Kombinacija zbiljske i virtualne pandemije proizvela je neke sasvim neočekivane potencijalno blagotvorne učinke. U ovom ćemo podcastu istaći odsutnost dva izvora buke koji nam već godinama kvare popodnevni počinak - jedan je Europska unija a drugi neprekidni šum medija i nevladinih udruga čija je jedina svrha, čini se, da nas teroriziraju svakodnevnim izmišljanjem izvanrednog stanja. Svako je zlo za neko dobro, pa stoga razmislimo što iz njihovog ponašanja u zbiljskom izvanrednom stanju možemo naučiti.
Razmislimo koliko je bilo stvarno nešto što je prestalo postojati za manje od 24 sata.
Moglo bi se tvrditi - i to s prilično jakim argumentima - kako je posthumanizam dominantna ideja današnjice. E pa kad je tako, onda ćemo to i ustvrditi. U ovom audio feljtonu obrađujemo problem posthumanizma u dva smisla - u užem smislu ideološke avangarde koja zagovara mašinizaciju ljudskih bića i ukidanje ljudskih bioloških ograničenja, i, u širem smislu, politiku Globalizacije koja djeluje manje izravno, ali znatno snažnije, kroz reforme obrazovanja, političkih institucija i oblika ljudskog ponašanja, kako bi postigla isti cilj. Kao centralni problem za posthumaniste u oba smisla, pokazuje se ljudska spolnost i otud danas vidimo tendenciju da se istu ukine kroz široki raspon političkih oružja, od feminizma do legalizacije homoseksualnih brakova.
Na putu prema dolje uvijek je zgodno gledati drugog kako pada brže od nas. Mnogi će se spremno složiti kako Zapadnjaci propadaju u dekadenciju kroz mehanizaciju života i otuđenje od nečega što "mi" još imamo. Ali je li to baš tako? Pogledajmo kako i jugonostalgija može poslužiti kao ulaznica za kraj svijeta...
