bilo.
Zanima me isključivo na koji je način jedna objava na FB izazvala Ausnahmezustand (C. Schmitt) unutar kojeg je jedna bolnica u glavnom gradu, ako je vjerovati Večernjaku, zaobišla legalni i legitimni izraz volje (priziv savjesti) svih za dani slučaj relevantnih zaposlenika.
Moj okvirni odgovor je, vjerujem, poznat: novinari i ad hoc birani “građanke & građani” preuzimaju ulogu političke policije. Slučaj M.Č. je tu egzemplaran ponajprije stoga što je polučio potpun uspjeh, ali i zbog toga što baca svjetlo na pokušaje koji nisu potpuno uspjeli.
U slučaju pokojnog novinara Matijanića, udarilo se previsoko i preotvoreno, odnosno na glavonje od kojih se očekivalo da ukinu sami sebe i, nakon što taj befel izvrše, da pošalju “propali projekt” poznat kao Republika Hrvatska u ropotarnicu povijesti.
Već u svjetlu prve stavke jasno je kako su mogli još zatražiti i da Hajduk političkom odlukom postane prvak svijeta, izašlo bi im na isto.
Miran sam u spoznaji da intelektualni skorup Splita iz toga neće naučiti ništa. Međutim Hrvatska nije riba nego glavonožac što smrdi od glave, tako da je uspjeh u ZGB daleko važniji, pa makar i ambicije bile manje.
A uspjeh je na Svetom Duhu polučen i, očekujem, stvari tu neće stati. U Novinariji funkcija je novinara vršiti pritisak za promjenu političke i društvene svrhe institucija, a ne naprosto za smjenu stranačke konstelacije vlasti. Kad se tako čini, rezultat ne izostaje.
Doduše u ZGB su na vlasti nosioci postmoderne političke franšize, a ne klasična politička stranka, tako da je u tom smislu sve išlo razmjerno glatko. U HR još uvijek ne postoji masovnija podrška održivom razvoju, odnosno vokabular istog se nije uvriježio u masama.
Ali, kako vidimo, takva podrška tu nije niti potrebna. Za srednjoročni cilj zaobilaženja “priziva savjesti” dovoljan je bio pristanak vodstva institucije koju se uzelo na nišan. A to nije mali uspjeh, jer on mijenja politički i društveni smisao institucije primarne skrbi.
Neki budući panhrvatski nositelj franšize u tom će smislu doći na gotovo, a inercija će vjerojatno u masama učiniti svoje, jednako kao i intelektualna i moralna korupcija stručnjaka.
S druge strane, mi za svjetskim uzorima kasnimo barem tri desetljeća i neke stvari koje su tad mogle biti vidljive samo rijetkima, danas same izlaze na površinu. Ili, bolje rečeno, ono što je od početka bilo prisutno sad je tu u punom svjetlu. Vidjeti je postalo stvar odluke.
Otud, ima mjesta za stanoviti optimizam. U najmanju ruku vrijedi dokumentirati ovaj slučaj, jer on nije prvi, a neće biti ni posljednji. Ali neka to, o čitatelju, bude dosta o ovoj temi.
Djetinjstvo tradicionalista kao Tiki bojlera
Što normanski križar, svećenik – po svemu sudeći Franjevac, i kovač imaju s Hitler Jugend klincem i zašto ga ova druga dvojica gledaju s uvažavanjem, dok ga prvi očinski čvrsto upravlja da ne skrene ni lijevo ni desno? Pa, to što pravi nacizam nikad nije isproban, Kameraden!
A pravi će nam nacizam otkriti Mannerbund okupljen oko glavnog distributera knjiga Aleksandra Dugina na Zapadu, Arktos Publishing. Doduše, oni ga ne zovu tako. Da jesu, ni riječ ne bih rekao. Oni ga zovu Tradicija. Zbog toga, ponukan sam pojasniti par stvari.
Jasno je kako strip prikazuje tradicionalnu društvenu hijerarhiju laboratores, bellatores i oratores, pri čemu, primijetimo, središnje mjesto igra bellator što svakako nije u skladu s izvornim modelom gdje to mjesto pripada oratoru.
No ovdje nam to nije bitno, kao ni činjenica da simbolizam Tradicije ne odgovara modernim umjetničkim formama, a kamoli onim kvaziumjetničkim, što se primarno obraćaju adolescentima. Zanima nas kako načelo progresa u postmoderni s lakoćom priziva moderne političke demone.
Kažem, moderne, jer nacizam je načelno bio moderni totalitarni pokret i sav Hugo Boss šik, koji i dan danas nalazi svoje fanove, ima veze s predmodernim intelektualnim i civilizacijskim obrascima samo u mjeri u kojoj ne uspijeva dostići univerzalnost načela progresa.
Autoritarno sada (Voegelin) nacizma bilo je i ostalo partikularno, jer u njega valja biti rođen, a to podrazumijeva da oni koji nisu te sreće u nacističku modernu imaju zabranjen ulaz. To je, naravno, neprihvatljivo i u tom smislu nacizam nije do kraja adekvatan moderni.
Međutim, on je sasvim adekvatan postmoderni.
Autoritarno sada moderne bilo je jedno, nedjeljivo i univerzalno, jer devijacija metafizičkog načela mora zadržati parametre izvornika kako bi zadovoljila prirodnu potrebu uma za kvalitetama unutar kojih se njegova djelatnost može kretati. Međutim devijacija se osamostalila.
U postmoderni autoritarno sada nastoji postojati prema vlastitim parametrima, a to znači da svako pojedino Ja u ovom svijetu uzima sebi za pravo preoblikovati prošlost i budućnost na svoju vlastitu sliku. Izdavačka kuća za diseminaciju ruskog šamanizma u tom smislu nije unikat.
Jedino što, kao takvi, oni s tradicijom u najopćenitijem smislu riječi ‘tradere’ po definiciji ne samo da nemaju veze, nego moraju aktivno djelovati na tomu da svaku rezidualnu vezu s bilo čime kvalificiranim kao “prošlost” pokidaju.
Naime, Ja i njegovo sada nije više jedno Ja “univerzalnog čovječanstva” na putu moralnog usavršavanja, nego onoliko Ja i onoliko sada koliko ih se javi za riječ. To je, u osnovi, ono što akademski pozicionirani zovu postmoderna, a ja priprost, luđaštvo.
“Tradicionalizam” je u tom smislu projekcija jednog specifičnog autoritarnog sada u prošlost i budućnost. Znak je toga obrat vektora: klinac u šorcu je svrha povijesti, dakle rezultat linearnog napretka na kojem su orator, bellator i laborator radili cijelu povijest.
Kod Tradicije u pravom smislu riječi proces je obratan: put vodi nazad, ne zato što je prošlost bolja od sadašnjosti, nego zato što je svrha povratak u iskon; a vremenski vektor iskona/uzroka je bilost, jer za posljedicu uzrok je a priori uvijek “bio”.
Otud, likovi poput Arktosovaca čine sve što i ostali postmoderni ljudi – traže identitet i, naravno, ne nalaze ga. Oni nisu X nego se identificiraju kao X. Što se mene tiče mogu se identificirati kao tradicionalisti ili Tiki bojleri, dođe im na isto.
Naravno, riječ je o luđaštvu. Identitet je danost, a ne čin izbora. Dakle s Tradicijom oni imaju veze koliko i transdžender žena s poštenom paćenicom. Zbog toga se već sutra mogu identificirati kao nešto sasvim suprotno, što se u pravilu i događa.
U tom smislu, nešto detaljnije:
Do Androids Dream of Electronic Eternity: Un-Review of Blade Runner 2049
Lice postčovjeka
Posthumanizam je ontologija koja čeka metafiziku. Dok mi, još uvijek ljudi, čekamo da se postljudi spoje s vlastitom sjenom, zbog čega onda ne bi malo istančali vlastito razumijevanje postčovjeka i to ne čitajući ili misleći nego gledajući slike?
Znam dvije adekvatne slike postčovjeka. Jedna je njegov portret, a druga je njegov simbol. Prvu imate gore. Evo i druge:
Dobro pogledajte prvu, jer o njoj bi vrijedilo reći par riječi.
Kao što vidimo na slici su lica-kolaži, sklopljena iz međusobno nesklapnih svojstava pojedinih osoba. To što su portreti neskladni po svemu sudeći nije slučajno, jer nesklad je naglašen asimetričnim slaganjem dijelova koji sastavljaju lica-kolaže.
Ničeg organskog tu nema; naglašen je moment sklapanja, a ne slijevanja ili srastanja, nesklapnih karakteristika u pojedina lica. Postupak je potpuno mehanički, dakle on podrazumijeva cijepanje i sastavljanje. Cijepanje i naknadno sastavljanje ljudskih lica proizvodi nakaze.
Nakaza je simbol koji najbolje opisuje posthumano biće. U tom smislu, on je uglavnom istovrijedan engleskom izrazu ‘Queer’. Prva se slika stoga može razumijeti kao inkarnacija LGBTIQ zastave s druge slike. Ona je, recimo to tako, onaj + koji se katkad dodaje akronimu.
LGBTIQ je politički sukus posthumanizma. Zanemariti to, znači zatvarati oči pred zbiljom i odgađati otpor transformativnom procesu. Veoma je lako zgražati se nad budućnošću gdje će se čovjeka, navodno, pretvoriti u kromiranog terminatora; veoma lako, jer o tome nije riječ.
Jurišanje na takve vjetrenjače je bezopasan hobi. Nemjerljivo je teže prihvatiti kako se već dobrano prešlo dugačak put prema ostvarenju prve slike u zbiljskom društvenom životu te da je pitanje koliko ljudi je uopće u stanju zaustaviti se i iskoračiti iz procesa.
Ako netko živi u uvjerenju da je brak između dvospolaca s jedne i jednospolaca s druge strane moguće izjednačiti, a dosta ljudi doista živi u tom uvjerenju te ga čak smatra civilizacijskim dostignućem, taj netko je zakoračio na put posthumane civilizacije.
I nije napravio mali iskorak, jer time je u osnovu svojega svjetonazora uključio načelo prema kojem A i ne-A istodobno i u istom smislu mogu biti i A i ne-A. To je pak osnova za luđaštvo koje nije patološko, odnosno ekstrinzično volji, nego za ono što je stvar izbora.
Kad volja nešto ponudi razumu na pristanak, ako je to u okvirima ljudskog razumijevanja, tada je osoba odgovorna za odluku što je donosi. Otud danas imamo posla s velikim brojem luđaka sasvim odgovornih za svoje postupke; u nekim državama EU oni čine premoćnu većinu.
Stvar nije nikakav povijesni presedan – prošlo stoljeće nudi neke markantne primjere. Novum leži u globalnom potencijalu posthumanog načela, odnosno u njegovoj općoj prihvatljivosti uvjetovanoj ljudskom prirodom i povijesnim okolnostima u što ovdje ne možemo ulaziti.
Neka bude dovoljno primijetiti kako veliki broj ljudi ili već sad ili uskoro neće vidjeti lica sa slike kao nakaze nego kao nešto sasvim normalno.
Transhumanistički ili posthumanistički pokret figurira samo kao avangarda procesa koji se već dobrano zahuktao. Prigovor kako su Kurzweil ili Harari fantasti koji će biti brzo zaboravljeni je promašen čak i ako je točan. Njihova maštanja samo su glazura na već ispečenoj torti.
Jer osnova posthumanizma nije ova ili ona tehnologija, nego izvanjštenje unutarnjeg kako bi se unutarnje pretvorilo u podlogu za novo stvaranje. Taj čin stvaranja je metafizika na koju posthumanost čeka.
Kako bi posthumano stvaranje u razmjerno uznapredovalom stadiju – dakle korak od ovoga u kojem već jesmo – trebalo izgledati, vidimo na slici.
To je, usput budi rečeno, razlog zbog kojeg su argumenti iz biologije protiv LGBTIQ promašeni. Ukidanje biologije kroz njezino tehničko usavršavanje je upravo cilj te politike, jednako kao što i postčovjek ukida čovjeka kroz tehničko usavršavanje.
Dokazivati da postoje dva spola znači dokazivati danost, a danost se ne može dokazati nego samo prihvatiti ili odbaciti. Politika posthumanizma je iz temelja odbacuje.
Otud, koja je svrha transrodnom manijaku govoriti o biologiji, kad je osnova njegovog identiteta opovrgavanje biologije? Doduše, pitanje danosti zadire daleko dublje od biologije, ali to je već priča za sebe.
Uostalom, ljudska narav nije biološka nego metafizička danost i jednom kad se argumentaciju svelo na biološki redukcionizam, samo se vratilo jedno stoljeće u prošlost. Narav se raspoznaje u cjelini kvaliteta, a ne u redukciji na jednu; redukcija je anakroni, moderni, postupak.
A moderna je nekad bila, danas je se spominjemo. Neka počiva u miru.
Osnova posthumanizma je, kako sam rekao, izvanjštenje unutarnjeg. Zaključimo stoga nekim primjedbama o tome. Lica sa slike br. 1 su nakaze iz dva razloga: prvo, njihov spol i rasa su rekombinirani i, drugo, oni su rekombinirani izvana, ne pomiješani.
Rase se mogu miješati i prirodno, ali u posthumanoj vizuri to je neprihvatljivo, jer se nad procesom tada ne može imati kontrolu. Usput, čini se kako je to jedan od razloga zbog kojega danas u anglosaksonskim zemljama popularna kultura vrvi bizarnim rekombiniranjem povijesti gdje, primjerice, u TV seriji što se zbiva u ranosrednjovjekovnom Wellsu imamo rastafarijance. Spol se, pak, nikako ne može miješati iznutra. Stoga je on rak rana koju treba ukloniti na način da je se učini fluidnom do te mjere da izgubi svrhu.
Svrhu koja je po prirodi ovisna o dualnosti. Međutim u oba slučaja postupak ovisi o pretpostavci da diferencija prethodi identitetu, odnosno da ono određeno prethodi onome što ga određuje. Primjerice, društvena grupa je identična sebi samo na osnovi razlike od drugih grupa.
Pri čemu razlika ne dolazi iz nekog prvobitnog identiteta nego iz same sebe, tako da načelo vrijedi i za sve ostale. Nitko nema unutarnji identitet nego samo onaj koji mu se pripisuje izvana.
U tom smislu podijelit ću jedan svoj stari članak o “policy proposal” dokumentu iz kojeg sam izvukao sliku kojom se bavimo:
Depresivna tolerancija
Stvar izgleda proturječno zato što ona to jest. Ali stvaranje nakaze, koje se na dubljoj razini doista razumijeva kao stvaranje sa svim metafizičkim konotacijama, polazi od proturječja odnosno od destrukcije i autodestrukcije.
U nekoj točci mora postati jasno kako je svrha procesa uništenje, a, shodno tomu, u nekoj točci se mora javiti i bol kod onoga kojega se uništava ili se on samouništava. Cijepanje i lijepljenje dijelova svojeg i tuđeg lica je tu sasvim adekvatna figura.
Neki drže kako je skup različitih, ali kongruentnih, procesa koje sam ovdje sažeo prolazna moda ili “socijalna bolest”. Postoje povijesni primjeri koji tome idu u prilog, ali, na žalost, ja nisam tako optimističan. To je dijelom i stoga što proces ima povijesnu osnovu.
On savršeno odgovara mentalitetu i ontologiji moderne kao korak naprijed iz moderne i, via negativa, zrcali klasičnu metafiziku u iskrivljenoj slici. Uz nešto truda čovjek bi mogao prikazati svaku točku ove intelektualnosti kao suprotnost odgovarajućoj točci klasične misli.
O religijskim konotacijama neću govoriti, ali vjerujem da se čak i iz ovog kratkog teksta one nameću same od sebe. U tom smislu, ako je progres bitak bića, ovo je mjesto gdje on završava.
Ako se samo vjeruje da jest, onda i ta vjera u posthumanizmu nalazi svoje ispunjenje. Koliku to težinu ima i koliko su ljudi spremni pratiti vlastitu civilizacijsku devijaciju do kraja en masse, pokazat će budućnost.
Branko Malić
Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.
