Sinovi grada i razbaštinjeni

src:wildflowersheartofgold.blogspot.com

Vlažna cesta razvlači se u pravac i šiba dalje kroz mrak negdje naprijed izvan dosega dugih svjetala. Staklo vjetrobrana sužava pogled i povlači ga niz njihovo hladno okno dok brisači uz škripav zvuk uklanjaju kružiće rijetkih kišnih kapi. Cijeli dan je bio tmuran, obećavajući prolom oblaka koji nikako da se dogodi. Sada kad se smračilo, kako noć pritiska naniže teški zastor oblaka, svijet se stisnuo oko ceste što prosijeca kamenjar između planine i golih brda. Pokazivači kontrolne table i žar suvozačeve cigarete jedino su svjetlo u autu. Vozač ležerno tjera naprijed i desnom rukom naslijepo čačka po cd-playeru. Suvozač zamišljeno gleda negdje u mrak prelazeći laganim pokretima kažiprstom preko zamagljenog bočnog stakla.

‘Trebali smo na autocestu, Babalooey’, progovorio je vozač i odabrao novu pjesmu. Tvrda bas linija i monotono udaranje ritam mašine utkali su se u mrak.

… I hear the roar of big machine …

Suvozač se osmjehnuo.

‘Zašto Brzotrze? Ionako iz big machine ne možeš izvuć’ preko sto.’
‘Opako je grbavo, a nikad nisam prolazio noću.’
‘Nema veze, ja jesam.’

Suvozač ga nije pogledao, ali znao je da mu je vozač uputio kratki, podrugljivi pogled i osmjeh koji su govorili što misli o njegovom poznavanju ceste, vožnje kao uostalom i bilo čega drugog. Nasmijao se u sebi. Nije više znao puno ljudi koji su se tako rječito podsmjehivali kao neki od tih njegovih starih prijatelja. Poruga što karikira i istodobno karikaturu prihvaća u jednoj obuhvatnoj gesti iritirala je nekad, u tvrđavi djetinjstva, ali danas više ne. Ljudi čuvaju jedni druge od svijeta na najčudnije načine. Uzmi ili ostavi.

‘Ja ću preuzet’ volan.’, dodao je ulje na vatru nastavljajući odsutno kružiti prstom po zamagljenom staklu. Vozač rječito nije rekao ništa.
‘Mislio sam…sjećaš se onog čovjeka o kojem sam ti pričao … onaj pomorac … radio sam blizu njegove kuće … sjećaš se?’
‘…?’
‘Onaj razduženi pomorac, brodski konobar … pričao sam ti … „gorski vuk“. Blizu živi, mogli smo svratiti.’
‘Žena me čeka.’

Sad se suvozač podrugljivo nasmijao. Protegnuo se u sjedištu, naglo izdahnuo zrak, prepleo prste, puknuo zglobovima i zagledao u mrak. Stari je čovjek živio u kući na osami malo naprijed niz grbavi pravac. Babalooey ga je upoznao kad je prije dva ljeta radio u blizini. Dok je ovaj mlađe radnike svako jutro kad bi vadili alat iz njegove šupe častio podrugljivom dobrodošlicom, trideset i nešto godišnjem Babalooeyu bi nazvao „dobro jutro, djede“, uz pogled uvažavanja i osmjeh ispod obješenih sijedih brkova. Babalooey je na to bio ponosan, jer čovjek je imao pronicljivost i neposrednost nekoga tko se odrekao ljudskog društva i njegovih igrokaza, pa mu se to uvažavanje, unatoč komičnom nadimku, činilo kao izraz nepatvorenog poštovanja. Stari je uživao u njihovom društvu tijekom dva mjeseca kopanja po paklenoj vrućini. Prvo su počeli koristiti njegovu šupu, zatim frižider, da bi na kraju svaki trenutak odmora provodili u njegovoj zapuštenoj kući, pili njegovo vino i nadmudrivali se s njim. On bi ih pozdravio s „ajme, evo ih opet“, a oni bi mu odgovorili u stilu…
„…pozdrav, gorski vuče…“
„…šta ću sad, propade mi dan…“
„…a gdje je vučica…“
„…potra’ je …“
„…zašto …“
„…pitala krive stvari…“
„…koje to…“
„…di si bio i kuda ideš…“
„…a di si bio sinoć…“
„…mrš’ prokletinje…“
„…a di ćeš noćas…“
„…gotova je kava…“
„…moramo početi raditi…“
„…ima vremena djede…pusti omladinu…ajmo’ na kavu…“
„’Ajmo, ‘ajmo. I dobro si napravio što si je otjerao. Tko zna kamo ide i koga briga gdje je bio.“
„…Mani se filozofije Babalooey…šta ti je dobrog dala…“
„…Klince da me zajebaju…rad u prašini pod svijetlim suncem…spoznaje što dolaze kasno…“
„Nemoj plašit’ djecu, djede.“
„…dobro…dobro…“

U mraku automobila Babalooey se osmjehnuo, naslonio glavu na staklo i zagledao niz okno svjetla …

… dok siva izrovana traka asfalta vuče pogled dalje tama se raspliće … i odmotava reljef pukotina i izbočina … vrijeme sporo klizi niz cestu iz jednog u drugi mrak. Kako je lako zaboraviti gdje si u ovom kraju. Spora vožnja kroz nepokretni svijet, monotoni zvuk motora, toplina i glava naslonjena na prozor … sve si zaboravio … i onda kad se probudiš iz drijemeža ne znaš ni gdje si ni kad si … i sve je kao i onda kad si bio dijete i probudio se ovdje negdje u autu s obitelji … onaj kratki trenutak prije nego navre svijest o tome što te čeka sutra i što te slijedi od jučer … onaj trenutak mira prije nego što počneš kopati po sebi za razlogom tjeskobe … i ne daš si pobjeći … nađeš je prije nego ona tebe … shvatiš da si samo sanjao i nema natrag … isto kao sada … a mogao bi opet bar taj jedan trenutak biti tamo gdje želiš biti …

Babaloey se nepomično prenuo iz polusna i primijetio kako s lijeve strane ceste iz mraka izranjaju obrisi kuće s neograđenim dvorištem. Puknuo je prstima i rekao,

„Tu, lijevo.“

Bez pitanja vozač je usporio i krenuo lagano skretati na mali asfaltirani odvojak pored ceste. Automobil se zaustavio s trzajem. Babalooey je još jednom prešao prstom preko zamagljenog stakla oštrim pokretom, kao da nešto potpisuje, izašao prvi i, dok se visoki i krupni Brzotrz izvlačio iz sjedišta, naslonio se na auto, zijevnuo i zagledao u mrak pod planinom. Obronci nisu bili daleko, ali su se jedva nazirali kroz zastor mraka. Dvorište je također bilo mračno i netko tko nije iniciran u navike domaćina pretpostavio bi da je kuća napuštena. Tko bi živio u ovakvoj zabiti, što bi radio u ovakvim noćima? Babalooey se nasmijao u sebi. Sklopio je prste, podigao ih do usta i naglo zabacio glavu…

‘Gorski vučeee, auuuuu….uuuuuu…auuuuu….’, urliknuo je otegnuto. Odgovorila mu je jeka što se kratko odbijala od nevidljivih zidova stijena pokrivenih mrakom. Brzotrz se naslonio do njega.
‘Ovdje nema nikoga.’
‘Jesi vidio? Divota jedna.’
‘Idemo dalje, a?’
‘Čekaj.’
Začula se škripa vrata praćena zvukom prigušene glazbe. Jedna tamnija sjena pomakla se u mraku i progovorila,
‘Tko je?’
‘Partizani druže … prva lopata hrvatske inteligencije … i njegov… ‘
‘Oooo djede.’, prekinula ga je glasno sjena približavajući se i pretvarajući u visokog, suhog čovjeka obješenih brkova. Stao je pred njih dovoljno blizu da Babalooey prepozna sjaj inteligencije u duboko usađenim, nasmijanim očima.
‘…vozač.’, dovršio je rečenicu i ispružene ruke zakoračio prema čovjeku.
Pustinjak je podigao desnu ruku u visinu glave kao da će salutirati, i onda oštrim pokretom zgrabio Babalooeyevu.

‘Gradska dica … šta ćete vi ovdi?’
‘Gradska možda, ali teško dica. Bili smo u prolazu.’
‘Pa, neka. Di su one tvoje prokletinje?’
‘Ne znam. Prošlo je nešto vremena, valjda su odrasli. To danas kao ide brže nego prije.’
‘Ne bi’ reka’ … nikako.’
‘Ni ja. Ljudi pobjegnu jedni od drugih pa onda kažu da su sazreli. Znaš ono, muda pod bubrege…’
‘E…na šta je došlo…samom sebi prodat’ muda pod bubrege …’
‘Jesi vidio … i to u tako nježnim godinama … krunski zajeb. Samo, može to i gore. Nama su ih doduše prodali drugi, ali su nam ispostavili i račun. Kakav je tek to zajeb, a Brzi?’
Brzotrz se rukovao s Pustinjakom i namignuo prema Babalooeyu,
‘Govori u zagonetkama jer je svojevremeno pao godinu iz hrvatskog.’
‘Ajde, ajde … podiga’ se, podiga’ se … vidio sam ga kako uči dicu, ima on mota … samo mu se žuri ostarit.’
‘Dat će Bog, molimo se za raspadanje i pravovremene odlaske. Na tome On nije škrt.’, zaključio je Babalooey i glasno se nasmijao.

Smijeh se odbio od stijena i nastavio odjekivati kroz mrak, gubeći se niz cestu, gušeći se u mraku, prepleten sa škripanjem vlažnog šljunka pod teškim koracima što kreću prema Pustinjakovoj izbi. Tamu nakratko razbijaju farovi automobila u prolazu. Kratki trenutak hladnog svijetla ispunio je unutrašnjost parkiranog automobila. Tri čovjeka hodaju kroz mrak uhvaćena u zjenicu Horusovog oka, filigranski stiliziranog na zamagljenom staklu suvozačevog mjesta. Ono ih drži u fokusu i, dok Pustinjak otvara vrata, žari se slabom jarom prigušene vatre iz unutrašnjosti prostorije. Vrata su se zatvorila i oko se zaklopilo.

Našli su se u maloj dimnoj kuhinji. Jedina vidljiva tekovina digitalnog doba bio je radio s cd playerom s kojeg je treštala lokalna stanica. Žar gotovo dogorjele vatre davao je taman toliko svjetla da se nazru obrisi oskudnog namještaja. Babalooey je pretpostavio da Pustinjak provodi večer i dobar dio noći gledajući u žeravicu, jer nije primijetio tragove pripremanja hrane. Vatra je bila sama sebi svrha. Kakva točno, to on nije znao, ali imao je neke zanimljive slutnje o navici osamljenih ljudi da satima gledaju u nju.
‘Sidajte!’, naredio je Pustinjak, uz oštri zamah rukom, i počeo nešto tražiti među bezobličnom gomilom stvari u mračnom uglu prostorije. Izvukao je bocu i okrenuo se teatralno prema gostima koji su poslušno sjeli na dasku posađenu između dva bloketa, kao par prestarjelih osnovnoškolaca.
‘Evo otrova za goste!’, zagrmio je i visoko uzdignuo bocu. Babalooey je znao da stari godinama ne pije, pa više niti ne poznaje okus vlastitog vina. Uzimao je jake antidepresive a bio je previše inteligentan da složi koktel koji diže i spušta dok se čovjek ne prospe po podu. Babalooey i Brzotrz bili su još uvijek dovoljno neoštećeni da ne upoznaju takvo iskušenje. Ali, pomislio je Babalooey, ima vremena. Nije to rijetkost u ovom kraju. Kad se prikrade ono neodređeno doba između zrelosti i starosti, što ga je čovjek uvijek u mislima odgađao, sve se brojne ceste istresu u istu provaliju. Čovjek se sruši pravo na glavu sa samo jednom mišlju, nijemim odgovorom na zagonetku tjeskobe od koje je cijelog života bježao krivudavim putem. Otkrije mu se da je ne znajući za to svoje posljednje godine jurio po pravcu rušeći sve što je sagradio. Možda je to bila obitelj, imanje ili jednostavno sloboda – premila, predraga, preovakva, preonakva. Tada, naravno, dolazi iskušenje da se cijeli proces malo ubrza. Nagli bljesak tuge osvijetlio je na čas tu tajnovitu, zamračenu istinu u njemu. Valjda je to stvar klime i geografskih osobitosti, rekao je sebi, dok je spremno pružio ruku da prihvati bocu i ukloni misao.
Otpio je gutljaj, ruku na srce, očajnog vina i dodao bocu Brzotrzu. Pogledao ga je s poluosmjehom dok je ovaj trzao kratki gutljaj. Činjenica da Brzotrz nije okusio alkohol kroz cijelu srednju školu i da je počeo društveno piti tek iza tridesete govorila je puno o njemu. Nije to bila trezvenost ili urednost nego samo jedan ugao neprilagođenosti. Nije pio jer je u adolescentskim okvirima bilo uobičajeno piti. Tako je bilo sa svima njima, rasutim društvom osebujnih, prkosnih ljudi što su svaki za sebe svoje svjetove vukli kroz život kao puževi kućice. Pored toga, otac mu je alkoholičar, možda i to igra ulogu.
Brzotrz je odložio bocu na pod uz jedno grleno ‘hmmmgrrr’ i prešao pogledom polumračnu prostoriju.

‘Dobro ti je ovdje … samo bilo bi ti još bolje da imaš kredenc tamo lijevo, možda lavabo…’
‘Šta će mi?’
‘Po zanimanju je sastavljač kuhinja, a praktična je, poslovna, duha.’, objasnio je Babalooey.
‘Radim i kad ne radim.’, dodao je Brzotrz.
‘Za pohvalu … za pohvalu … ali poštuj Sabat i večeras šuti o poslu …’
‘Može, nema problema … u pravu si. Nedjelja je uvečer, treba se okaniti trivijalnosti. Stroga je naša katolička subota nedjeljom.’
‘Amen.’, dodao je pobožno Babalooey.

Pustinjak je sjeo u fotelju nasuprot njima. Prigušeno svjetlo obojilo je tri lica oko vatre pokretnim plohama svjetlosti i sjene. Čudno, ali unatoč šaljivom tonu razgovora bila su to ozbiljna lica. Babalooey je zadržao neobični osmjeh što se kolebao između ironije i neke neodređene tuge ostavljajući utisak kao da se blago smiješka i istodobno grize unutarnju stranu usana. Brzotrzovo široko lice bilo je transparent crvenog odsjaja i sjene oštro podijeljenih po vertikali. Gledao je zamišljeno negdje iza starog Pustinjaka u igru sjena na zidu. Možemo pretpostaviti da je i njega uhvatila neka misao o tunelima, oknima, prosipanju po podu i ocu s kojim deset godina nije progovorio ni riječ. Tko bi točno znao, možda ni on sam kad bi ga čovjek direktno pitao, ali bilo je vjerojatno nešto u tom stilu. Nešto kao lakuna šutnje među riječima, što ne voli riječi i buku koju prave. Nema, međutim, ništa protiv prigušene vatre kad ispuni oko što se navikava na tamu. Odustani od pitanja, indiskrecija koje čovjek ne može objasniti ni samom sebi a kamoli sugovorniku. Ako baš moraš preko ruba onda reci „Svijetlo sja u tami … i tama mu poleti u zagrljaj.” Gesta bez pokreta, riječ bez glasa. Tako se odgonetavaju duše sastavljača kuhinja.
Babalooey se nasmijao, dohvatio žarač i žustro krenuo raspirivati vatru. Pogledao je Pustinjaka, onako nagnut prema ognjištu i primijetio,

‘Navraća li itko u zadnje vrijeme?’
‘Samo kolega, kad se vrati s broda. Šta će mi itko?’
Babalooey je odbacio žarač i posegnuo u džep jakne za cigaretama.
‘Naravno.’
‘Minimum komplikacija, kad se čovjek ovako povuče”, dodao je Brzotrz.
‘Mogli smo i mi u taj đir, a Brzi?’
‘Još je rano za vas dico.’
‘Hajde, da netko kaže i to.’
‘Nije neka mudrost.’
‘Ne mislim na povlačenje. Mislim na to da je za nešto rano. Uglavnom nam govore da je za nas kasno. Onako uopće kasno.’
Babalooey je pripalio cigaretu, povukao dim i oštro se zagledao u nasmijane Pustinjakove oči. Bio je ljut na sebe. Mrzio je generacijsku priču.
‘Lijepo je kad ti netko kaže da si dijete.’, dodao je.
‘A nego šta ste? Za moje godine…’
‘Nije stvar u godinama, nego u njihovom teretu.’
Pustinjak se blago nasmijao. Lice mu je bilo toliko oporo i izrovano borama, da je blagost bila samo u očima.
‘I djeca nose terete.’
‘Dok ih ne slome.’
‘Tereti ne lome djecu, samo starce.’
‘Da ostanemo djeca onda?’
‘Ko vam brani?’
Babalooey se nasmijao i zagledao u žar. Trebalo je sačekati da se razgovor vrati u konvencionalnije vode. Reljef žeravice i malih plamenova ispunio mu je pogled.
‘Volim ovaj kraj, premda ne znam zašto.’, primijetio je pogleda izgubljenog u igri plamičaka, ‘…tako malo prostora … a lako se izgubiš. Gdje to ima?’
‘Pa ne znam baš, ima svakakvih mjesta na svijetu.’, dobacio je Brzotrz.
‘A ne…dobro djed kaže…ja sam bio svugdje, ali nikad nisam našao ovako nešto.’
‘Ti si plovio, sigurno znaš.’, zaključio je Babalooey, ‘Kao Odisej, samo puno dalje. A Penelopi si dao nogu.’
‘Ne jednoj.’
Smijeh je ispunio malu prostoriju i olakšao zgusnutu atmosferu. Nakratko, naravno, jer Babalooey nikad nije znao stati kad krene rovati u dubinu.
‘Kao Odisej…dobro sam to rekao, je li Brzi?’
‘Kad si ti nešto loše rekao?’
‘Ne, mislim, znaš kako je bilo s njim … najveći lutalica ikad…’
‘…kao i ovaj gorsko-morski vuk…’, Pustinjak je na Brzotrzovu primjedbu komično uzdigao glavu i pogladio brkove.
‘…da kao i on, upravo o tome se radi. Koliki je bio njegov svijet? Mediteran, ništa više. O tome se radi. Nije on samo lutao, tražio je put kući da preuzme svoju baštinu. I to ga je koštalo desetljeća.’
‘I…na što ciljaš?’, upitao je Brzotrz ozbiljno, dok se Pustinjak blago smješkao.
‘Pa…ne znam…na to da je daljina mjera koraka, a ne puta…’
‘Hmmm…’
‘Hoću reći, ako ne vjeruješ, prijatelju, zaputi se kući.’
Brzotrz nije odgovorio. Zagledao se u žar, lica ozarenog jarom.
Pustinjak se nasmijao i zavrtio glavom.
‘O djede, djede…kako se ti boriš za invalidsku penziju. A tako mlad čovjek. Di’ gori, uživaj malo. Lobotomiraj se bar misec dana, i vidi’ ćeš kako je lipo. Neće se ništa trajno oštetit, prije ćeš ovako prigorit.’
‘Hvala na savjetu, cijenim dobru namjeru.’, nasmijao se Babalooey, ‘Ali slabe su mi kočnice. Tako sam građen, a kad malo popijem znam ustvrditi i onu arhaičnu: zato sam ovdje.’
‘Bolje i to nego za ništa.’
‘Sve je bolje od za ništa.’

Babalooey je povukao jedan dugi gutljaj iz boce i pomislio kako mu se zapravo nije bilo dalo svratiti ovdje. Nabacio je Brzotrzu ideju bez neke posebne želje. Njih je dvojicu nakon dugo vremena spojila okolnost da su se trebali isti dan naći u gradu svog odrastanja u kojem ni jedan ni drugi godinama nisu bili. Proveli su dan dobro. Uživali su u ulozi prolaznika što su se nakratko zatekli među ljudima koji su cementirali svoje živote u kalupima prošlosti što su davali varljivu sigurnost i obećavali izvjesno propadanje. Oni dvojica bili su previše izgubljeni, previše napušteni, a i previše svjesni za takve okove. Sigurnosti nisu imali, obitelji su im se raspale, a vidjeli su previše dobro u sebe da bi se mogli zavaravati. Stari je svijet umro zajedno s obećanjima koja je davao. I premda su iluzije djetinjstva još uvijek izranjale negdje na periferiji pogleda, kao neki varljivo poznati obrisi u tamnom krajoliku u kojem si se iznenada probudio zbunjen i bunovan, dok traje noćna vožnja, ova dva gradska sina dobro su znala da povratka nema. Gradovi njihove mladosti su otišli, prije nego što je mladost istekla. Kroz sve to Babalooey je uočio da mu se prijatelj nije promijenio. Dobro je zarađivao zaobilazeći pravila, jer nije mogao drugačije, premda je zapravo bio daleko uredniji i pedantniji čovjek od njega. Kad su novci bili u pitanju, Brzotrz se prilagodio vremenima nešto bolje. Što se duha tiče, bili su jednako izgubljeni.
Babalooey je podigao bocu i povukao još jedan dugi gutljaj vina …

Jednako izgubljeni?

…. da nisu jednako nađeni? Jer tko to određuje … to jesi li izgubljen ili nađen? Da nisi našao svoj put? Da je netko ugasio svjetlo, pa više nema drugog puta osim onoga na kojem si bio kad su stvari krenule loše … pa samo pratiš tu grbavu cestu na koju si bačen? Ako je tako, tko ga je ugasio … zašto više tama ne popušta … zašto nema nikog da kao prije kaže nešto kao … “idemo ispočetka, novi je dan” ili „sve je zapisano, ništa nije izgubljeno“, ili „imaš sebe, neka ide ostalo.“
Ma što ja imam? Sol zemlje je obljutavila. Mladi ljudi žive u uspomenama jer samo tamo ne stare uludo. Sanjamo snove od jučer za jučer, molimo se bez glasa … da se vratimo odakle smo krenuli. Izlaz iz labirinta smo nekad zamišljali tamo negdje daleko … over the hills and far away … a bio je odmah iza leđa. Izlaz je isto što i ulaz. Dakle, smijem li se nadati da sam nađen kad sam izgubljen?

… sredi se čovječe.

Babaloey je uzdahnuo i blago se nasmijao. Bacio je cigaretu u vatru.
Pustinjak je, zavaljen u svoju fotelju, ulazio u ulogu ruralnog mudraca. Frknuo je i uz široku gestu rukom progovorio,
‘Vidite dico, gadna su vrimena. A ako su gadna onda su jednom bila dobra. Ako su jednom bila dobra onda mogu prestat’ bit’ gadna.’
Babalooey i Brzotrz su se pogledali. Jedan dugi trenutak su tako ostali, lagano se okrenuli prema pustinjaku i prasnuli u nekontroliran smijeh.
Pustinjak se nije zbunio. Pridružio im se. Trenutak se razvukao dovoljno dugo da Babalooey ostane bez zraka. Rukama je par puta napravio gestu ‘time out!’ Smijeh se lagano smirio i zamro u trenutak tišine.
‘Što smo pametni.’, primijetio je.
‘Pravi mudraci iz naroda, sol zemlje.’, dodao je Brzotrz.
‘Gradska djeca, a domaća’.
‘Svjetski, a naši.’

Pustinjak je s osmjehom odmahnuo rukom i zaustio nešto reći, ali se predomislio. Dva su se gosta lagano oporavljala od napada smijeha. Babalooey je rukom obrisao suze i zagledao se u žar. Oči su mu sjale ispunjene odsjajem plamena u bistrini suza. I kad bi ga čovjek koji ne zna da se upravo gušio od smijeha pogledao, mogao bi pomisliti da iz njega kuljaju godine tuge. U cijelom njegovom držanju, njegovom osmjehu i pogledu, bilo je neke neodređenosti, kao da u treptaju oka može preći iz jedne u drugu krajnost. Sasvim moguće u tom izdvojenom trenutku usred ničega, pod pritiskom pustog kamenjara i teških oblaka. Puno bi toga moglo progovoriti ako već ne oslobođeno, onda barem istisnuto. Kao osmjeh u uglu usana što izbija par bora na lice. Ili suza, sasvim svejedno.
Babalooey je dohvatio žarač i krenuo još malo raspiriti vatru što je jenjala u žar. Pustinjak je posegnuo u mrak iza sebe i nakon malo šuškanja izvukao naramak suhog granja. Bacio ga je bez riječi na ognjište. Vatra je oživjela, njezin crveni odsjaj ponovo je zaplesao sa sjenama po zidovima i plafonu prostorije. Mala kutija od kamena i betona pritisnuta upornom tamom svijeta ispunila se svjetlom. I kad bi je u fokus uzelo neko oko što postoji van trenutka, neki promatrač izvan tame posute prigušenim svjetionicima u njezinoj polaganoj, ali upornoj struji, da li bi on mogao pogoditi kad se to točno odvija scena neobičnog razgovora? Jer ovo je sasvim dobro mogla biti i jedna od onih prvih vatri s početka vremena. Ako je tako onda joj je smisao čudniji nego što se čini. Ona nije upaljena i hranjena da se odagna tama, nego da se u njoj nađe svoje mjesto. Da se sagleda zagonetka zemlje u kojoj se o putovima mašta dok oni leže negdje, možda na dohvat ruke, pokriveni pokrovom oblačne noći. Da se nađe jedna točka, jedna čvrsta točka u labirintu odakle se može početi rasplitati klupko. Jer čini se, kad tama pritisne goli kamen, i izrovane ceste nestaju samo da se ponovo nađu spetljane u jednu sivu zmiju što gmiže u ponor, čini se da je povratak jedini siguran put. Samo gdje je on danas kad se vrijeme prelomilo kao prut? Kad se polomilo ono što su nas učili da slomljeno ne može biti? Pa dobro, ako se dogodila jedna nemogućnost, onda je sve moguće. Krenimo dalje s tom utješnom misli.

‘Eto, malo smo se nasmijali…’, započeo je Babalooey.
Pustinjak se protegnuo i zijevnuo. ‘Nema na čemu’, rekao je,’Ali malo vam triba, jeftini ste.’
‘Prosjaci ne biraju.’
‘Ah, to je šteta…čovik ne bi triba bit duhovna sirotinja…kad je već bez ičega kao vi dva.’
‘Ima nešto u tome … uvijek me je nervirala ona priča o siromašnima duhom … ali Brzotrz ima stan!’
‘A nemam kredit.’, dodao je Brzotrz.
‘Neš’ ti. Ja nemam ni stan ni kredit, a ni auto. Pored toga kronično zaboravljam stvari koje sam znao.’
‘One šta ti znače?’, upitao je pustinjak s osmjehom.
‘Pa…ne znam. Nisam siguran što mi znači a što ne.’
‘To je lako. Ono što ti znači nikad ne zaboravi tebe.’
‘Ah da…da…ima puno sjećanja … puno misli što me s vremena na vrijeme ugrizu za guzicu.’
‘E, to je to.’
‘Da, da … vjerojatno … onda nisam zaboravio što mi je značajno. ‘Ajmo reći dakle da sam bogat u duhu.’

Vatra se dobro razgorjela. Babalooey je osjetio kako mu se obrazi žare.

‘Vidiš Babalooey, ti si stvarno težak čovjek, a prodaješ to pod inteligenciju.’, primijetio je Brzotrz ne skrećući pogled uronjen u vatru.
‘Majke ti?’
‘Aha.’
‘Kako onda nisam ništa zaradio?’
‘Loš si trgovac.’
‘Okružen glupavim kupcima? Ne nije to baš tako … drugi prešućuju, pa ja moram govoriti.’
‘Vjerujem ti djede, a i ti bi mu, Brzotrze, triba virovat. Njemu su ljudski snovi ko’ slipi mačići što ih nađe pored puta, pa ih nosi kući i hrani i liječi … pa pokrepaju. I onda se grizeš, Babalooey. Jel’ tako?’, progovorio je Pustinjak.
‘Ja slušam mijauk svijeta.’
‘Moliš se da mačići utihnu, mislim da ima i film…’, napomenuo je Brzotrz.

Babalooey mu je uz osmjeh pokazao srednji prst i okrenuo pogled vatri. Pustinjak je pogodio. Ništa čudno, očekivao je nešto tako od ovog posjeta. Ne zbog toga što je osobito dobro poznavao čovjeka, jer nikad do sad nije razgovarao s njim na ovaj način. Kad bolje razmisli, činilo mu se da s njim zapravo nikad prije niti nije razgovarao, više od par upadica u razgovore koje je ovaj vodio s drugima. Ali znao je da ga je stari pročitao. Opet, ništa čudno. Kad je bio mlađi i pametniji takve su se stvari događale češće. Inercija te vuče prema svjetlu na kraju tunela i sasvim je logično da tek nakon dugo vremena shvatiš da je svjetlo zapravo nešto što ti bacaš pred sebe, kao što auto baca svjetlo farova. Mačka lovi vlastiti rep. Treba li reći da je luda zbog toga? Ili da je sudbina nemilosrdna? Ili da su njegovi krugovi nebitni u teatru svijeta? Da je nezrelo možda ili jednostavno nebitno to što ga ubija nešto što nema veze ni sa novcima, ni sa djecom, ni sa svim tim utočištima savjesti što čovjeka čvrsto vežu za ovaj svijet? Ma ne, ma kakvi. Sve su te pizdarije imale svoje mjesto na popisu njegovih briga, kako dolikuje savjesnom čovjeku. Pa opet nisu umanjivale dugački, predugački poraz njegovog života. Uvijek promašenu a opet tvrdoglavu ljubav onoga koji prolazi. Stara duša … gdje je čuo taj izraz? Tako je dobro pogađao bit, a pojma nije imao odakle dolazi. Reinkarnacija, što li? Ne, ne to je samo riječ. Ljudi ne razumiju. Svi ti čudni motivi, nepromjenjivost života, to što znaš što te uvijek iznova čeka. I ta čudna nemogućnost da se živi išta osim onoga što si ti. Svi misle: pa naravno, kako živjeti drugi život od ovoga? Ali oni ne razumiju … izolaciju … san o dodiru iz daljine … život koji ne juri po grbavom pravcu … zašto znam kako će sve završiti, premda to nikad ne govorim sebi … zar je to dostojno življenja? Odakle si stara dušo? Gdje si bio i kuda ideš? Nema veze. Tko zna i koga briga.

Brzotrz je povukao jedan dugi gutljaj iz boce i pogledao Babalooeya.
‘Što je?’
‘Ništa.’
‘Nešto si se smekšao.’
‘Ja…neee. Nikad.’
‘Jesi.’
‘Godine.’
‘Neš’ ti, nisi ništa ružniji.’
‘Trudim se.’
‘Standardi su postavljeni visoko u ranoj mladosti.’
‘Ne bih sporio sa stručnjakom, ogledalom poučenim.’
‘Onda možda, da nije …’
‘Moj je svijet umro.’
‘I?’
‘Zašto sam onda ja živ?’
Brzotrz je obavio kratku meditaciju i zaključio:
‘Jebi se.’

Babalooey je pojačao svoj dvosmisleni osmjeh i prihvatio primjedbu. Bila je zaslužena. Kontaminirao je sve oko sebe upornom strujom misli što nikad nije poznavala granice pristojnosti i dobrog ukusa, koja nije imala nikakve milosti ni za njega ni za bližnje, osobito one koje je volio. Gubi li čovjek kad umre svoju misao? Ili ga njegova mučiteljica prati i onkraj granica ove male Samsare, te skučene a opet nepregledne stvarnosti u kojoj mu je dano da odigra svoj život i izgubi svoje bitke? Podsjeća li ga ona i u Hadu na to da je lagao sve koje voli, i da nije mogao ostati njihov zato što je ona tako ljubomorna, Penelopa koju čovjek uzalud moli da bude nevjerna? Da je sve nebitno osim toga da se mora vratiti odakle je došao, a on ne zna ni gdje ni kad je to? Kako li su cmizdrili oni što su razorili Troju. Ruševinama i zgarištima su zatrpali svoj put kući. Samo je jedan završio sretno. Ali taj opaki Grk je imao dom, premda je tražio put cijelo desetljeće. Babalooey nije imao ništa. Dobro, hajde, ne baš ništa … izvukao je cigaretu, pripalio je i žudno povukao dim. Izdahnuo ga je u kolutićima i ispratio ih dok su se na toplom zraku uzdizali iznad vatre pred njim.

‘Da olakšam atmosferu …’, započeo je.
‘Nemoj molim te.’, dobacio je umorno Brzotrz.
‘… ispričat ću vam nešto.’
‘Pričaj djede, ti si naš Homer…’
‘Pjevaj mi boginjo o čovjeku putniku, što potucao se posvuda nakon što razori svetu citadelu Troje; mnoge je ljude vidio, i gradove njihove, te im misao progledao, uistinu propatio je u svom srcu mnoge boli na moru bacan, iskajući spasiti život svoj i drugova svojih …’, spremno je deklamirao Babalooey.
‘Mani se prologa, ako može.’
‘Ah, stvarno nemate osjećaj za dramu … ali, dobro. Bilo je to jednom prije par godina na indijanskoj teritoriji, u bablje ljeto …’
‘Indian summer.’
‘… baš tako. To je najljepše doba godine tamo. Jedini kraj koji poznam gdje jesen nije tužna. Sjećam se dobro, bila je nedjelja popodne, i sunce je obojilo fasade nekakvom toplom pastelnom patinom. Hvala Bogu za to jer, gdje god mi je pogled šarao dok sam pratio glavnu ulicu prema izlazu iz grada, kuće su bile izbušene gelerima. Danas je sve obnovljeno, ali tada je bilo izbušeno, porušeno i derutno. Izašao sam na most što je vodio na ono što je u ratu bila ničija zemlja, a tada jedan pejzaž ruševina i zelenila trave okupanih u jesenjem suncu. Stao sam na sredinu mosta i zapalio cigaretu. Gledao sam pred sebe, negdje preko krošnji po pravcu što je sjekao liniju horizonta – jer horizont, ako niste znali, – ima dubinu …
‘Je li?’
‘… sve što vuče pogled ima dubinu …’
‘A žene?’
‘… i nisam znao zašto, ali osjećao sam mir. Sada znam da je to bio mir čovjeka koji se vratio kući, domu u kojem nije rođen i u kojem neće umrijeti. Ali ipak domu. Odgonetajte kako je to moguće ako hoćete, ja sam se davno predao. Gledao sam tu crtu između modrog i zelenog, što je dijelila svijet napola i puštao da mi vuče pogled u svoju daljinu. I učinilo mi se da je čovjek koji stvarno dobro pogleda u pravac što dijeli nebo i zemlju zauvijek negdje tamo između njih. Shvatio sam tada da ću uvijek biti stranac ovdje i danas. Ne pitajte me … ne znam. To je neka vrsta izvjesnosti, ne znam. Obećanje bez riječi, odgovor na pitanje koje nije postavljeno … tko će to znati. Uvijek sam bio premlad za svoje spoznaje. Uvijek će mi manjkati riječi, zato pripovijedam. I eto, pustio sam to jesenje popodne u sebe, nije moralo kucati. Frknuo sam cigaretu u rijeku, odlijepio se od ograde i krenuo preko mosta.’
Babalooey se zagledao u žeravicu. Oči su mu sjale ispunjene vatrom dok je nešto, vidljivo samo njemu, prolazilo pred njima. Samo njemu? Brzotrzu se na trenutak učinilo da sjena na zidu stoji naslonjena na sjenoviti most i baca sjenovitu cigaretu u mrak nehajnim pokretom … ili … zar je važno. Volio je zajebavati prijatelja, ali vrijedilo ga je slušati ponekad. Ozbiljno ga shvatiti, jer bio je tako tragično, beznadno ozbiljan.
‘Došao sam na sjenoviti mali trg.’ Nastavio je priču Babalooey, ‘Cesta se račvala dalje prema izlazu iz grada kroz potpuno porušeno naselje.’

‘Ej!’

Okrenuo sam se na desno i primijetio mršavog, crnomanjastog čovjeka koji je sjedio na zidiću, pušio cigaretu i gledao me s iskrivljenim osmjehom. Znao sam ga iz grada, razgovarali smo par puta u nekom većem društvu, odnosno slušao sam s ostalima njegove monologe, ali ga iz pristojnosti nisam prekidao kao oni. Bio je ruševina starog kova. Alkohol, rat i par lomova, možda šizofrenija. Nekad je bio nešto a sad je bio ništa…’
‘…imao sve petice u školi, okrenuo sve viđenije žene svoje generacije kad su bile mlade i zelene…’, nagađao je Brzotrz.
‘…napravio pare, izgubio pare. Izgradio obitelj, izgubio obitelj. Standardna priča. Bogovi su bili ljubomorni, nije do njega … standardna priča. Ali, zanimljivo, istinita. Sjećam se da je jednom pričao kako je bio najbolje obučen čovjek u gradu svojevremeno. Netko ga je upitao, zašto si sad klošar. Jer sam propao, odgovorio je uz smijeh. Dakle, ruševina starog kova. Nosio je propadanje kao modni detalj, bez stida i isprika.
Uglavnom, mahnuo mi je da sjednem do njega. Skrenuo sam sa svog ionako besciljnog puta i sjeo bez riječi na zidić.’

‘Di si poša’?’, upitao je nakon što me je počastio dugim pogledom.
‘Ne znam. Šetam.’
‘Imaš tamo dalje’, pokazao je negdje iznad krošnji i razvaljenih krovova, ‘rukavac rijeke. Kad sam bio mlad tamo smo se kupali, prvi put pili i pušili…’
‘Prvi put…’
‘… i to. Sad ima mina. Nema puno, ali treba znat’ kuda hodaš.’
‘Onda ću preskočit’ za ovaj put.’
‘Odvest ću te ja jednom.’
‘Mogao si. Ali nema veze, i ovdje je dobro. Lijep je dan.’
‘Bio sam u gljivama.’
‘U čemu?’
‘U gljivama, stranče. Tako mi iz Pecosa kažemo kad idemo brat’ gljive.’
‘Ah. Kome bi palo na pamet. Tek učim običaje tvoga naroda…’
‘Prihvatili su te.’
‘Jesu.’
‘Naučit ćeš. Pogledaj.’
Otvorio je kesu punu gljiva. Izgledale su tako da bi ih sirove pojeo. Izvukao je iz džepa jakne drugu kesu i počeo prebacivati gljive u nju. Kad ju je napunio kesu do pola pružio mi ju je bez riječi i ja sam je isto tako prihvatio.

‘Ovo su najbolje gljive u okolici Pecosa. Rastu u minskom polju, samo ih ja berem.’
‘Jesi lud?’
‘Jesam. Imam i papir za to.’
‘Ipak, ostati bez noge …’
‘Sve ide svojem kraju, samo bez nervoze. A ja idem kući. Živio ti meni i drži se svog plemena.’
‘Hvala…hoću’
Ustao je i krenuo preko mosta u grad sporim, nesigurnim korakom.
‘Pogledao sam u kesu što mi je ležala na krilu, smotao je i stavio u džep jakne. Zapalio sam cigaretu i nastavio gledati dalje niz cestu dok se sumrak spuštao nad grad i krajolik ruševina u zelenilu.’

Babalooey je zapalio novu cigaretu. Vatra je jenjala i sakrila lica njegovih sugovornika u mrak. Bio je naizgled sam, jedno prigušenom vatrom ozareno lice u noći. Ali, naravno, znao je da nije sam i da je iza očiju u tami probudio misao. Šutnja je život misli. Priča je put, riječi su male laži što pužu njime i jedino što ih opravdava je to kamo idu. Kažu da je prijatelj onaj tko ne pobjegne kad te upozna. Za njega je prijatelj bio onaj tko ga je mogao čuti i ne zamjeriti mu ništa. Šutnja je bila znak prihvaćanja. Prijateljstva ili izazova, ili i jednog i drugog, to je već bilo neko drugo pitanje.

Vatra je lagano zamirala kako se šutnja protezala dalje u noć. Dimna kuhinja je utonula u mrak i dim vatre koja samo što nije dogorjela. Iz mraka, negdje iza dvije dugačke noge prolomilo se potmulo,

‘hmmmmmgggr…’

Babalooey je nategnuo gutljaj iz boce.

‘Kakve su bile gljive?’, upitao je Brzotrz.
‘Odlične. Ko iz minskog polja, kakve će bit’.
‘Jesi otišao dalje niz cestu kad si popušio duvan i nestao u zalasku sunca?’
‘Sjedio sam na zidiću dok mrak nije izbio par zvijezda na nebo. I onda sam ustao i krenuo natrag preko mosta … ili niz cestu kroz red ruševina i stabala … ne sjećam se. Ali ne mogu to zaboraviti … neću … kako mi je dao pola gljiva što ih je počupao u minskom polju.’
‘Ima li poante u toj priči?’
‘Ima. Ali ne tamo gdje je tražiš.’
‘Hm?’
‘Nije na kraju. Priča nije dovršena. Za mene taj je trenutak bio dio početka moje životne priče. Od tada sam počeo ljudima pripovijedati. Prije mi nije padalo na pamet.’
‘Znači nešto ima s onim horizontom, atmosferom, tamo se nešto krije …’
‘Toplo, toplo … blizu si. A ima puno toga i u mraku dimne kužine na kraju univerzuma’.
Babalooey je naglim pokretom prosjekao mrak. Žar cigarete bio je kao meteor koji načas napravi pukotinu u tamnom nebu. Tama se spojila lagano kao voda …

‘Shvatio sam, prijatelju, da postoji moje mjesto na svijetu, da sam ga izgubio, da je potonulo u potopu koji nam je poplavio putove i da smo mi to zaboravili, potisnuli u dubinu, i prihvatili život koji nije naš i da smo se predali u tišini; shvatio sam da postoji nešto što drži stvari na okupu i čini život vrijednim priče, shvatio sam da je čovjek ugrožen u svom temelju i da smo u nevidljivom ratu … nevidljivom zbog toga što o njemu nitko ne govori, a nitko ne govori zato što ga ne vidi. Shvatio sam da nam je uzeta naša baština, naše vrijeme, i da mi to od sebe krijemo. Shvatio sam isto tako da ja više neću šutjeti. Tako nekako. Ima tu još nekih stvari, ali ne pada mi sad na pamet.’
‘Skupljaš slipe mačiće djede.’, zaključio je glas iz tame.
‘Jesam gorski vuče, skupljam ih i govorim ljudima: evo što ste odbacili. Nema tog rata, sirotinje, nema te katastrofe koji mogu ubiti čovjeka kao čovjeka. To se događa samo kad se on odrekne sebe. A nas je na to netko u tišini nagovorio. Malo nas se gurnulo u jednom pravcu i svi smo, svaki na svoj način, krenuli prema provaliji. Nas davi tihi ubojica kojeg smo pustili u sebe, kad smo na sebe zaboravili.’
Babalooey se zagrijao. Oči su mu sjale u tami hladnim sjajem. Brzotrz ga nikad prije nije vidio takvog. Hladnoća pogleda u odsjaju žeravice djelovala je čudno i uznemirujuće, kao da je dolazila iznutra, iz neke odluke što se kristalizirala i dala pogledu oštrinu i čvrstinu što su bile jače od toplog sjaja umiruće vatre.
‘Sjećaš li se Gnjilog, Gorski vuče?’, upitao je Babalooey.
‘Tri karlovačke do osam ujutro? Sićam se. Čudno biće … zlo … gnjecavo. Šta je s njim?’
‘Truli i dalje, vjerojatno. Vidiš ja sam u tom tipu prepoznao ono što danas vlada nama. Slab, glup, potrošen prije vremena, lažljivac koji ne zna sastaviti rečenicu, ubojica koji pada od umora poslije deset minuta rada, mrtvac koji živi i prosperira. Porculanski primjerak novog čovjeka.’
‘Sićam se da si ga mrko gleda kad ste radili tamo priko puta. Čudi me da ga neko od onih tvojih nije polomio. Šta je sve govorio …’
‘Trebalo im je vremena da ga progledaju. U jednoj rečenici ti kaže da te voli, a u drugoj da mrzi čovjeka koji odgovara tvom opisu. To je zajeban trik – kod njega potpuno nesvjestan – što imobilizira pravodobnu reakciju. Jedan od ljudi za kojeg me ne bi ni sekunde grizla savjest kad bi ga ubio. I zanimljivo je to što si primijetio. Netko tko je potpuni stranac govori domicilnim tipovima stvari za koje su drugima pucale kosti i prođe bez ijednog šamara. Neki se još pitaju kako se to dogodilo. Evo kako: on ih je mrzio bez da je znao da ih mrzi. I, kako je razbijen u sebi, tako je i njegova poruka stizala razbijena. Ja sam malo brži pa sam povezao dijelove poruke, ali nisam ništa napravio jer bi ostali mislili da sam lud. Osim toga po prirodi nisam nasilan, dugo mi treba dok izgubim kontrolu.’
‘A di je on sad?’
‘Vratio se u svoje metro-mrjestilište. Odležao je malo na Vrapču kad mu je bolja polovica umrla. Probudila se mrtva pored njega, sirotica.’
‘Kako … to je bila mlađa ženska?’
‘Malo starija od mene. Srčani udar. Što ćeš, tražila je smrt i našla njega. I nju, naravno.’
‘Pa nije ju on…’
‘Nije on, nego ono što je u njemu. Jednostavno je našla provaliju u koju će se baciti. Više jarugu, ali dobro, o pokojnima sve najbolje. Nije bio ni na sprovodu, njezini bi ga ubili. Dobro je to kod smrti, ubija racionalizaciju. Jer naravno on nije ništa izravno učinio ali ju je zadržao u živom blatu dovoljno dugo da se ubije sama. Mržnja koja jaši na ljubavi je pouzdani ubojica, odnosno samoubojica. To samo pokazuje da se protiv zla čovjek počinje boriti tek onda kad ga ono potjera do ruba. Ne zbog toga što ono tada zbaci masku, nego što te onda živo zaboli što je nosi. Riječi su zajebana stvar, više kriju nego što otkrivaju. Ali postoje riječi za sve i imena za svakoga. Ja ih skupljam u obiman rječnik. Tako da nije sve u slipim mačićima. Takvi tipovi kao on, samo bogatiji i svjesniji, stvaraju sliku svijeta što je danas gledamo. Stali su na pola puta između stvari i naših očiju, stali su dakle na put našim pogledima. I govore nam o pravima i slobodi a deru nam kožu, stavljaju verige i tjeraju nas da krivimo sami sebe za svako sranje koje su oni i njima slični napravili. Trik je u tome što govore jedno i rade drugo u istom trenutku, zbog toga se jasno ne vidi. A kad te uvjere da nema nikakvog proturječja u onome što vidiš, tada te imaju. Jer proturječje se onda uselilo u tebe. U tebi je provalija između misli i čina koju ne možeš prijeći. Tada te imaju. To nije obična laž. Ne, to je pretvaranje istine u laž. Oni abortiraju laž iz istine. To je crna magija, to je opasnije od rata ili siromaštva. To je želja za pristankom, za tvojim slaganjem s panjem i sjekirom. Ja sam se zavjetovao na njihovu propast.’
‘Ni manje ni više. Srušit ćeš Troju?’, upitao je Brzotrz. Ni trunke ironije nije bilo u tom pitanju.
‘Naći ću riječi. Ako postoji monstruozna laž onda postoji i monstruozna istina.’
‘Tko će te razumjeti?’
‘Ne znam, vjerojatno nitko. Ali shvatite jedno: nema više povlačenja u osamu. Posijat će nam i ovakve vukojebine nadzornim kamerama ili nekim sličnim pizdarijama. Nema više “jebi ga moralo se”, kao kad su svi vikali “druže Tito mi ti se kunemo …” ili “Sieg Heil!”, a držalo se figu u džepu, pa je bilo podnošljivo, pa se dođe kući ili na neku osamu i urliče od muke ili se smije budalama. Nema više toga. Tko ne bude ušao u mašinu neće ga biti. To je logika. Morat ćeš se naguziti s ljubavlju i željom u očima, ili te neće biti. Otud, nemam izbora. Jer ja to ne mogu.’

Vatra je dogorjela, osim par grumena žeravice koji su pokazivali gdje je ognjište. Tama je strujala i otvarala male kovitlace i virove, što su vukli pogled sve dublje. Stvarno ima nešto u toj drevnoj ideji ljubavi između elemenata i privlačenju suprotnosti. Svjetlo pogleda htjelo je prodrijeti što dublje, a tama je razmicala svoje velove, da ga vuče sve dublje i dublje u sebe. Koliko samo stvari krije obični dan u nekom kutku u koji nitko ne gleda? Kao ona istina da za svaku bolest postoji ljekovita biljka, tako vjerojatno vrijedi i da za svaku laž postoji neka istina, zaboravljena u nekom od kutaka obične noći. Tama je deponij zaborava, sjećanje svijeta leži u njoj, a pogled koji tone u nju prebire i traži odgovore. I što ako ih nađe? Tko će razumjeti? Ništa nije toliko strano kao ono što je zaboravljeno. Koga briga za istinu?

‘Hoćemo li pomalo.’, progovorio je glas iz tame i prekinuo meditaciju.
‘Mogli smo.’
‘Tek ste došli … ja bi reka …’

U mraku se začulo jedno ‘biiip’ i za koji trenutak hladno svjetlo zaslona Brzotrzovog kineskog pseudo-Iphonea osvijetlilo je njegovo lice. Pogledao je u mrak prema Babalooeyu,
‘Bem ti, skoro je zora. Satima ovdje trkeljamo.’
‘Pa i nismo toliko riječi promijenili. Valjda čovjek izgubi pojam o vremenu kad sluša moje priče.’
‘Izgubi razum i zaboravi na osvetoljubivost ženskog roda.’, serija od par zvukova obavijesti o propuštenim pozivima potvrdila je gorko Brzotrzove riječi.
‘Nisam li ti rekao da se neradnim danom mobitel ne nosi sa sobom, c-c-c…’
‘Tebi su svi dani neradni.’
‘Ahh … i meni je vrime za leć.’, rekao je Pustinjak.
‘Oprosti što smo te zadržali.’
‘Ajde, ajde, baš mi je drago bilo. Dobro smo izgurali noć.’

Brzotrz je ustao i u tami napipao vrata. Škripa je odjeknula malim prostorom kroz tihi šum kiše.
‘Počela je kiša.’, primijetio je Babalooey, ustajući i razgibavajući zglobove.
‘Naučiti opažati očigledno početak je mudrosti. Iza četrdesete možeš prijeći na tablicu množenja.’, odgovorio je Brzotrzov glas izvana. Pustinjak se nasmijao i upalio svjetlo. Babalooey se žmirkajući osmjehnuo,
‘Teška priča za teško vrijeme, nemoj šta zamjerit.’
‘Ajde, djede. Nismo dica.’
‘E, jebi ga.’

Tama nije dala zori da se pokaže. Oblaci su pustili malo kiše, tek toliko da oteža atmosferu i produbi privid noći što je bila na izmaku. Pijesak škripi pod teškim koracima kako se približavaju autu.

‘Evo ruke, gorski vuče. Pazi na sebe.’
‘Uvik.’
‘Navratit ćemo opet neki put.’
‘Koji god, bit će dobar.’

Škljocanje kvake na starom autu, zvuk komešanja tijela koja se smještaju, trenutak pauze i buka paljenja motora. Svjetlo upaljača otkrilo je Pustinjaku lica njegovih gostiju uokvirena plamenim okom upisanim u staklu suvozačevog mjesta. Babalooey je povukao dim zamišljeno, okrenuo se prema njemu i nasmijao se kroz zjenicu nacrtanog oka. Pustinjak mu je salutirao odsječeno i nasmijao se. Auto je krenuo u rikverc, izravnao se i skrenuo na cestu. Stari ga je čovjek gledao kako nestaje, duboko udahnuo i zakoračio natrag u mrak.

Auto je gutao cestu onom brzinom koju mu je starost dopuštala. Babalooey je laganim pokretima brisao staklo suvozačeva mjesta. Lagano, tama je ustupala mjesto sivilu zore i on je osjećao brige dana kako kucaju na vrata njegove svijesti. Kružići kišnih kapi nestajali su pod monotonim pokretima brisača. Krajolik se polako i s mukom razmotavao prema tami neba, sivilo kamena i škrte vegetacije otresalo se ostataka noći i zauzimalo svoje mjesto u sumornoj predstavi običnog dana gdje je sve upravo ono što se čini da jest. Babalooey je uzdahnuo i protegnuo se. Pogledao je kroz obrisano staklo. Ništa nije vuklo pogled, kamenjar obrisan kišom prije ga je odbijao da se kako zna i umije okrene prema unutra. Ali dosta je bilo toga. Jedna noć je dovoljna, ne valja pretjerivati.

‘Fuj, vremena’, primijetio je Brzotrz.
‘Prihvati harmoniju prirode.’
‘Eto je tebi, pa je ti prihvaćaj.’
‘Prvi sam se sjetio. Ja mogu zaspat’. ‘Ko ti je kriv kad mi ne daš volan.’
‘Kupi sebi volan pa ga okreći.’

Naravno, Babalooey neće zaspati. Bio je jutarnji tip, kako se to zna reći. Noć ga je lagano napuštala zajedno sa svojom tamnom čarolijom što čak i iz ovakvog golog, vlažnog kamenjara istiskuje fragmente nečeg živog i slobodnog, ostavljajući u njemu gole kosti svijesti. One svakodnevne kretnje negdje, susrete s nekim, čekanje na nešto … male smrti što ih se kupuje pod život. Ali, što ćeš. Prihvati harmoniju prirode. Naslonio je glavu na staklo.

Farovi automobila su povukli svoj trag iz sivila dana što je razvuklo cestu dok ona krivuda između golih brda i obronaka planine. Brisači uklanjaju kišu i stvaraju mali, zamagljeni tunel. Skučeni se svijet budi polako i s mukom, drugi automobili pretječu staru mašinu žureći i nestajući brzo iz pogleda vozača, niz tunel što ga kopaju brisači. Vozač se na trenutak osvrnuo prema suvozaču. Ovaj nije osjetio pogled na sebi i nastavio je gledati svijet u prolazu, glave naslonjene na staklo poluotvorenih očiju. Slika sivila ogoljenog kišom zavrtjela se i srušila niz virove zjenica kako su se oči zatvorile. Vozač je zaključio da mu je kolega ipak zaspao, i nije rekao ništa. Nastavio je pratiti cestu.

Stari automobil mučno se probija kroz poplavu s neba, prati krivulju svog puta, dok malo dalje pravcem autoceste ostali vozači jure za svojim poslovima i danima. Nitko ne gleda ni lijevo ni desno; nema za to vremena, a niti potrebe. Samo sinovi grada koji traže svoju otetu baštinu lutaju sporednim cestama stalno spremni da skrenu negdje usput, u krš i šume, u tamu koja krije Itaku i njezino ognjište, nekog brkatog proroka Tireziju ili – kad bi se bar tome smjelo nadati – Penelopu. Razorena je sveta citadela Ilija, već se priča da nikad nije ni postojala. Otkrit će je neki novi Schlimann, tko zna kad i tko zna gdje, prateći trag Ahejaca. Slijedeći plač junaka, razaratelja gradova kojima je sudbina namijenila lutanje i smrt, potragu za domom kojeg su se tako oholo odrekli, žudeći za novim svijetom i novim početkom. Ali izlaz iz labirinta je samo jedan. I prema njemu ne voze autoputovi kojima se raspliće Arijadnina nit halogene rasvjete. Previše su pravi i osvijetljeni za to. Jer labirint je sam klupko zavojitih sporednih cesta, zmija koje se raspliću tek pod farovima dugih svjetala u noći i vode svugdje i nigdje. Sve u nadi da jedna od njih vodi tamo gdje je izlaz. Ona kapija kroz koju smo u mladosti zakoračili i izgubili se. Ulaz koji je ujedno i izlaz, kako sada znamo. Jer kao i onda kad smo krenuli, tako i sada kad se vraćamo, cilj je isti. Naći put kući.

Branko Malić