Pustite malene

You may also like...

11 Responses

  1. Avatar Malić says:

    Dragi komentatori,
    svi stvar promatrate kao da neki fantomski „mi“ imamo izbora. Nemamo. Pravila igre i ishod su zadani. Druga je priča kako će to sve završiti i koje će biti posljedice. O tome sam pisao ja, kao i bolje informirani od mene, ne bih htio ponavljati stvari u komentarima. Homo brakovi kao takvi su ideja na razini komedije apsurda o kojoj svi, iz raznih razloga, ozbiljno raspravljaju. Žao mi je ako sam nekog uvrijedio, ali ja o tome više nemam što raspravljati: muškarci koji se žene/udaju su cirkuska točka a ne društveni problem. O dubljim razlozima zašto se od pizdarije pravi ključno društveno pitanje, pisao sam na drugim mjestima. Ići u suptilna razlaganja očiglednih stvari je zabavno ali besmisleno. Homoseksualci ne trebaju nikakva prava osim onih koja već imaju kao građani. Ne da će im to previše olakšati život. Uvijek će biti prezreni, uvijek će biti emocionalno neispunjeni i uvijek će im za sreću trebati vazelin. I tu im nitko ne može, a i ne treba, pomoći. Lezbače neka se ne uvrijede što ih ne spominjem, to je zato što mi puca reproduktivni organ za njih, a i da sam ih uzeo za primjer, ne bih mogao spomenuti vazelin. Volim tu riječ više nego strap-on-dildo za koju ne poznam hrvatsku inačicu.

  2. Avatar davor says:

    Isprike, zaboravih se ulogirati za gornji komentar.

  3. Avatar davor says:

    U nedostatku vlastitog uvida u neku metafizički dublju bit braka, smatram ga socijalnom konvencijom. Pa iz toga izvodim da je naše i irsko rješenje primjereno: referendum je dobar način da se dođe do društvenog dogovora o spornim pitanjima.

    • Avatar Malić says:

      Iz nedostatka uvida u bit prijeći na definiciju prilično je riskantan logički skok, unatoč rezervi (“smatram”). Rješenja nema, brak će se pokušati pretvoriti u izvana kontrolirani poslovni i tehnički odnos, ponajprije poradi redefinicije roditeljstva. Čovjek će također posljedično postati konvencija, ali, znate, kad se stvari svedu na konvencije, postavlja se pitanje: tko ih donosi? UN je zanimljiv debatni klub sklon donošenju definicija biti stvari, pa, ako vas ova tema dublje zanima, dobro je početi čitati njihove dokumente – “Our Common Future” i “Agenda 21” su solidan uvod. Za strategiju i cilj pokreta homoseksualaca, vrlo je instruktivna knjiga “After the Ball” Marshalla Kirka i Huntera Madsena iz kasnih osamdesetih. Ovdje imate dajdžest:https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&sqi=2&ved=0CBsQFjAAahUKEwiUre-vsrPHAhXC1RQKHdyvA6o&url=http%3A%2F%2Fwww.parentsofgaychildren.org%2Fuploads%2FAfter_the_Ball_-_outline_by_Richard_Cohen.pdf&ei=JYvTVdSGOsKrU9zfjtAK&usg=AFQjCNFag8EMA8DYkBEj5A1GvL5vfT02Wg&bvm=bv.99804247,d.bGQ

      • Avatar komentator says:

        Poštovani gospodine Maliću,

        napisali ste neke nesumnjivo točne stvari, ali treba nam šira povijesna dimenzija kada interpretiramo ovakve fenomene. Vi pišete:

        “Rješenja nema, brak će se pokušati pretvoriti u izvana kontrolirani poslovni i tehnički odnos, ponajprije poradi redefinicije roditeljstva.”

        Nesumnjivo je točno da postoje te tendencije i da su one u zemljama “postindustrijskog” kapitalizma već dosta na djelu. Ali valja uzeti u obzir da ni tzv. nuklearna obitelj nije oblik tradicionalne obitelji nego je ona obilk obitelji (ljudi koji obitavaju u istom domaćinstvu) koji je postao dominantan tek nakon industrijskih revolucija. Brak kao poslovni odnos je bio prisutan oduvijek (što ne znači da je poslovni odnos bio dominantan oblik bračnog odnosa), a u tzv. kasnom kapitalizmu on je sve češći iz raznih razloga u koje mi je vremenski sada teško ulaziti jer bi se o tome mogla napisati najmanje jedna knjiga od 400-tinjak stranica (a neke su već napisane). Također, nije isto reći “nemam uvid u metafizički dublju bit braka” i “nemam uvid u bit braka”, ako se smijem nadovezati na ovo što je gospodin Davor gore napisao. Brak ima svoje razne dimenzije i vjerujem da dobro primjećujete da se on u nekim krugovima pokušava svesti na poslovni (ugovorni, kontraktualistički) odnos. Međutim, da bi nam to bilo jasnije, moramo znati puno više o povijesti liberalizma i povijesti kapitalizma. U homoseksualizmu nema ništa *inheretno* poslovno ni kontraktualističko. Druga je stvar što kapitalizam s Kapitalom kao svojevrsnim automatskim subjektom ima nevjerojatnu sposobnost kooptiranja svega i svačeg. U homoseksualizmu nema ničeg *inheretno* kapitalističkog, ali nema ni ničeg inheretno “revolucionarnog” ili što već umišljaju neki ljudi iz pokreta “Against Equality” koje uglavnom čine LGBT ljudi koji su protiv toga da se homoseksualci i lezbijke vjenčaju jer brak smatraju “heteronormativnim” i “kapitalističkim” te represivnim. Naravno, i oni su u krivu, ali na drugačiji način. Čini se da su zapeli u nekim engelsovskim analizama od prije više 130-140 godina, a uz to si umišljaju da njihov “neheteronormativni” stil života predstavlja ugrozu za kapitalizam. To je naravno smiješno i to je, uz engelskovske ekonomsko-redukcionističke analize, vjerojatno baština poprilično kontrarevolucionarnih hipija i tome slično. Komodifikacija seksa, “seksualne slobode” i tome slično.

        Prije sada već dosta godina, jedna je konzervativna republikanska sutkinja glasala za homoseksualne brakove uz argumentaciju da je riječ o civilizacijskoj vrijednosti (mogu po knjigama prekopati o kojoj se sutkinji, godinu, američkoj saveznoj državi i vrsti argumentacije radilo). Meni je osobno taj argument dosta blizak bio i prije nego sam to pročitao i do njega sam došao sam; nikad prije nisam nešto tako pročitao, a razvijao sam taj argument neko vrijeme nezavisno o tom slučaju, kroz mjesece razmišljanja o tim stvarima i razgovora s raznim ljudima radikalno različitih stajališta.

        Postoji i pragmatična dimenzija homoseksualnih brakova – na taj način se smanjuje rizik od spolnih bolesti (a homoseksualci su osobito rizična skupina zbog nekih anatomskih specifičnosti u koje sada ne bismo trebali detaljno ulaziti) jer ako netko zaista vjeruje u svoj brak, neće biti promiskuitetan.

        To što je kapitalizam u naravi takav da revolucionira tržišta i da će u sebe kooptirati sve živo još ne govori ništa o fenomenima poput homoseksualizma. Ovo uopće nije priča “ZA” ili “PROTIV” (ne referiram se sad na referendum, ali može i to, i jedno i drugo je manihejština), nego naglašavanje da postoje različiti aspekti nekog fenomena i da je suviše lako ući u neku već postojeću kulturno određenu matricu (lijevo – desno, progresivno – konzervativno, pro-choice – pro-life, itd. itd.), a osim što je suviše lako je i pogrešno jer se stvar onda svodi na banalni Kulturkampf umjesto da zaista sagledamo stvari u njihovoj kompleksnosti koja ne bi trebala zastrašivati, nego baš suprotno. Osim toga, uvijek se dobro držati u nekim stvarima i logike i empirije i izbjegavati “non sequiture”.

        Zato nam umjesto (kvazi)moralnog ushićenja treba više kritike i analize. Kritike i analize koje bi trebale biti imune na različite strategije “kulturne borbe”, na političku korektnost, jeftino moraliziranje bilo koje vrste i tome slično.

        Što se tiče odluka koje se donose “odozgo”, da su one često u partikularnim interesima, jesu, ali da nije sve uvijek tako karikaturalno, svjedoči i činjenica da je odluka o ukidanju smrtne kazne na europskom tlu također donesena “odozgo”, bez konzultiranja s “demosom”. To nije argument ni za ni protiv demokracije, nego samo primjer da se nekad i dobre stvari mogu odlučiti “odozgo”, a to je gotovo notorna stvar. Naravno, to samo ako se netko slaže da je ukidanje smrtne kazne dobra stvar. Ja se slažem i smatram da je i to jedno od velikih civilizacijskih dostignuća. Sve ostalo mi djeluje kao histerija svjetine. U uvjerenju da je smrtna kazna vrlo loša stvar me ne može pokolebati nijedan argument, a nije da ih nisam čitao na desetke i da ih ne mogu predvidjeti. To je naprosto moje duboko uvjerenje izgrađeno kroz vlastiti život i nije tek puko “mnijenje”.

        Hvala na razumijevanju.

        • Avatar Malić says:

          Nemetafizička bit? Ako tako nešto i postoji, sigurno je metafizički nebitno. No, sažeto rečeno, Kali Tribune stoji na slijedećem: postoji čovjek i postoji program ukidanja čovjeka, odnosno tranzicija u posthumano stanje. Homoseksualni brakovi su krucijalna faza tranzicije. Tko želi ostati čovjek ne može prihvatiti tranziciju, dakle ni homoseksualne brakove. Nikakvu drugu ideju na ovom sajtu nećete pronaći. Inače, hvala na interesu i trudu uloženom u dugačak komentar. U formi komentara ne može se adekvatno odgovoriti na sve primjedbe, pa ćemo ih uzeti u obzir za neki od budućih tekstova.

          Usput, ovaj članak bi mogao biti instruktivan: http://kalitribune.com/kada-cemo-postati-transhumani/

          • Avatar komentator says:

            “Nemetafizička bit? Ako tako nešto i postoji, sigurno je metafizički nebitno.”

            Hehe, ma naravno da ne postoji nemetafizička bit, “bit” je metafizički pojam, tu nema spora, bio sam svjestan toga kad sam pisao komentar, toga da bi moglo zvučati neobično kad sam pisao one dvije rečenice u jukstapoziciji u navodnicima. Ono što sam htio istaknuti je da u Vašem odgovoru Davoru, kao da se čini da samim time što nema uvid u bit (“metafizičku bit” je suvišno za reći, da, ali u prirodnim jezicima su pleonazmi normalna stvar, pogotovo kada nešto naglašavamo), nema uvid u društvene funkcije braka. Jer definicija je moguća i bez metafizičkih uvida, moguća je iz različitih teorijskih perspektiva – funkcionalistička je npr. jedna od njih (ne kažem da ju Davor zastupa). U tom dijelu posta sam, pomalo nespretno, priznajem, htio ukazati da netko može možda kolokvijalno reći “ne shvaćam koja je bit toga”, a da ne misli nužno na metafizičku bit nego na “poantu”, svrhu, funkciju. Sad kad bolje razmislim, više ne pamtim kad sam zadnji put čuo da netko kaže nešto tog tipa. Ali poanta ovog (vjerojatno napornog, ali što se tu može) paragrafa je da sam htio reći da ne mislim da netko mora imati uvid u bit nečega da bi mogao nešto okarakterizirati (ne nužno “definirati”, jer kod Davora čak i nisam vidio skolastičku definiciju nego više pokušaj određenja naravi (ne biti) braka). Možda čovjek odbacuje tradicionalnu metafiziku. 🙂

            S obzirom na to koliko je svojevremeno konfuzije unosila u sve sfere života (vjerojatno ne imajući to kao namjeru), nije mi teško razumjeti Wittgensteinov prijezir prema istoj. No, jasno, ne znači da ga dijelim. Samo smatram da su različiti pokušaji “destrukcije” metafizike u 20. stoljeću (a i ranija okretanja iste naglavačke) puno toga rasvjetlila. Bilo kako bilo, metafizika je implicitno prisutna u svakoj fizici, a osim toga, ona je vjerojatno i nužni nusprodukt (ili čak nous-produkt) jezika. No, ali na stranu sad to. Nadam se da Vam ne smetaju takvi “duži” komentari u sveopćoj fejsbukizaciji, ajfonizaciji i degradaciji komunikacije koja (ako postoji, tj. ako sam ja u pravu kada smatram da se nešto takvog događa) me osobno daleko više zabrinjava (ako je to prava riječ) od legalizacije homoseksualnih brakova (za koju moram priznati da me ne zabrinjava uopće, ali nemam problema s time da nekog zabrinjava – svak’ se češe gdje ga svrbi, kaže narod).

            Nadalje, Vi pišete:

            “No, sažeto rečeno, Kali Tribune stoji na slijedećem: postoji čovjek i postoji program ukidanja čovjeka, odnosno tranzicija u posthumano stanje.”

            Ne kažem ni da postoji ni da ne postoji, jer ova Vaša rečenica već implicitno u sebi nosi jednu određenu filozofiju povijesti (između ostalog), ali ono što nesumnjivo postoji su neki pokušaji i trendovi koji idu u tom smjeru. Ljudi su kao vrsta oduvijek imali idole, a na mjesto bogova, Boga, pa zatim čovjeka (ili Čovjeka) čini se da sada dolazi tzv. napredna tehnologija (molekularna genetika, kloniranje, eugenika, psihofarmakologija uz koju ide nerijetko i jatrogeneza, nanotehnologija, razvoj “globalnog mozga”, novi stupnjevi kiborgizacije, neumoran rad na AI-ju, itd.). Ljudi poput Raya Kurzweilla fantaziraju da će “živjeti vječno” ako uploadaju sadržaj svog mozga na računalo i tome slično. I ta priča ima više dimenzija, naravno. Povijest čovječanstva u nekom smislu i jest povijest fantaziranja, a promjene se događaju, ovakve ili onakve, htio to netko ili ne. Čini se da je samo promjena konstantna u našem svemiru, a na ovom našem malom planetu, u ovoj našoj mladoj vrsti sve promjene koje se i danas događaju zapravo u načelu nisu ništa puno posebnije nego mnoge promjene koje su se događale do sada kroz povijest. Iako, nesumnjivo živimo u zanimljiva vremena, možda i prezanimljiva u stilu one (navodno kineske) kletve “dabogda živio u zanimljiva vremena!”.

            S druge strane, ako stvar gledamo (a to je više nego legitimna perspektiva) čisto evolucijsko-darvinistički (ne i socijal-darvinistički!), postavlja se legitimno pitanje može li čovjek upravljati evolucijskim procesima na razini vrste, i ako da, u kojem je smjeru najbolje krenuti. Transhumanisti će vjerovati da je to smjer prema AI-ju, netko drugi nešto drugo, treći nešto treće, itd. To pitanje smatram važnim pitanjem.

            “Homoseksualni brakovi su krucijalna faza tranzicije.”

            Možda. Znači, kada ne bi bilo te tranzicije o kojoj pišete ovdje i u nekoliko svojih tekstova na Kali Tribune, bi li homoseksualni brakovi i dalje bili loši? Ako je to što su oni dio tranzicije ono što ih čini lošim (u Vašoj percepciji i u nedostatku bolje riječi) ili? Ovo je isto vrlo važno pitanje.

            “Tko želi ostati čovjek ne može prihvatiti tranziciju, dakle ni homoseksualne brakove.”

            S prvim dijelom rečenice se slažem, to čisto logički proizlazi ako “tranziciju” shvaćamo onako kako ju ovdje određujete – ne može netko tko želi preći u posthumano/transhumano stanje željeti ostati čovjekom, čini mi se da tu sve štima. Ali s drugim dijelom se definitivno ne slažem. Primjerice, ja znam da mogu prihvatiti homoseksualne brakove (ne kao dio tranzicije) i ostati čovjekom. Jedno nije nužno u kontradikciji s drugim. Tek unutar priče o homoseksualnim brakovima kao dijelu tranzicije jedno s drugim *eventualno* može biti u kontradikciji, ali čak ni tada nužno. Tek kada bi homoseksualni brakovi bili *isključivo* instrumentom u toj tranziciji, to dvoje bi bilo u kontradikciji. Ali homoseksualni brakovi ne moraju biti *isključivo* instrumentom u toj tranziciji, agendi, i tome slično.

            Ono s čime se u Vašem tekstu generalno (pa na više mjesta i partikularno) slažem jest isticanje određenih trendova, pomodarstva, (kvazi)liberalnog moraliziranja od strane kvazi-prosvjećenih Nositelja Društvenih Vrijednosti(TM) i tome slično. Ne biste možda vjerovali, ali poznajem i nekoliko homoseksualaca koji su svjesni tih stvari i osuđuju ih. Vjerojatno su ipak u manjini, ali tu se više radi o “psihologiji krda” vs. “razmišljanju svojom glavom”, nego ičem drugom.

            “Nikakvu drugu ideju na ovom sajtu nećete pronaći.”

            Mislite, po tom pitanju? Jer ima različitih ideja na sajtu, nije istina da nema. 🙂
            Razumijem što hoćete reći. Ali, valjda je “dozvoljeno” (najbolje da nije, heh) *ljudski* (kad smo već na ljudima i čovjeku/Čovjeku) razgovarati, propitkivati, izmijenjivati misli i informacije (što komunikacija, između ostalog, jest), argumentirati i tome slično. Ja sam poprilično demokratična osoba (ne u “onom” iskvarenom smislu kvazi-demokracije, da ne objašnjavam jer znate) i, ako stojite na nekim stvarima koje pišete, čini mi se da ni Vi ne biste voljeli živjeti u svijetu u kojem svi razmišljaju (ili još gore – “razmišljaju”) jednako – takav svijet bi bio neprirodan, neljudski, anti-utopija (koja je u svojoj strukturi utopijska) najgore vrste.

            “Inače, hvala na interesu i trudu uloženom u dugačak komentar.”

            Hvala i vama. Ne bih sada volio zvučati kao da “oponašam” Voltairea, ali zaista mislim da je jednoumlje smrt duha i uvijek mi je drago vidjeti različite pristupe ljudi koji se trude razmišljati svojom glavom. Ne vjerujem ni u tehnokraciju, ni u “avangardu klasne svijesti” i svaka ideja da jedna skupina ljudi nameće “ispravne” stavove drugima, kao da su retardirani, je nešto što me duboko odbija od najranijih godina mog života. U tom smislu, čak i da se ne slažem s polovicom toga (a to bi bilo glupo, i zapravo nemoguće, “mjeriti”) što pišete ili da se slažem s većim dijelom, ali ne i s temeljnim narativom, uvijek ću rado podržavati takve stvari. U moru banalnosti i mediokritetstva, naročito u ovoj našoj maloj zemljici, Vaš blog/site je zaista jedna vrsta osvježenja. Nije da se nemam čime “osvježavati” inače, ali knjiga i blog su različita stvar, s jedne strane, a i fino je vidjeti nešto ovog tipa u hrvatskoj blogosferi, s druge strane. Barem meni. I to ne iz ideoloških razloga, nego zato što ja zaista vjerujem u demokraciju i sposobnost za komunikaciju razumnih ljudi koji se mogu i dubinski ne slagati u nekim stvarima. Ako je to i rijetkost, ne znači da ne postoji i da nije moguće.

            Ispričavam se na mogućim tipfelerima ili manje spretnim formulacijama (pisao sam, naime, u maniri hibrida pisano-usmene komunikacije što forma komentara na sajtovima i jest), ali sve je više manje koherentno i razumljivo, siguran sam.

            Uz najbolje želje,
            do sljedećeg čitanja.

            P.S. bacit ću oko na onaj tekst koji ste linkali neki drugi dan jer me trenutno peku oči, a i ne mogu više sjediti za računalom.

      • Avatar Davor says:

        Naravno, svaki pokušaj odredbe nečega je riskantan. Nipošto ne mislim da je čovjek konvencija, i ne mislim da ne postoji nešto poput čovjekove prirode. Ali ne znači da isto vrijedi za brak. Čovjekom se ne postaje tako da netko kaže ”da, bit ću čovjek” u prisustvu svjedoka. Brak postaje upravo tako: neka zajednica se okupi, i netko tko ima ovlasti od te zajednice svojim performativnim iskazom učini da dvoje koji dotad nisu bili u braku sad jesu u braku. Nije moguće na taj način učiniti da nešto bude čovjek, ili da 2+3 budu neki broj koji nije 5, i to zato što čovjek ima neku ne-konvencionalnu prirodu, i brojevi imaju neku ne-konvencionalnu prirodu (i mnoge druge stvari). Ali brak, koliko vidim, nema takvu ne-konvencionalnu prirodu: on nastaje time što neka zajednica (putem svog zastupnika i uz prisutnost svjedoka – članova zajednice) nekoga proglasi vjenčanim. To je, koliko vidim, socijalna konvencija. Dopuštam mogućnost da iza toga stoji nešto dublje što ne vidim, pa zato ona moja ograda na početku. Ako vi vidite neku dublju bit braka, rado se dam poučiti.

        Kad se radi o konvencijama doista je presudno pitanje ”tko ih donosi?” Već rekoh, meni se čini da u to treba biti uključena cijela zajednica, a dobar način da se to odradi je referendum, kao u Hrvatskoj ili u Irskoj.

        • Avatar Malić says:

          Brak se osniva na razlici spolova, homoseksualni “brak” se može osnivati samo na pretpostavci da je spol konvencija ili da je brak nevezan za spol. Brak je pretpostavka obitelji, odnosno elementarne autonomne jedinice društva, a kodifikacija je konkretnih obrazaca interakcije spolova i nije nastao iz konvencije nego se sklapa u obliku konvencije. Osnovna svrha braka su djeca i njihov odgoj; svrha je bit, pa utoliko određuje i narav stvari koja zbog nje postoji. To također nije konvencija. Dokazati da je homoseksualni brak nemoguć značilo bi dokazati očigledno, a to je, na žalost, također nemoguće. Zbog toga puno priče oko ničega.

          • Avatar komentator says:

            Ako bismo se složili oko svega što ste u ovom komentaru napisali, biste li se složili da je u redu onda nešto slično što sada imamo u Hrvatskoj: nemogućnost da uđu u brak i da ikad posvajaju djecu, ali da imaju pravo na “životno partnerstvo” u smislu civilnog ugovora koji nije (samo?) poslovne naravi nego i oikonomske, ali i stvar izražavanja lojalnosti? Ne idimo sad u priče da je to samo “dio tranzicije”, tim više što u ustavu RH piše sada što u ustavu RH piše, nego je pitanje, jel po vama to u redu kao neka vrsta demokratskog kompromisa i da se ne ide dalje od toga? Hvala na odgovoru.

          • Avatar davor says:

            Ima djece izvan brakova, ima brakova bez djece. Ljudi mogu ući u brak i kad prođu godine za imati djecu ili ako znaju da su neplodni – mislim da se niti Crkva ne protivi tome. Da je bit braka imanje djece, brak bi nastao naprosto time da dvoje imaju dijete, pa bi društvo tu činjenicu kodificiralo. To nije slučaj. Brak nastaje performativnim iskazima dvoje ljudi ispred (zastupnika) neke zajednice, i vjerujem to nešto kazuje o biti braka. (Ja bih svakako podržao re-definiranje braka tako da brak nastaje naprosto time da dvoje dobiju dijete, s posljedičnom neraskidivošću braka i posljedičnim poliandrijama i poligamijama i poli-oboje u slučajevima kad netko ima djecu s više osoba. Ali ne znam da itko zastupa takvu re-definiciju pojma brak, pa vjerujem da je to moje stajalište egzotično – što govori u prilog tome da brak ne znači da dvoje imaju zajedno djecu nego nešto drugo.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *