Prste uvis!

Poslušajte na Mixcloudu:

ili na Youtube:

ali najbolje bi bilo da pročitate:

Pisati polemički o onim temama za koje će većina ljudi reći kako su nevažne i sporedne danas je postalo Sizifov posao.

Naime, kad god se čovjek krene kritički izraziti o nekoj, navodno nimalo važnoj temi kao, primjerice, pitanju da li ljudi specifične seksualne dezorijentacije imaju pravo zahtijevati da se istu, po sili zakona, definira kao orijentaciju, uz kaznenu odgovornost za svakoga tko se onda tome makar i naruga , pravila građanske pristojnosti zahtijevaju kratki mea culpa predgovor.

Primjerice, u poslovično pristojnoj  Velikoj Britaniji stvar je otišla toliko daleko da muškarci koji se orijentiraju kao žene očekuju da se rođene žene naziva “menstruatori” radije negoli “odrasli ljudi ženskog spola”, jer je ograničenje riječi “žena” na ženski spol izraz biološke privilegiranosti.

Čini se dakle kako Sizif u naše doba, gurajući stijenu, mora izbjeći i pokoju nagaznu minu.

Stoga svaku polemičku oštricu mora otupiti obligatna uvodna izjava u stilu: “Ispovijedam se da ću sagriješiti vrlo mnogo u redcima koji slijede, jer ću se upitno izraziti o neupitnoj istini”.

Sizifovski  aspekt ne leži u kratkoj pomirljivoj gesti, uzetoj samoj za sebe, nego u njezinoj uzaludnosti.

Jer u ovom slučaju pretpostavka neupitne, makar navodno sporedne i doista ne tako važne, istine jest da je staviti bilo kakav prigovor bilo kojem aspektu iste zločin iz mržnje.

Tako, primjerice, čovjek koji želi istaći kako je homoseksualni brak ponajprije nemoguć i kao takav ne naprosto društveno neprihvatljiv, nego i logički protuslovan, morat će osigurati pozamašnu količinu verbalnog celofana kako bi izbjegao jasno reći da A istodobno i u istom smislu ne može biti ne-A.

Na koncu stvar se obično završi na način da se oprezno ustvrdi kako A istodobno i u istom smislu može biti ŽNJ.

Istinit govor, međutim, ima jedan nezaobilazan uvjet.

Kad je nešto očigledno jasno, to se onda jednako tako mora izreći jasno.

Dakle kad se od čovjeka očekuje da pristane reći kako je crno bijelo ili bijelo crno, ili pak šutjeti dok drugi to upisuju u zakone, njegovo okolišanje gdje će, primjerice, reći da je crno ipak sličnije zagasito smeđem, nije naprosto oprez nego pristanak na laž.

A to danas, premda bilo nevažno i sasvim sporedno – gle čuda! – svatko mora učiniti ukoliko ne želi, u najboljem slučaju, biti otjeran na marginu pristojnog društva ili, u najgorem, na Zapadu odavno habituiranom a kod nas nastupajućem, ostati bez posla i/ili biti predmet medijskog, pravnog i/ili političkog progona.

Situaciju sam svojedobno, u sličnom kontekstu, opisao na sljedeći način:

od čovjeka se očekuje da svoje argumente iznosi pod emocionalnom ucjenom sasvim nalik pozivu da ih upisuje prstom u lokvi proljeva.

Mrzim parafrazirati sama sebe, no metafora je naprosto previše prikladna da je se ne bi izvuklo iz arhive, jer u nastavku će baš uvaljivanje prsta gdje mu nije mjesto biti okosnica rasprave.

Podsjetimo, odgovor Miroslava Škore na standardno “jesam te” novinarsko pitanje o pobačaju izazvao je promptnu reakciju kod zamašnog, pretežno ženskog, dijela javnosti. Na društvenim mrežama osvanuli su autoportreti javnih osoba ženskog spola s uzdignutim srednjim prstom, u rasponu od običnih, neobično hrabrih, žena koje javnost uglavnom mogu konzumirati samo na društvenim mrežama do moralnih horizontala kalibra bivše predsjednice RH i Severine.

Naravno, svi znamo kakvu zapanjujuće hrabru poruku mahanje srednjim prstom šalje, premda simbol muškog spolovila u erekciji figurira pomalo neobično uz poruke u stilu “mrš iz moje maternice”.

Naravno ovdje jednako malo namjeravamo ulaziti u nečiju maternicu, koliko i u to da li je Škorina izjava bila “primjerena” ili ne, jer kakvu god izjavu da je dao o neupitnoj istini, a da nije savršeno odgovarala istoj, ona je bila neprimjerena. Škoro nam je, kao takav, također tu krajnje nebitan.

Ovdje nas ponajprije zanima na koji način ljudi uspiju uvjeriti sebe da je crno bijelo, a bijelo crno. Posljedično, zanima nas i to kako ljudi mogu uvjeriti sebe da se bune dok se u zbilji klanjaju; da, u konkretnom slučaju, mašući simbolom muškog spolovila realni korelat istog zdušno sišu.

Ako nitko drugi, barem bi Severina trebala znati prepoznati razliku.  

No, kako je naša ekspertiza prije u analitičkim negoli u Pornhub vodama, usredotočit ćemo se na pojmovni aparat ideologije kojoj su se ona i njezine vjerojatno slabije verzirane sugrađanke svojom gestom prividnog prkosa zapravo poklonile i na koji način im je ista omogućila da svoju gestu podložnosti vide kao pobunu.

Počnimo od kraja.

Kako prepoznajemo gestu pobune?

Jednostavno, tako što neminovno izaziva opresivnu reakciju. Staromodnije među nama ne treba podsjećati na to kako je prosječni policajac nekoć reagirao na prpošno istaknut srednji prst. Onaj koji ga je pokazivao, bez obzira na uzrast i inteligenciju, znao je da će za to platiti cijenu, dok je organ vlasti znao kako će tu cijenu naplatiti. U tom smislu i profesionalni nogometni huligan pokazuje kako ima minimum svijesti o biti slobode, pa tako i pobune kao jednog mogućeg čina iste, naime da posjeduje barem rudiminetarnu svijest o osobnoj odgovornosti.

Takve svijesti kod buntovnica kojima se ovdje bavimo očigledno nema, odakle slijedi kako je u najmanju ruku dvojbeno da kod njih ima slobode, pa samim tim i čina pobune koji slobodu pretpostavlja; jer sasvim je jasno kako je njihov čin dočekan svesrdnom podrškom većine medija i političara; da su ga počinile, recimo, u britanskom ili američkom kontekstu, podrška istih bila bi potpuna.

Trebamo li mi sad vjerovati da je itko od njih tom podrškom iznenađen?

Da se očekivalo policiju na vrata?

Šamar od neke patrijarhalne svinje?

Naravno da ne.

Očekivalo se, jednostavno, da će svi pristati na igrokaz.

Samo što neće baš svi.

Nastavimo u tom smislu.

Čin selfie prstenjaka nije upućen nekome tko mu se može suprotstaviti silom vlasti u bilo kojem obliku, dakle nije upućen nosiocu moći, ergo on nije čin pobune.

O čemu je onda riječ?

Stvar je zapravo jednostavna.

Riječ je o gesti samoljublja i podložnosti ideologiji što to samoljublje potiče i štiti.

Ideologija je riječ koju rabimo provizorno, jer i ona sama izraz je nečeg dubljeg.

No to ćemo ovdje ostaviti po strani i usredotočiti se na metodu.

Cijelu priču dalo bi se sažeti u jednu rečenicu.

Ideološka franšiza o kojoj je riječ počiva na prisvajanju statusa žrtve kako bi se uz zaštitu institucija žrtvama napravilo druge.

Ta žrtvoslovna dominacija, naravno, ima jedan apsurdno komičan aspekt u smislu da je ovdje i plavuši jasno da status žrtve ima veoma malo dodirnih točaka s realnim stanjem stvari.

Upamtimo, međutim, kvalifikaciju apsurda prije negoli cijelu stvar odbacimo kao prolazni, komični eksces. Apsurd, naime, nakon nekog vremena vodi tamo gdje smijeh postaje kompulzivan, nalik onome koji katkad odjekuje hodnikom ludnice.

Ilustrirajmo to porculanski savršenim primjerom.

Svakako vodeći srednji prst među jednakima, Jelena Veljača, poklonila nam ga je izjavom kojom se svojedobno pred kamerama HRT-a pobunila protiv patrijarhata (ili nečeg sličnog) utjelovljenog u voditelju NU2 Aleksandru Stankoviću.

Rečenica je presjekla tamu stoljeća nepravde usred nedjeljnog popodneva – sasvim adekvatnog doba dana za revolucionarnu akciju dobrostojećih srednjovječnih žena:

 “Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći.”

U potpuno po pitanju rasne pripadnosti homogenoj zemlji u kojoj potencijalna diskriminacija eventualno može biti etnička  – a tu Stanković, a ne Veljača, pripada manjini, premda očigledno baš i nije na poziciji nemoći – smjela je intelektualka, čini se, provalila glupost.

Kako bijeli muškarac u zemlji u kojoj nema crnkinja na poziciji nemoći može kao takav biti na poziciji moći?

Zanimljivo, koliko mi je poznato, to pitanje nije postavljeno. I sasvim je ispravno da nije postavljeno, jer to upućuje na činjenicu da gledatelji, zajedno sa Stankovićem i Veljačom, barem u naznakama razumiju o čemu je zapravo riječ.

Ako se i nije doživjelo, od oca i majke se naučilo: javno šuti dok drug ili drugarica na poziciji moći izgovaraju partijsku liniju, a kući, uz ručak, ćemo se rugati.

Zapanjuje ljudska sposobnost da se detektira gdje je moć svila gnijezdo, tim više što je oblik moći kakvom streme Veljača i njoj slični, očigledno dobro upućeni u to što trenutno dominira Amerikom i zapadnoeuropskim društvima, tako jasno apsurdan kad ga se prenese u naš kontekst.

Otud, ako neka buduća la Passionaria jednako tako mrtva hladna ustvrdi da su muškarci koji se identificiraju kao žene diskriminirani od djetinjstva, jer u hrvatskim osnovnim školama nema transdžender tečajeva što bi im na vrijeme otkrili kako se ženom postaje a ne rađa, nema problema.

Franšiza počiva na svjesnom pristanku da se bijelo nazove crnim a crno bijelim; u tom smislu gesta podložnosti ideologiji je utoliko moćnija kad se zbilja negira upravo tamo gdje je jaz između nje i ideologije jasan kao dan.

Pomrčina je najjasnija u podne iako nije neka tragedija ako je se doživi i nedjeljom u 2.

Samo pod uvjetom da se je induciralo pri punoj svijesti; da se čin pokoravanja zbio bez fige u džepu.

I to nas vraća na odnos slobode i odgovornosti.

Primijetili smo kako samoljublje igra ključnu ulogu u pristanku na ideološki igrokaz. Naravno, nitko ne šeta vlastitu facu društvenim mrežama osim da bi mu netko o njoj rekao pohvalnu riječ i u ovom slučaju nema ništa nova po tom pitanju.

Međutim, na djelu je tu i jedan neizostavan moment, jedan specifični oblik neodgovornosti, bez kojeg ideološka transformacija društva po apsurdnom ključu nije moguća.

To je ravnodušnost.

Bit svih igrokaza identitetskog terora zasniva se na njoj, pa ni ovaj slučaj nije iznimka.

Napravit ćemo malu digresiju da stvari stavimo u širi kontekst:

primjer nastojanja oko legalizacije i normalizacije homoseksualnih brakova najjasnije pokazuje o čemu je riječ.

Osnova za uspjeh toga ključnog političkog čina zamijene crnog za bijelo i obratno, nakon kojeg svaki drugi, još luđi, ideološki prodor uklizava vazelinskom lakoćom, sljedeći je stav:

“Neka svatko čini što hoće dok ne škodi drugima”.

Ono što ga čini prividno istinitim je to što zvuči tako osobno.

Jer tko sam ja da sudim drugima?

Ključ obmane, međutim, leži u gotovo neprimjetnoj zamjeni teza.

Pravi smisao je “neka svatko čini što hoće dok se mene to ne tiče”.

Jer što su drugi meni?

Na taj način postaje lako radikalno reformirati kulturu i, posljedično, institucije, koje se po svojoj prirodi itekako tiču svakoga; na djelu je zamjena sasvim privatnog, sebičnog, uvjerenja u vlastito pravo da se bude izoliran od drugih za princip zakonske neutralnosti.

Očigledno, homoseksualni brak kao institucija tiče se svakoga, jer, kako u očima zakona jednakost heteroseksualnog i homoseksualnog braka ne može biti kvalificirana jednakost, budući bi na taj način homoseksualni brak bio negativno diskriminiran, dvije institucije moraju postati jedna. Naravno, to potpuno obezvrjeđuje tradicionalnu heteroseksualnu zajednicu koja proizlazi iz primarne prirodne razlike muškarca i žene; ako brak proizlazi iz proizvoljne rodne identifikacije, prirodna spolna identifikacija je prepreka koju se mora ukloniti, jer ona samim svojim postojanjem ukazuje na to da razlike nisu proizvoljne, htjeli mi to ili ne.

Čovjek koji u situaciji kad je osnovni element političke zajednice na taj način ukinut kaže da ga se to ne tiče zapravo je već dobrano odmakao na putu socijalizirane sociopatije.

I što onda sa srednjim prstom?

Riječ je o korisnoj lekciji društvu koje je uslijed kašnjenja za zapadnim uzorima u izvanrednoj poziciji da se odupre onome što je iste okupiralo desetljećima prije, uslijed neprestanih medijskih, političkih i korporativnih kampanja.

Pukotine koje se usred razmjernog blagostanja, kao i vojne i političke moći globalnog dosega, sada već pokazuju u, primjerice, SAD i Velikoj Britaniji, otud nam mogu biti upozorenje o tome što možemo spriječiti na još uvijek razmjerno bezbolan način.

Možemo, recimo, jasno vidjeti kako je konačni rezultat feminizma – samo jednog segmenta ove čudne ideologije rastvaranja unutar kojega bi mogli smjestiti igrokaz kojim se ovdje bavimo – to da je žene doveo u poziciju da im muškarci otmu pravo na njihov vlastiti spol. Nakon što se desetljećima svu moć tražilo za ženu kojom se postaje a ne rađa, sada je ispalo da je ta “žena kojom se postaje” nabildani bradonja koji se “identificira” kao žena.

Zanimljivo bi bilo vidjeti da li bi ga neka od hrabrih buntovnica uspjela pokazivanjem srednjeg prsta otjerati iz ženskog WC-a na korištenje kojega on, u sasvim apsurdističkom – a to podrazumijeva i uključivo feminističkom – ključu, ima potpuno pravo.

Kako već i površnim pregledom situacije u zemljama poput Velike Britanije vidimo da bi u tom slučaju stanovita reakcija organa vlasti uslijedila, kao i da bi bradata dama u nevolji bez problema mogla poslati agresivnu menstruatoricu na hitnu, neka mi bude dopušteno da to držim krajnje dvojbenim.

Ne samo da je ženski spol pod napadom koji stremi da ga zakonski izbriše, jednako tako kao što se pomoću homoseksualnog braka već desetljećima nastoji izbrisati njegov prirodni odnos s muškim spolom, nego se jasno pokazuje da je napad postao moguć upravo pumpanjem ženskog ega na način kakav vidimo u kontekstu naše male afere; zapadnjačke feministice koje su uspjele osvijestiti kakva im opasnost prijeti u tom smislu, naravno, iznalaze različite kreativne načine da za to optuže “patrijarhat”, dakle da ostanu u okvirima ideologije dok se pokušavaju izvući iz njezina stiska koji prijeti da ih uguši.

Međutim, nema ništa od toga.

Stvar je jednostavna: na Zapadu se zašećereni omotač otrovne pastille konačno otopio i sada ne preostaje ništa drugo do dudlati čisti otrov uz svijest da vam ga nitko nije uvalio u usta do vas samih.

A poslije dudlanja, kako svi znamo, nema kajanja.

U tom smislu bilo bi dobro osvijestiti što se čini kad se, sasvim ruralno/provincijski, stavlja u usta nepoznate ideološke slatkiše koje je po cesti prosuo tko zna tko.

Na koncu konca Hrvatska je zemlja u kojoj se čak i u lezbijskom odnosu zna tko nosi hlače a radikalna ljevica još uvijek uzgaja utopijski nacionalizam u stilu 19. stoljeća.

Otud, prije se čini kako je ovdje na djelu svojevrsni cargo cult, odnosno da je žaba predugo gledala kako potkivaju konja.

Što se mene tiče, oduvijek sam držao Camusov poziv da Sizifa sebi predočimo sretnim za jeftin retorički trik – vječno uzaludno guranje stijene uzbrdo samo da bi se ista otkotrljala nizbrdo, kao opis ljudskog stanja koje treba s herojskom radošću prihvatiti, mogao je upaliti samo kod onih zaštitnika proletarijata i manjina iz pariških birtija koji u životu nisu odgurnuli ništa teže od bićerina konjaka kao znak konobaru da natoči još.

Kad tome dodamo da dok kamenčinu guramo sad još trebamo skakutati da izbjegnemo mine, strpljenje me konačno izdaje.

Stoga, zaključit ćemo sasvim bez ikakvih mea culpa sladila argumentu.

Ženama koje su svojih par dana dnevnopolitičke pažnje zaradile pokazujući srednji prst ne znajući ni same kome ni zašto, a preko njih ponajprije onima koji su im zaslađenu pilulu ideološkog otrova ostavili da je podignu s puta i stave u usta, ostaje nam samo poručiti da svoje istaknute srednje prste stave tamo odakle ih, kad ih jednom izvade, bez detaljnog pranja sigurno neće toliko približiti nosu.

Premda, imajući u vidu oralno higijenski habitus nekih od perjanica pokreta, ni u kojem slučaju ne želimo ugroziti njihovo pravo da stave u usta što god hoće, bez obzira gdje je sve bilo.

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.