Lažne zastave, prave boje
„Situacija u Francuskoj se smiruje – akteri su mrtvi. To je bio donekle očekivan ishod, imamo li u vidu kako zadnjih dvadesetak godina gotovo da i nije bilo terorističkog napada koji je izveo netko koga tajne službe već nisu nadzirale. Neki upravitelj odjela se lupi po glavi i kaže: „ah da, to je učinio X, a-ha, ajde da sad to riješimo. Trebali smo odavno, ali znate kako je … danas ću … sutra ću.“ Bilo bi zanimljivo ustanoviti što počinitelji misle o svojim nadzirateljima, ali, za vraga, to nikad ne doznamo, jer obavještajci, jednom kad se pokrenu, malo prerevno isprave svoj propust i efikasno ih pobiju.“
Ponekad se cijeli svijet uroti da piscu olakša život, čak do te mjere da on može sastaviti članak isključivo citirajući ono što je napisao prije nešto manje od godinu dana. Gornji sam odlomak napisao neposredno nakon napada na redakciju francuskog satiričkog lista Charlie Hebdo i sada, kako se mutne vode međunarodnih medija lagano smiruju kako bi dobile baš onu pravu nijansu sivila, ispada da bih o neobičnim okolnostima tekućih događanja u Francuskoj mogao ponoviti veći dio onoga što sam tada napisao,
Stoga, neću pisati o tome.
Neću se baviti simptomima napada pod lažnom zastavom, koji izbijaju na medijsku površinu kao čirevi velikih boginja. Oni su tu, ružni i bolni, ali ovaj put ću pustiti nekog drugog da ih secira. Umjesto toga složit ću par riječi o zastavama kao takvima, barem onima koje još služe svojoj svrsi – kako bi signalizirale pripadnost, lojalnost i grupu.
Naime, kao što je bilo za očekivati, ubojstva u Parizu slijedila je pojava Facebook filtera za sliku profila u bojama francuske zastave; uopće me ne bi čudilo da u slučaju nekog budućeg terorističkog „iventa“, slike počnu cirkulirati prije same pucnjave ili eksplozija, jednako neizbježno i pouzdano kao i putovnice koje vjetar stane nositi uokolo svaki put kad se neki terorist javno raznese eksplozivom. Ovaj put, međutim, netko je bio kreativan i odlučio podariti ovom simbolu pripadnosti istinito i jasno tumačenje kako bi svatko tko ima oči da vidi konačno mogao biti siguran gdje točno stoji kad počne mahati virtualnom zastavom. Naime, radikalna virtualna sućut ponukala je nekog strasnog zatočnika društvene pravde da razloži simbolički smisao francuske zastave prikazujući kako ona izrasta iz leša utopljenog kurdskog dječaka, nasukanog na turskoj plaži uoči „izbjegličke krize“, čija je slika pomogla „pobuditi sućut“ u srcima Zapadnjačke javnosti. Eto, pet minuta slave fotografije nazvane Alyan Kurdi razvuklo se na još par minuta, jer se, kako izgleda, pokazala još uvijek korisnom za ispitivanje dubina moralnog bezdana u koji se Zapadnjačka javnost odlučila strmoglaviti. Kako smo već pokazali na Kali Tribune, slika mrtvog djeteta poslužila je kako bi pobudila sućut putem šoka, nešto što stotine tisuća stvarnih mrtvaca nisu mogle; štoviše, sama je slika odvojena od svojeg predmeta. Tada sam napisao slijedeće:
„Napaćena su djeca uobičajeni motiv suvremenog upravljanja percepcijom (…) jer jednostavno proizvode baš onu pravu vrstu simulirane sućuti, ali ova fotografija briljira zlobom i čistom arogancijom poruke koju nosi. Ona je sveta ikona što je treba obožavati i, kao što je uobičajeno slučaj s religijom političke korektnosti, uskoro ćemo vjerojatno vidjeti „Utopljeni dječak“ majice ili, u najmanju ruku, „Utopljeni dječak“ FB profilne slike.“
U kontekstu suvremene propagande slika očigledno čini da poruka proguta njezin original, odnosno stvarni predmet slike služi naprosto kao činjenična osnova za bacanje konzumenta medija u baš ono pravo emotivno stanje – u slučaju „Utopljenog dječaka“, u stanje odobravanja umjetno izazvane imigracije s Bliskog istoka u Europu. Svi mrtvi u Siriji i Iraku nisu značili ništa dok javne ličnosti i selebritiji nisu počeli mahati slikom dječjeg leša kao zastavom.
I sad je netko skužio da su boje dječakovog šorca, kože i majice zapravo plava, bijela i crvena francuske zastave, kao što možemo vidjeti na gornjoj slici. Ne mogu to osporiti. Smrt je izbijelila prirodno tamniju put jadnog djeteta u baš pravoj mjeri, i podarila vjernicima Političke korektnosti baš onaj pravi arhetip putem kojeg mogu pokazati u što stvarno vjeruju, gdje stvarno pripadaju i tko zapravo oni jesu.
Naime, preobrazba „Utopljenog dječaka“ u „Francusku trobojnicu“ potpuno je dosljedan korak u procesu brisanja izvornika – nešto kao da ga zakopate i onda mu diskretno zaplešete na grobu – i implementaciji njegove imitacije. „Utopljeni dječak“ apsorbirao je mrtvo dijete kako bi prenio političku poruku i sad se i sama slika preobražava u nešto što briše čak i tjelesni lik njegove ljudskosti. Pogledajte slijed preobrazbe: strelica koja pokazuje na bljedilo kože usredotočuje pažnju na mrtvo tkivo; privlačeći naš pogled dublje u sliku komada mrtvog mesa ona ga preobražava u središnji dio trobojnice, ukidajući ljudskost tog mesa – čak i ako je samo mrtvo meso – pretvarajući sliku u vizualnu poruku koja, pretpostavljamo, kaže: liberté, égalité et fraternité.
Opscenost ovoga postupka, njegova potpuna neljudskost – čak protu-ljudskost – ide u prilog uvidu kako je politička korektnost aktivno zla, nešto što najčešće previđaju čak i oni koji je preziru. U jednom sam prethodnom članku napisao:
„Dobro i zlo nisu intrinzični političkoj korektnosti, oni su njezine varijable. Stoga, ako je nešto zlo to samo znači kako podupire dobro, na taj način postajući i samo – dobro (…) Varijable dobra i zla su potpuno proizvoljne pod jedinim uvjetom da proizvode jednakost obje strane jednadžbe. Kada su ‘da’ i ‘ne’ jednakovrijedni, onda doista i trebaju postati jedno (…) Ovo je srž političke korektnosti, još uvijek skrivena većini ljudi. Naime, ona nije naprosto karikatura dobra, nego njegova potpuna negacija. Ona je, stoga, zla.“
Ako vas zbunjuje ovaj odlomak to je zbog toga što se u njemu tvrdi kako politička korektnost postavlja dobro i zlo kao logički ekvivalentne iz čega se izvlači zaključak da je ona zla. Zašto ne bi mogla biti dobra, ako je dobro jednako zlu?
I upravo u tome je stvar: nije jednako.
Ono što, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo političkom korektnošću je aktivnost nesvjesnog, ali svojevoljnog, preokretanja ove činjenice na glavu. Mrtvo je dijete dobro jer je asimilirano kako bi signaliziralo nešto politički korektno i to pretvara njegovo utapanje u nešto, ne naprosto dobro, nego nužno. Milijuni imigranata bit će lakše prihvaćeni zbog njegove žrtve i sad je netko shvatio kako njegovu sliku može razviti i preoblikovati kako bi poslužila za novi izraz pseudo-sućuti. Morbidno je, čak demonski, ironično kako je taj uvid došao upravo kroz fokusiranje na njegovo mrtvo meso, kao da ga je sama smrt pretvorila u simbol. To ostavlja promatrača – ako u sebi ima makar tračak ljudskosti – s akutnim osjećajem mučnine.
Politička korektnost, čak i kad je se ozbiljno shvaća kao prijetnju slobodi govora, još je uvijek potpuno neshvaćena pojava. Ona nije jednostavno pasivni čin plivanja niz vodu javnog mnijenja ili konformizam iritantnim, ali podnošljivim, pravilima javnog izraza. Nasuprot tome, ona je uvijek prisutni poziv na zlo. Politički korektna osoba zaražena je načelom mišljenja, govora i djelovanja koje oponaša vrhunac moralnosti, odnosno svetost. Ali kako bi živio s tim parazitom u vlastitom organizmu čovjek mora neopozivo odbaciti izvornik koji on imitira, odnosno zbiljsku ljudsku sklonost sućuti koja uvijek potiče iz odnosa spram stvarnih ljudi – njegovih bližnjih – a ne iz odnosa spram slika. Ja tvrdim kako se ovo prirodno stanje prisutno kod većine ljudskih bića ne može održati pored političke korektnosti, jer je ona pseudo-religiozno obožavanje apstraktnih pojmova i, kako vidimo, slika. Ti simbolički entiteti mogu se oblikovati i preoblikovati po volji, i, kao što smo vidjeli na gornjem primjeru, povlače svoje vjernike korak po korak na teritoriju morbidnosti, nekrofilije i, konačno, zla.
Stoga, možda bi bilo pametno da onaj tko želi presvući svoj profil na društvenim medijima slikom francuske trobojnice malo promisli o njezinom porijeklu. Doista, zastave služe signalizaciji. Ali oni koji njima mašu rijetko su kad imali priliku sami ih dizajnirati. Otud, tko zna što je prava poruka Facebook filtera kojima mašu Avatari u virtualnom prostoru. Na prvi pogled, riječ je o signaliziranju sućuti; ako pogledamo malo dublje, rekao bih da se prije radi o signaliziranju konformizma. Ali kad se stvarno duboko zagledam u te boje, nastojeći razabrati lica iza njih, negdje pri sredini slike, gdje je sve bijelo, ne mogu si pomoći a da ne uočim komad mesa mrtvog djeteta pretvoren u centralni komad zastave.
Rekao bih, dakle, da su to sve lažne zastave.
Što nose prave boje onih koji njima mašu.
Branko Malić
