Pustite malene

badgaparent

Tužan je to dan kad čovjek shvati kako je odluka tuđeg Vrhovnog suda, smještenog na udaljenoj obali velike bare, nešto s čime on mora računati u svojoj sigurnoj istočnoeuropskoj vukojebini. Dvostruko je tužno ako ga je epifanija zadesila tek krajem lipnja ove godine, kad je Vrhovni sud u Washingtonu nametnuo legalizaciju homoseksualnih brakova svim federalnim državama SAD-a. U ovom kasnom trenutku američkog carstva i njegova dominiona, koji uključuje Europsku uniju pa, posljedično, i Hrvatsku, takav okasnjeli uvid ukazuje na nešto gore od glupavosti. On upućuje na to da je čovjek zreo za eutanaziju zbog vrijeđanja inteligencije svakog iole razumnog promatrača. Neznanje maskirano kao inteligencija i moralna lijenost upakirana kao superiorni moral dva su glavna faktora koji su ljude doveli u situaciju da ne samo prihvate, nego i proslave, legalizaciju braka iz ruganja. Naravno, nitko ne misli da se nekome ruga dok maše zastavom u duginim bojama – sarkazam i satira čuvaju se za “licemjere” i “malograđane” – pa ipak cijela se stvar svodi upravo na to. I, sudeći prema pravcu u kojem se stvari kreću, proslave takve vrste postat će obavezne za sve prije nego što to većina ljudi naslućuje.

Obavezne proslave bile su konstanta komunizma: djeca su mahala crvenim zastavicama i recitirala pjesme koje su slavile “dostignuća socijalizma”, na stadionima su se izvodili veliki sletovi – sve je to služilo sistemu da signalizira vlastitu lojalnost samome sebi. Bio je to paradoks komunizma: nitko ga nije shvaćao ozbiljno; ni njegove žrtve, ni partija sama. Otud središnja uloga djece – odrasli su cijelo vrijeme čvrsto držali fige u džepu. Danas, nakon demokratizacije – u strogo trpnom smislu riječi – i otvaranja društva – procesa koji je nalikovao situaciji gdje ljubazni ali sadistički nastrojeni zubar čovjeku otvori bolestan zub i onda ga potjera vani bez liječenja – figa više nema ni u džepovima. Nasilni prosvjedi od prije par godina bili su beznačajni: policija je stvar promptno riješila, nakon što su mediji detaljno popratili čin glupave i nasilne reakcije kako bi ga se kasnije moglo naturati na nos svakome tko pokuša racionalno reagirati na društveni inžinjering koji se danas, u sasvim hegelijanskom tonu, prodaje masama kao povijesnu nužnost.

I tako, uz sve priče o “pravoj strani povijesti” i “otvorenom društvu” što nam probijaju uši, kako ozbiljno shvatiti ljude koji tvrde da povijest nema smisla? Da ideje kao što su platonička država, proleterski raj ili svjetski duh potječu od neprijatelja “otvorenog društva”? Iz perspektive zubarski otvorene i neliječene Hrvatske, ne bi se to baš dalo reći. Ako postoji “kriva strana povijesti”, kako elite tvrde a mase ponavljaju, onda očigledno mora postojati i njezina “prava strana” (prije “stražnja“, ali, ne cjepidlačimo). Trebamo dakle odbaciti vjeru u sve utopije i onda povjerovati kako je Velika liberalna utopija-koja-nije-utopija prije svega stvar afirmacije slobode da se bude seksualni i, u najvećem broju slučajeva, emocionalni kripl, što većina homoseksualaca ili jesu ili će postati; danas kad su proglašeni posvećenim žrtvama povijesti, vjerojatno brže nego ikad. Prodalo nam se priču da su stari “veliki narativi” mrtvi i onda nam se iz vedra neba ponudilo ep o borbi za prava ljudi da umeću svoja spolovila u neadekvatne tjelesne šupljine. Doduše, sasvim hegelijanski rečeno, treba dodati da ovaj “kraj povijesti” nije temporalni kraj – povijest će se nastaviti odvijati: bestijalnost, pedofilija i ostale filije bit će u budućnosti moralno uzdignute i, sasvim sigurno, legalizirane. Ali temeljni kamen spoticanja je uklonjen i sada je Ideja Ljubavi – ponovo hegelijanska formulacija, analogna njegovoj Ideji Pravednosti shvaćenoj kao svrha povijesti – dobila svoje vječno ostvarenje u objektivnoj stvarnosti vrhovne zakonodavne institucije paradigmatske države Zapada, da bi je dalje “diseminirali” agenti Apsolutnog Duha; doduše, ne postmoderna verzija Napoleona – “svjetske duše” kojoj se divio mladi Hegel – nego nevladine organizacije, selebritiji i prijedlozi društvenih politika.

Kao i uvijek kad je u pitanju revolucionarni pogled na povijest, oni što stoje na njezinoj krivoj strani su Historische Abfall koji se treba odbaciti da trune u nekakvom sigurnom povijesnom smetlištu, dakle on mora biti istisnut iz društva. Nižepotpisani mora pritom ustvrditi kako mu se čini da je manje više svatko iznad trideset godina starosti potencijalni Abfall. Naime, u cijeloj priči riječ je zapravo isključivo o djeci. Često se zaboravlja kako su upravo djeca istinski konzumenti plodova revolucija. Odrasli mogu mahati crvenim ili, kako je kocka povijesti odlučila, duginim zastavama dok istodobno drže figu u džepu; čovjek se može pobuniti protiv zastave načinom na koji njome maše – to se svakako radilo u komunizmu – i sjebati partijsku liniju dok prema vani ne krši niti jedno njezino pravilo. Potencijal za otpor u ljudskim bićima je neuništiv sve dok se čuva unutarnja sloboda. Jedini totalitarni sistemi koji su je uspjeli ugušiti plod su fikcije kao što je, primjerice, Orwellova antiutopija. Ali čak je i njegov politički horror roman sastavljen kao naracija čina pobune. Stoga, s točke gledišta društvenih inžinjera, svatko predstavlja potencijalni problem – otud stalni rast potrebe da se iznalazi nove i nove načine signaliziranja lojalnosti sistemu. Primjerice, kako su građani odignorirali prošlogodišnji gay pride u Osijeku, organizatori istog su požurili istaći kako se društvena svijest Osječana razvija presporo, što u prijevodu znači da oni kasne u ispunjavanju društvene obaveze koja, doduše, nije eksplicitno zapovjeđena, ali se svejedno očekuje da je se izvrši. U tom smislu izokola se izrazilo nadu kako će ljudi uskoro shvatiti da zapravo trebaju prisustvovati paradi. S druge strane, oni koji podržavaju ovakva događanja vide sebe kao “misleću manjinu”, pri čemu “mišljenje” označava sposobnost da se razluči “pravu stranu povijesti” i distancira se od glupih i mentalno ograničenih masa. Naravno, misleći manjinci nikad se neće suočiti s činjenicom da samo savijaju kičmu pred jednom višom, globalnom, instancijom vlasti i stavljaju svoje guzice na raspolaganje euro-atlantskoj eliti i njezinoj partijskoj liniji, dok su im umovi toliko otvoreni da im se sav sadržaj već odavno prosuo po podu.

Međutim, svi su oni, i manjina i većina, zapravo nebitni. Pravi su plijen djeca. Otud “građanski odgoj” po uzoru na raznovrsne zapadnjačke “core curricula” reforme; otud “prava djeteta”, otud duga – u krajnjoj liniji, svi znamo koliko djeca vole šarene spektakle. Problem s homoseksualnim brakovima je u tome što je to toliko očigledno blesava ideja da je se nema smisla opovrgavati. Najgluplje – i, paradoksalno, najopasnije – stvari nisu one koje je lako opovrgnuti, nego one koje su toliko glupave da je prva racionalna reakcija ignorirati ih sve dok nije prekasno – komunizam je u određenoj mjeri bio jedna takva ideja. U tom smislu moramo primijetiti kako je ideja nevrijedna opovrgavanja učinkovito opovrgnula pravo na postojanje milijuna ljudi i, što je još gore, izopačila društvenu svijest cijelih naroda. Nižepotpisani stoji pri tvrdnji da raspad komunizma traje najmanje dvije generacije nakon što mu se jezgra rastočila. Odrasli koji dožive katastrofu raspada starog društva grčevito se hvataju za raspadajuće društvene strukture, dok stare elite – uglavnom pripadnici tajnih službi i partijski škart – preuzimaju demokratsku i/ili nacionalističku obrazinu te na taj način nastavljaju upravljati državom, prividno u stalnom međusobnom sukobu. Prva generacija rođena nakon pada je manje više izgubljena u kranjem materijalizmu, dok stari aparatčiki uvježbavaju svoje političko potomstvo u upravljanju zemljom. Nada stoga leži u generaciji rođenoj nekih dvadeset godina nakon disolucije komunističke države. Šteta otud što te klince čeka društvo u usporedbi s kojim će komunizam izgledati kao rodonačelnik političke slobode. Umjesto borbe za uspostavljanje razumnog ekonomskog mentaliteta i osnove za povratak u normalnost, novi će se klinci post-komunističkog bloka, čini se, zabavljati denunciranjem “homofoba”. Kako prikladno. Dvije muhe jednim udarcem: energija koju bi trebalo utrošiti na uklanjanje koruptivne strukture jednostavno izgradnjom stvarne i zdrave alternative oteći će u promicanje plana ukidanja spolova – što je glavna, premda ne i jedina, svrha homoseksualnih brakova. Tu je, naravno, i druga strana medalje: provala nacionalizma kod mladih ljudi, pri čemu je riječ o potpuno sintetičkom svjetonazoru, koji nema nikakve veze s istinskim povijesnim naslijeđem, a s obilnim potencijalom za nasilje. Ova će pojava poslužiti kao izgovor da se spriječi ili iskorijeni svaki oblik racionalnog otpora gmizanju apsolutnog duha i novih filia koje će on sasvim sigurno izleći. Jer stvar, naravno, neće stati na homoseksualcima. Sada, kad je pravna brana u postmodernom Rimu D.C. srušena, ništa ne može zaustaviti poplavu. I svatko tko je dopustio da ga naguze u mozak s idejom homoseksualnih brakova, neizbježno će prihvatiti i podržati sve što slijedi. Ako mu se slučajno dogodi da se probudi u noći, nakon što je na Facebooku održao tiradu u obranu zoofilskih brakova, s osjećajem da nešto ipak nije u redu s tim, on će se morati vratiti natrag, prateći vlastite stope, da bi se suočio s činjenicom kako od samog početka nije bio slobodoumni branitelj slobode drugih ljudi da čine sve ono što se njega ne tiče, nego naprosto priglupi konformistički govnar.

A tko je lud tako nešto reći samom sebi?

Liberalni um ima svoje šehide i gazije. To su ljudi koji moralno odobravaju sve što im ne smeta. Ako su pravi vjernici, oni će spremno odobriti uklanjanje svakoga tko se usudi reći da nešto može biti loše čak i ako ne smeta nikome. Samo, ne postoji nešto takvo kao moralno neutralan čin, jednako kao što ne postoji društveno djelovanje koje se tiče samo onoga koji djeluje. Da su homoseksualni brakovi samo izrugivanje braku – a oni su nešto daleko, daleko više od toga – oni s kojima se izruguju morali bi imati pravo da na ruganje odgovore ruganjem. A oni to pravo očigledno nemaju.

Ima međutim nešto duboko istinito u ideji da povijest ima pravu i krivu stranu – Hegel nije bio budala. Homoseksualni su brakovi uvod u brisanje razlika među spolovima – dakle brisanje spolova uopće, ukidanje obitelji i, u konačnici, odbacivanje vjere u postojanje ljudske prirode. Stoga čovjek može s pravom zaključiti kako ipak postoji prava strana povijesti za one koji žele ostati ljudska bića, a to je da se udruže u čuvanju vlastitih pozadina i pomno paze da u globalnoj idejnoj tamnici nikome od njih ne ispadne sapun. Glupave ideje vladaju jer se nitko ne trudi opovrgnuti ih, pa tako svi šute, rugajući se vladarima i njihovim trabantima iz sigurnosti vlastitog dnevnog boravka ili omiljene birtije, sve dok im netko ne dislocira guzice iz tih udobnih pozicija. Možda je došlo vrijeme da se to promijeni. Nužno je pokazati kako homoseksualni brakovi, i slični oblici društvene plastične kirurgije, dolaze od gore, odnosno iz njedara istih onih financijskih, političkih i inih elita koje se svima rutinski gade. To je nevjerojatno jednostavan zadatak. Jasno je naime da ovu agendu složno gura korporativna i politička moć od Washingtona do Zagreba, od Rocky Mountainsa do Papuka, i potrebno je samo primijeniti mentalni ekvivalent pokazivanja kažiprstom da bi se to dokazalo. Pravi razlog ove radikalne društvene reforme je slojeviti i kompleksni politički projekt koji, prema skromnom mišljenju nižepotpisanog, ima definitivne metafizičke korijene, a metafizika je teška znanost i ljudi je se instinktivno plaše – nije svatko spreman prihvatiti da ona još uvijek vlada našim svijetom. Ali svatko voli ruganje, a istinsko ruganje, odnosno satira, moguće je samo ukoliko njegova žrtva već u sebi nosi element komičnog. Homoseksualni brakovi su za upišati se smiješna praksa, bez obzira na zlokobnu svrhu što im leži u osnovi. Stoga svatko tko im se protivi dužan je ismijati ih, bez obzira na društvenu prisilu koja ih gura i stigmatizira svaki vid otpora. I taj smijeh mora dovoljno dugo odjekivati da ga čuje iduća generacija, jer ta su djeca pravi plijen društvenih inžinjera. Na kraju krajeva, moglo bi se prilično uvjerljivo pokazati kako živimo u posebnom povijesnom razdoblju, epohi čija metafizička zlokobnost, što se ogleda u ukidanju svih vrsta tradicije – zapravo: svega što je bilo, sve više i više mutira u čistu komediju apsurda. Ako je riječ o vražjem djelu – a čak i sekularno nastrojeni ljudi su tu i tamo prisiljeni pozvati se na Rogatog kako bi adekvatno opisali ono što vide – onda je Nečastivi stvarno vrhunski primjerak cirkuskog majmuna. Izvršiti ubojstvo logikom je beskrajno istančan oblik savršenog zločina. Ali dovući gomilu oskudno odjevenih transvestita da javno traže pravo na to da njihovo pravo bude norma za svakoga, dok je cijela njihova egzistencija svjesno utemeljena na odbacivanju normi je ponajprije i iznad svega smiješno.

Čuli ste:
“Vrag je star, ostarite da ga shvatite.”
Uistinu, kažem vam:
“Vrag je idiot, razvijte smisao za humor da ga shvatite.”

Samo, nitko pri zdravoj pameti ne pušta malu djecu idiotu.

Branko Malić

Print Friendly
Liked it? Take a second to support Malić on Patreon!

You may also like...

11 Responses

  1. Malić says:

    Dragi komentatori,
    svi stvar promatrate kao da neki fantomski „mi“ imamo izbora. Nemamo. Pravila igre i ishod su zadani. Druga je priča kako će to sve završiti i koje će biti posljedice. O tome sam pisao ja, kao i bolje informirani od mene, ne bih htio ponavljati stvari u komentarima. Homo brakovi kao takvi su ideja na razini komedije apsurda o kojoj svi, iz raznih razloga, ozbiljno raspravljaju. Žao mi je ako sam nekog uvrijedio, ali ja o tome više nemam što raspravljati: muškarci koji se žene/udaju su cirkuska točka a ne društveni problem. O dubljim razlozima zašto se od pizdarije pravi ključno društveno pitanje, pisao sam na drugim mjestima. Ići u suptilna razlaganja očiglednih stvari je zabavno ali besmisleno. Homoseksualci ne trebaju nikakva prava osim onih koja već imaju kao građani. Ne da će im to previše olakšati život. Uvijek će biti prezreni, uvijek će biti emocionalno neispunjeni i uvijek će im za sreću trebati vazelin. I tu im nitko ne može, a i ne treba, pomoći. Lezbače neka se ne uvrijede što ih ne spominjem, to je zato što mi puca reproduktivni organ za njih, a i da sam ih uzeo za primjer, ne bih mogao spomenuti vazelin. Volim tu riječ više nego strap-on-dildo za koju ne poznam hrvatsku inačicu.

  2. davor says:

    Isprike, zaboravih se ulogirati za gornji komentar.

  3. davor says:

    U nedostatku vlastitog uvida u neku metafizički dublju bit braka, smatram ga socijalnom konvencijom. Pa iz toga izvodim da je naše i irsko rješenje primjereno: referendum je dobar način da se dođe do društvenog dogovora o spornim pitanjima.

    • Malić says:

      Iz nedostatka uvida u bit prijeći na definiciju prilično je riskantan logički skok, unatoč rezervi (“smatram”). Rješenja nema, brak će se pokušati pretvoriti u izvana kontrolirani poslovni i tehnički odnos, ponajprije poradi redefinicije roditeljstva. Čovjek će također posljedično postati konvencija, ali, znate, kad se stvari svedu na konvencije, postavlja se pitanje: tko ih donosi? UN je zanimljiv debatni klub sklon donošenju definicija biti stvari, pa, ako vas ova tema dublje zanima, dobro je početi čitati njihove dokumente – “Our Common Future” i “Agenda 21” su solidan uvod. Za strategiju i cilj pokreta homoseksualaca, vrlo je instruktivna knjiga “After the Ball” Marshalla Kirka i Huntera Madsena iz kasnih osamdesetih. Ovdje imate dajdžest:https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&sqi=2&ved=0CBsQFjAAahUKEwiUre-vsrPHAhXC1RQKHdyvA6o&url=http%3A%2F%2Fwww.parentsofgaychildren.org%2Fuploads%2FAfter_the_Ball_-_outline_by_Richard_Cohen.pdf&ei=JYvTVdSGOsKrU9zfjtAK&usg=AFQjCNFag8EMA8DYkBEj5A1GvL5vfT02Wg&bvm=bv.99804247,d.bGQ

      • komentator says:

        Poštovani gospodine Maliću,

        napisali ste neke nesumnjivo točne stvari, ali treba nam šira povijesna dimenzija kada interpretiramo ovakve fenomene. Vi pišete:

        “Rješenja nema, brak će se pokušati pretvoriti u izvana kontrolirani poslovni i tehnički odnos, ponajprije poradi redefinicije roditeljstva.”

        Nesumnjivo je točno da postoje te tendencije i da su one u zemljama “postindustrijskog” kapitalizma već dosta na djelu. Ali valja uzeti u obzir da ni tzv. nuklearna obitelj nije oblik tradicionalne obitelji nego je ona obilk obitelji (ljudi koji obitavaju u istom domaćinstvu) koji je postao dominantan tek nakon industrijskih revolucija. Brak kao poslovni odnos je bio prisutan oduvijek (što ne znači da je poslovni odnos bio dominantan oblik bračnog odnosa), a u tzv. kasnom kapitalizmu on je sve češći iz raznih razloga u koje mi je vremenski sada teško ulaziti jer bi se o tome mogla napisati najmanje jedna knjiga od 400-tinjak stranica (a neke su već napisane). Također, nije isto reći “nemam uvid u metafizički dublju bit braka” i “nemam uvid u bit braka”, ako se smijem nadovezati na ovo što je gospodin Davor gore napisao. Brak ima svoje razne dimenzije i vjerujem da dobro primjećujete da se on u nekim krugovima pokušava svesti na poslovni (ugovorni, kontraktualistički) odnos. Međutim, da bi nam to bilo jasnije, moramo znati puno više o povijesti liberalizma i povijesti kapitalizma. U homoseksualizmu nema ništa *inheretno* poslovno ni kontraktualističko. Druga je stvar što kapitalizam s Kapitalom kao svojevrsnim automatskim subjektom ima nevjerojatnu sposobnost kooptiranja svega i svačeg. U homoseksualizmu nema ničeg *inheretno* kapitalističkog, ali nema ni ničeg inheretno “revolucionarnog” ili što već umišljaju neki ljudi iz pokreta “Against Equality” koje uglavnom čine LGBT ljudi koji su protiv toga da se homoseksualci i lezbijke vjenčaju jer brak smatraju “heteronormativnim” i “kapitalističkim” te represivnim. Naravno, i oni su u krivu, ali na drugačiji način. Čini se da su zapeli u nekim engelsovskim analizama od prije više 130-140 godina, a uz to si umišljaju da njihov “neheteronormativni” stil života predstavlja ugrozu za kapitalizam. To je naravno smiješno i to je, uz engelskovske ekonomsko-redukcionističke analize, vjerojatno baština poprilično kontrarevolucionarnih hipija i tome slično. Komodifikacija seksa, “seksualne slobode” i tome slično.

        Prije sada već dosta godina, jedna je konzervativna republikanska sutkinja glasala za homoseksualne brakove uz argumentaciju da je riječ o civilizacijskoj vrijednosti (mogu po knjigama prekopati o kojoj se sutkinji, godinu, američkoj saveznoj državi i vrsti argumentacije radilo). Meni je osobno taj argument dosta blizak bio i prije nego sam to pročitao i do njega sam došao sam; nikad prije nisam nešto tako pročitao, a razvijao sam taj argument neko vrijeme nezavisno o tom slučaju, kroz mjesece razmišljanja o tim stvarima i razgovora s raznim ljudima radikalno različitih stajališta.

        Postoji i pragmatična dimenzija homoseksualnih brakova – na taj način se smanjuje rizik od spolnih bolesti (a homoseksualci su osobito rizična skupina zbog nekih anatomskih specifičnosti u koje sada ne bismo trebali detaljno ulaziti) jer ako netko zaista vjeruje u svoj brak, neće biti promiskuitetan.

        To što je kapitalizam u naravi takav da revolucionira tržišta i da će u sebe kooptirati sve živo još ne govori ništa o fenomenima poput homoseksualizma. Ovo uopće nije priča “ZA” ili “PROTIV” (ne referiram se sad na referendum, ali može i to, i jedno i drugo je manihejština), nego naglašavanje da postoje različiti aspekti nekog fenomena i da je suviše lako ući u neku već postojeću kulturno određenu matricu (lijevo – desno, progresivno – konzervativno, pro-choice – pro-life, itd. itd.), a osim što je suviše lako je i pogrešno jer se stvar onda svodi na banalni Kulturkampf umjesto da zaista sagledamo stvari u njihovoj kompleksnosti koja ne bi trebala zastrašivati, nego baš suprotno. Osim toga, uvijek se dobro držati u nekim stvarima i logike i empirije i izbjegavati “non sequiture”.

        Zato nam umjesto (kvazi)moralnog ushićenja treba više kritike i analize. Kritike i analize koje bi trebale biti imune na različite strategije “kulturne borbe”, na političku korektnost, jeftino moraliziranje bilo koje vrste i tome slično.

        Što se tiče odluka koje se donose “odozgo”, da su one često u partikularnim interesima, jesu, ali da nije sve uvijek tako karikaturalno, svjedoči i činjenica da je odluka o ukidanju smrtne kazne na europskom tlu također donesena “odozgo”, bez konzultiranja s “demosom”. To nije argument ni za ni protiv demokracije, nego samo primjer da se nekad i dobre stvari mogu odlučiti “odozgo”, a to je gotovo notorna stvar. Naravno, to samo ako se netko slaže da je ukidanje smrtne kazne dobra stvar. Ja se slažem i smatram da je i to jedno od velikih civilizacijskih dostignuća. Sve ostalo mi djeluje kao histerija svjetine. U uvjerenju da je smrtna kazna vrlo loša stvar me ne može pokolebati nijedan argument, a nije da ih nisam čitao na desetke i da ih ne mogu predvidjeti. To je naprosto moje duboko uvjerenje izgrađeno kroz vlastiti život i nije tek puko “mnijenje”.

        Hvala na razumijevanju.

        • Malić says:

          Nemetafizička bit? Ako tako nešto i postoji, sigurno je metafizički nebitno. No, sažeto rečeno, Kali Tribune stoji na slijedećem: postoji čovjek i postoji program ukidanja čovjeka, odnosno tranzicija u posthumano stanje. Homoseksualni brakovi su krucijalna faza tranzicije. Tko želi ostati čovjek ne može prihvatiti tranziciju, dakle ni homoseksualne brakove. Nikakvu drugu ideju na ovom sajtu nećete pronaći. Inače, hvala na interesu i trudu uloženom u dugačak komentar. U formi komentara ne može se adekvatno odgovoriti na sve primjedbe, pa ćemo ih uzeti u obzir za neki od budućih tekstova.

          Usput, ovaj članak bi mogao biti instruktivan: http://kalitribune.com/kada-cemo-postati-transhumani/

          • komentator says:

            “Nemetafizička bit? Ako tako nešto i postoji, sigurno je metafizički nebitno.”

            Hehe, ma naravno da ne postoji nemetafizička bit, “bit” je metafizički pojam, tu nema spora, bio sam svjestan toga kad sam pisao komentar, toga da bi moglo zvučati neobično kad sam pisao one dvije rečenice u jukstapoziciji u navodnicima. Ono što sam htio istaknuti je da u Vašem odgovoru Davoru, kao da se čini da samim time što nema uvid u bit (“metafizičku bit” je suvišno za reći, da, ali u prirodnim jezicima su pleonazmi normalna stvar, pogotovo kada nešto naglašavamo), nema uvid u društvene funkcije braka. Jer definicija je moguća i bez metafizičkih uvida, moguća je iz različitih teorijskih perspektiva – funkcionalistička je npr. jedna od njih (ne kažem da ju Davor zastupa). U tom dijelu posta sam, pomalo nespretno, priznajem, htio ukazati da netko može možda kolokvijalno reći “ne shvaćam koja je bit toga”, a da ne misli nužno na metafizičku bit nego na “poantu”, svrhu, funkciju. Sad kad bolje razmislim, više ne pamtim kad sam zadnji put čuo da netko kaže nešto tog tipa. Ali poanta ovog (vjerojatno napornog, ali što se tu može) paragrafa je da sam htio reći da ne mislim da netko mora imati uvid u bit nečega da bi mogao nešto okarakterizirati (ne nužno “definirati”, jer kod Davora čak i nisam vidio skolastičku definiciju nego više pokušaj određenja naravi (ne biti) braka). Možda čovjek odbacuje tradicionalnu metafiziku. 🙂

            S obzirom na to koliko je svojevremeno konfuzije unosila u sve sfere života (vjerojatno ne imajući to kao namjeru), nije mi teško razumjeti Wittgensteinov prijezir prema istoj. No, jasno, ne znači da ga dijelim. Samo smatram da su različiti pokušaji “destrukcije” metafizike u 20. stoljeću (a i ranija okretanja iste naglavačke) puno toga rasvjetlila. Bilo kako bilo, metafizika je implicitno prisutna u svakoj fizici, a osim toga, ona je vjerojatno i nužni nusprodukt (ili čak nous-produkt) jezika. No, ali na stranu sad to. Nadam se da Vam ne smetaju takvi “duži” komentari u sveopćoj fejsbukizaciji, ajfonizaciji i degradaciji komunikacije koja (ako postoji, tj. ako sam ja u pravu kada smatram da se nešto takvog događa) me osobno daleko više zabrinjava (ako je to prava riječ) od legalizacije homoseksualnih brakova (za koju moram priznati da me ne zabrinjava uopće, ali nemam problema s time da nekog zabrinjava – svak’ se češe gdje ga svrbi, kaže narod).

            Nadalje, Vi pišete:

            “No, sažeto rečeno, Kali Tribune stoji na slijedećem: postoji čovjek i postoji program ukidanja čovjeka, odnosno tranzicija u posthumano stanje.”

            Ne kažem ni da postoji ni da ne postoji, jer ova Vaša rečenica već implicitno u sebi nosi jednu određenu filozofiju povijesti (između ostalog), ali ono što nesumnjivo postoji su neki pokušaji i trendovi koji idu u tom smjeru. Ljudi su kao vrsta oduvijek imali idole, a na mjesto bogova, Boga, pa zatim čovjeka (ili Čovjeka) čini se da sada dolazi tzv. napredna tehnologija (molekularna genetika, kloniranje, eugenika, psihofarmakologija uz koju ide nerijetko i jatrogeneza, nanotehnologija, razvoj “globalnog mozga”, novi stupnjevi kiborgizacije, neumoran rad na AI-ju, itd.). Ljudi poput Raya Kurzweilla fantaziraju da će “živjeti vječno” ako uploadaju sadržaj svog mozga na računalo i tome slično. I ta priča ima više dimenzija, naravno. Povijest čovječanstva u nekom smislu i jest povijest fantaziranja, a promjene se događaju, ovakve ili onakve, htio to netko ili ne. Čini se da je samo promjena konstantna u našem svemiru, a na ovom našem malom planetu, u ovoj našoj mladoj vrsti sve promjene koje se i danas događaju zapravo u načelu nisu ništa puno posebnije nego mnoge promjene koje su se događale do sada kroz povijest. Iako, nesumnjivo živimo u zanimljiva vremena, možda i prezanimljiva u stilu one (navodno kineske) kletve “dabogda živio u zanimljiva vremena!”.

            S druge strane, ako stvar gledamo (a to je više nego legitimna perspektiva) čisto evolucijsko-darvinistički (ne i socijal-darvinistički!), postavlja se legitimno pitanje može li čovjek upravljati evolucijskim procesima na razini vrste, i ako da, u kojem je smjeru najbolje krenuti. Transhumanisti će vjerovati da je to smjer prema AI-ju, netko drugi nešto drugo, treći nešto treće, itd. To pitanje smatram važnim pitanjem.

            “Homoseksualni brakovi su krucijalna faza tranzicije.”

            Možda. Znači, kada ne bi bilo te tranzicije o kojoj pišete ovdje i u nekoliko svojih tekstova na Kali Tribune, bi li homoseksualni brakovi i dalje bili loši? Ako je to što su oni dio tranzicije ono što ih čini lošim (u Vašoj percepciji i u nedostatku bolje riječi) ili? Ovo je isto vrlo važno pitanje.

            “Tko želi ostati čovjek ne može prihvatiti tranziciju, dakle ni homoseksualne brakove.”

            S prvim dijelom rečenice se slažem, to čisto logički proizlazi ako “tranziciju” shvaćamo onako kako ju ovdje određujete – ne može netko tko želi preći u posthumano/transhumano stanje željeti ostati čovjekom, čini mi se da tu sve štima. Ali s drugim dijelom se definitivno ne slažem. Primjerice, ja znam da mogu prihvatiti homoseksualne brakove (ne kao dio tranzicije) i ostati čovjekom. Jedno nije nužno u kontradikciji s drugim. Tek unutar priče o homoseksualnim brakovima kao dijelu tranzicije jedno s drugim *eventualno* može biti u kontradikciji, ali čak ni tada nužno. Tek kada bi homoseksualni brakovi bili *isključivo* instrumentom u toj tranziciji, to dvoje bi bilo u kontradikciji. Ali homoseksualni brakovi ne moraju biti *isključivo* instrumentom u toj tranziciji, agendi, i tome slično.

            Ono s čime se u Vašem tekstu generalno (pa na više mjesta i partikularno) slažem jest isticanje određenih trendova, pomodarstva, (kvazi)liberalnog moraliziranja od strane kvazi-prosvjećenih Nositelja Društvenih Vrijednosti(TM) i tome slično. Ne biste možda vjerovali, ali poznajem i nekoliko homoseksualaca koji su svjesni tih stvari i osuđuju ih. Vjerojatno su ipak u manjini, ali tu se više radi o “psihologiji krda” vs. “razmišljanju svojom glavom”, nego ičem drugom.

            “Nikakvu drugu ideju na ovom sajtu nećete pronaći.”

            Mislite, po tom pitanju? Jer ima različitih ideja na sajtu, nije istina da nema. 🙂
            Razumijem što hoćete reći. Ali, valjda je “dozvoljeno” (najbolje da nije, heh) *ljudski* (kad smo već na ljudima i čovjeku/Čovjeku) razgovarati, propitkivati, izmijenjivati misli i informacije (što komunikacija, između ostalog, jest), argumentirati i tome slično. Ja sam poprilično demokratična osoba (ne u “onom” iskvarenom smislu kvazi-demokracije, da ne objašnjavam jer znate) i, ako stojite na nekim stvarima koje pišete, čini mi se da ni Vi ne biste voljeli živjeti u svijetu u kojem svi razmišljaju (ili još gore – “razmišljaju”) jednako – takav svijet bi bio neprirodan, neljudski, anti-utopija (koja je u svojoj strukturi utopijska) najgore vrste.

            “Inače, hvala na interesu i trudu uloženom u dugačak komentar.”

            Hvala i vama. Ne bih sada volio zvučati kao da “oponašam” Voltairea, ali zaista mislim da je jednoumlje smrt duha i uvijek mi je drago vidjeti različite pristupe ljudi koji se trude razmišljati svojom glavom. Ne vjerujem ni u tehnokraciju, ni u “avangardu klasne svijesti” i svaka ideja da jedna skupina ljudi nameće “ispravne” stavove drugima, kao da su retardirani, je nešto što me duboko odbija od najranijih godina mog života. U tom smislu, čak i da se ne slažem s polovicom toga (a to bi bilo glupo, i zapravo nemoguće, “mjeriti”) što pišete ili da se slažem s većim dijelom, ali ne i s temeljnim narativom, uvijek ću rado podržavati takve stvari. U moru banalnosti i mediokritetstva, naročito u ovoj našoj maloj zemljici, Vaš blog/site je zaista jedna vrsta osvježenja. Nije da se nemam čime “osvježavati” inače, ali knjiga i blog su različita stvar, s jedne strane, a i fino je vidjeti nešto ovog tipa u hrvatskoj blogosferi, s druge strane. Barem meni. I to ne iz ideoloških razloga, nego zato što ja zaista vjerujem u demokraciju i sposobnost za komunikaciju razumnih ljudi koji se mogu i dubinski ne slagati u nekim stvarima. Ako je to i rijetkost, ne znači da ne postoji i da nije moguće.

            Ispričavam se na mogućim tipfelerima ili manje spretnim formulacijama (pisao sam, naime, u maniri hibrida pisano-usmene komunikacije što forma komentara na sajtovima i jest), ali sve je više manje koherentno i razumljivo, siguran sam.

            Uz najbolje želje,
            do sljedećeg čitanja.

            P.S. bacit ću oko na onaj tekst koji ste linkali neki drugi dan jer me trenutno peku oči, a i ne mogu više sjediti za računalom.

      • Davor says:

        Naravno, svaki pokušaj odredbe nečega je riskantan. Nipošto ne mislim da je čovjek konvencija, i ne mislim da ne postoji nešto poput čovjekove prirode. Ali ne znači da isto vrijedi za brak. Čovjekom se ne postaje tako da netko kaže ”da, bit ću čovjek” u prisustvu svjedoka. Brak postaje upravo tako: neka zajednica se okupi, i netko tko ima ovlasti od te zajednice svojim performativnim iskazom učini da dvoje koji dotad nisu bili u braku sad jesu u braku. Nije moguće na taj način učiniti da nešto bude čovjek, ili da 2+3 budu neki broj koji nije 5, i to zato što čovjek ima neku ne-konvencionalnu prirodu, i brojevi imaju neku ne-konvencionalnu prirodu (i mnoge druge stvari). Ali brak, koliko vidim, nema takvu ne-konvencionalnu prirodu: on nastaje time što neka zajednica (putem svog zastupnika i uz prisutnost svjedoka – članova zajednice) nekoga proglasi vjenčanim. To je, koliko vidim, socijalna konvencija. Dopuštam mogućnost da iza toga stoji nešto dublje što ne vidim, pa zato ona moja ograda na početku. Ako vi vidite neku dublju bit braka, rado se dam poučiti.

        Kad se radi o konvencijama doista je presudno pitanje ”tko ih donosi?” Već rekoh, meni se čini da u to treba biti uključena cijela zajednica, a dobar način da se to odradi je referendum, kao u Hrvatskoj ili u Irskoj.

        • Malić says:

          Brak se osniva na razlici spolova, homoseksualni “brak” se može osnivati samo na pretpostavci da je spol konvencija ili da je brak nevezan za spol. Brak je pretpostavka obitelji, odnosno elementarne autonomne jedinice društva, a kodifikacija je konkretnih obrazaca interakcije spolova i nije nastao iz konvencije nego se sklapa u obliku konvencije. Osnovna svrha braka su djeca i njihov odgoj; svrha je bit, pa utoliko određuje i narav stvari koja zbog nje postoji. To također nije konvencija. Dokazati da je homoseksualni brak nemoguć značilo bi dokazati očigledno, a to je, na žalost, također nemoguće. Zbog toga puno priče oko ničega.

          • komentator says:

            Ako bismo se složili oko svega što ste u ovom komentaru napisali, biste li se složili da je u redu onda nešto slično što sada imamo u Hrvatskoj: nemogućnost da uđu u brak i da ikad posvajaju djecu, ali da imaju pravo na “životno partnerstvo” u smislu civilnog ugovora koji nije (samo?) poslovne naravi nego i oikonomske, ali i stvar izražavanja lojalnosti? Ne idimo sad u priče da je to samo “dio tranzicije”, tim više što u ustavu RH piše sada što u ustavu RH piše, nego je pitanje, jel po vama to u redu kao neka vrsta demokratskog kompromisa i da se ne ide dalje od toga? Hvala na odgovoru.

          • davor says:

            Ima djece izvan brakova, ima brakova bez djece. Ljudi mogu ući u brak i kad prođu godine za imati djecu ili ako znaju da su neplodni – mislim da se niti Crkva ne protivi tome. Da je bit braka imanje djece, brak bi nastao naprosto time da dvoje imaju dijete, pa bi društvo tu činjenicu kodificiralo. To nije slučaj. Brak nastaje performativnim iskazima dvoje ljudi ispred (zastupnika) neke zajednice, i vjerujem to nešto kazuje o biti braka. (Ja bih svakako podržao re-definiranje braka tako da brak nastaje naprosto time da dvoje dobiju dijete, s posljedičnom neraskidivošću braka i posljedičnim poliandrijama i poligamijama i poli-oboje u slučajevima kad netko ima djecu s više osoba. Ali ne znam da itko zastupa takvu re-definiciju pojma brak, pa vjerujem da je to moje stajalište egzotično – što govori u prilog tome da brak ne znači da dvoje imaju zajedno djecu nego nešto drugo.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *