UN “klimatski sporazum”: puno buke nizašto

U petak, 22. travnja, uz umjerenu pompu, 174 države članice potpisale su „povijesni klimatski dogovor“ – sada, među onima koji uopće obraćaju pažnju na takve stvari, poznat pod imenom „Pariški sporazum“. Atmosfera u sjedištu UN-a na East Riveru bila je, naravno, usiljeno euforična – ako ne samo zericu nelagodna. Klimatska mažoretkinja Leonardo di Caprio, mantrala je već prilično potrošenu formulu „moramo djelovati sada!“, a UN glavonje skakutali su uokolo i, pomalo masturbatorski, čestitali samima sebi.

Međutim, sve to ne može sakriti činjenicu da je, s točke gledišta fanova katastrofalnog globalnog zatopljenja, sporazum zapravo promašaj. Naime, motiv oko kojeg je okupljena 21. Sjednica Stranaka („Conference of Parties“, što znači suverenih država članica UN-a, a koje sudjeluju u Okvirnoj Konvenciji Ujedinjenih Nacija o Klimatskim Promjenama) u Parizu (COP21), što je završila 12.12.2015., proizvevši 31 stranicu nacrta sporazuma, bio je nametnuti obvezujući sporazum, a ne naprosto „sporazum“; nešto do čega očigledno nije došlo.

Cijela COP21 i predstavljanje „povijesnog klimatskog sporazuma“ zbili su se u nadrealnoj atmosferi hinjene uzbune i neobične mješavine ekstatičnog oduševljenja, doduše rezerviranih – a vjerojatno i obaveznih – samo za uski krug participanata na konferenciji, ekoloških aktivista te akreditirane novinarske sljedbe. Ovoj neobičnoj sceni gdje šačica izabranih ljudi hini oduševljenje nad imaginarnim rješenjem imaginarne krize, javnost uglavnom nije poklonila pozornost, možda i zbog toga što su ljudi danas, makar i polu-svjesno, sve otporniji na „klimatski alarmizam“, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što svaka laž ima rok trajanja, a bauk globalnog zatopljenja se približava 27. obljetnici ulaska na globalnu scenu, odnosno ulijevanja u globalnu mainstream medijsku kanalizaciju.

Bilo kako bilo, Pariški je dogovor samo kompilacija izraza što „treba činiti“ dok je očigledno bio zamišljen prije kao pravno obvezujuća kodifikacija izraza što „će se činiti“: svakako, suverena država je ugrožena vrsta, ali očigledno je da još nije istrebljena u tolikoj mjeri da baš svi svjetski politički vođe ratificiraju sporazum koji de jure instalira aparat globalne vlasti pod izgovorom borbe protiv ekološke krize. Pariški je ugovor, kako se čini nižepotpisanom, bijedno podbacio po ovom pitanju, što se moglo predvidjeti već u rujnu prošle godine, kad je na samitu povodom sedamdesete godišnjice utemeljenja Ujedinjenih nacija predstavljena najnovija u nizu agendi za uvođenje održivog razvoja, tzv. Agenda 2030.

Naime, doktrina održivog razvoja, a ne empirijska istraživanja ezoterične „klimatske znanosti“, prava je svrha – pa shodno tomu i glavni motiv – za podgrijavanje nepostojećeg „antropogenog globalnog zatopljenja“. Riječ je zapravo o zvaničnoj ideologiji Euro-atlantskog bloka još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i, kako bi je se održalo na životu, uopće nije potrebno globalno zatopljenje. Ako uopće možemo izdvojiti neku konstantu u protejskom „licu neprijatelja“ oko kojeg se treba izgraditi sistem održivog razvoja, onda bi to prije bila navodna „prenapučenost“ planeta, inherentno genocidna ideja koja prožima sve oblike ove doktrine od njezinog začetka.

Održivi je razvoj, jednostavno rečeno, sistem globalne kontrole zamišljen da se automatski diferencira i segmentira na osnovi straha. Sve što je potrebno jest jedna apsolutno izvanjska prijetnja koju se ne može konačno ukloniti nego samo ublažiti jedinstvenim djelovanjem cijelog čovječanstva. Ova „slika neprijatelja“ ostaje, naravno, samo slika, jer takva prijetnja zapravo ne postoji, a svaka osnova koju programeri održivog razvoja odaberu ima konačan rok trajanja. Već ako čitamo između redaka Agende 2030, brzo nam postaje jasno kako se „globalno zatopljenje“ približava isteku toga roka. Nije figuriralo unutar „17 ciljeva održivosti“ i sada polako ustupa mjestu novom kozmičkom Osami bin Ladenu, uvedenom da nas navikne na nadzor i kontrolu na osnovi straha: globalnom – ili da budemo precizniji: eurocentričnom – terorizmu.

Nacionalno određeni prinosi (Intended Nationally Determined Contributions (INDCs) smanjenju emisije stakleničkih plinova, koji su navodno osnova za postizanje cilja održavanja globalne temperature – što god to bilo – ispod „2 °C iznad predindustrijske razine, i nastojanje oko ograničavanja porasta temperature do 1.5 °C iznad predindustrijske razine, imajući u vidu kako će to značajno umanjiti rizike i učinke klimatskih promjena“ (PA, 2.1. (a)), predstavljaju samo mrvice prema onome što su mentalno pregrijani fanatici globalnog zatopljenja željeli vidjeti u sporazumu.

Premda možemo uočiti stanovite sporadične pokušaje da se „klimatsku katastrofu“ poveže s umjetno izazvanim demografskim kretanjima s Bliskog istoka u Europu, svakome s imalo soli u glavi je jasno kako ona nemaju ništa s klimom. Štoviše, dok su do danas malne svaka suša, topla zima ili katastrofalni šumski požar isticani kao „nepogrešivi znaci“ klimatske katastrofe, topla europska zima 2015/2016. kao da je prošla ispod radara alarmista. To je pak jedan od, ako već ne nepogrešivih, onda u najmanju ruku jasnih znakova da je klimatsko strašilo konačno potrošilo svoj potencijal za plašenje, doduše ne uslijed truda kritičara, niti poradi urušavanja pseudo-znanstvenih osnova koje su izgradili njegovi zagovaratelji, nego uslijed sasvim banalnog protoka vremena.

Međutim, tu nailazimo na jednu teškoću. Javno vidljivi „svjetski lideri“, okupljeni, ugrubo govoreći, oko UN i Davos samita, ponašaju se kao da je sve business as usual. Situacija je doista nadrealna: dok ih većina ljudi ismijava – misleći pritom na one koji im uopće poklanjaju pozornost – osobe poput Christiane Figuerres ili Billa Gatesa još uvijek ponavljaju iste mantre. To je krajnje zabrinjavajuće. Naime, netko bi mogao zaključiti kako su oni naprosto ludi, te da finaliziraju detalje svojeg odvajanja od stvarnosti, i onda ostati na tome. No to je samo djelomično točno. Čini se pak kako je cijela istina da je riječ, ne naprosto o mentalnom sljepilu, nego o pomračenju uma uslijed apsolutne moći. U pitanju je potpuno odvajanje političke moći od „ljudi/građana“, ili barem samosvjesnih pojedinaca i grupa unutar nižeg, i umirućeg srednjeg, sloja.

Globalne elite nisu zaluđene vlastitom glupošću, nego tvrdim, i prilično opravdanim, uvjerenjem da im više nitko ne može ništa; i, sudeći prema znacima vremena, sasvim su u pravu. Tako, kad ih vidimo kako nastavljaju forsirati strašilo globalnog zatopljenja, unatoč tomu što sve više i više ljudi uviđa da je riječ o prijevari, to bi veoma lako moglo značiti da oni više ne osjećaju potrebu zavaravati bilo koga.

Štoviše, održivi razvoj je pravi raison d etre globalnog zatopljenja i posrijedi je doktrina što ovu „globalnu prijetnju“ može postupno odbaciti za volju nečega boljeg i uvjerljivijeg. Na kraju krajeva, evo zbog čega je sastavljen Pariški sporazum:

„Ovaj sporazum, poboljšavajući implementaciju Konvencije (Okvirna Konvencija Ujedinjenih Nacija o Klimatskim Promjenama, op. BM), uključujući i njezin cilj, stremi osnaživanju globalnog odgovora na prijetnju klimatskih promjena, u kontekstu održivog razvoja i napora da se iskorijeni siromaštvo (…)“ (PA, 2.2)

Glavna je novina Agende 2030 prvi od 17. Ciljeva održivog razvoja: „1. Okončati siromaštvo u svim njegovim oblicima, svugdje“ (A2030, str. 12), što se treba ostvariti do 2030. Dakle, od nas se očekuje da vjerujemo kako će jedan od glavnih elemenata ljudskog života – naime, materijalna bijeda – biti ukinut iz poretka bitka u roku od 14 godina. Oni koji vjeruju da UN i MMF mudraci doista misle ozbiljno kad pričaju ovakve pizdarije, posjeduju, u najboljem slučaju, um desetogodišnjeg djeteta; bilo tko, obdaren makar samo djelićem zdravog razuma, mora primijetiti kako tu nešto nejasno, ali sasvim izvjesno, smrdi. Međutim, za našu temu, dovoljno je istaći kako je sjecište klimatskih promjena, održivog razvoja i konačnog ukinuća siromaštva, prava osnova Pariškog sporazuma. Unutar tog sjecišta postoji jasna hijerarhija u kojoj održiva sistematizacija planetarnih resursa – ljudskih, okolišnih i ekonomskih – stoji na vrhu, obuhvaćajući pri tom dva subordinirana faktora. Oba niža cilja su zapravo potrošna roba, jer u osnovi samo predstavljaju izgovore za globalno uvođenje održivog razvoja.

Sama činjenica da glasnogovornici globalista ozbiljno razvlače žvaku u koju nitko pri zdravoj pameti ne može povjerovati, zorno pokazuje kako je politička moć u rukama nižih slojeva – a tu spada manje-više svatko tko društveno egzistira ispod razine medijskih figura i profesionalnih političara prihvatljivih međunarodnim institucijama – na do sada neviđeno niskoj razini. I pripadnici viših slojeva su, eksplicitno ili implicitno, svjesni toga.

Stoga nema razloga likovanju nad idiotizmom naših vladara, jer to zapravo nije idiotizam nego samo normalno ponašanje što proizlazi iz činjenice da se oni više niti ne obaziru na javnost.

Doduše, žvaka što je razvlače je toliko otančala da samo što ne pukne, narativi se ruše dok ih se ispisuje.

Ali je li to zbog toga što smo mi, tamo dolje, pametniji od njih?

Ili je to zbog toga što smo toliko odvojeni od kontrole nad našim životima da oni koji je čvrsto drže u rukama, putem upravljanja medijima, politikom i financijama, jednostavno više nemaju potrebe niti da nas lažu?

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o donaciji.