Vanishing Point
Za Bolu, čovjeka iz Pecosa
Dva čovjeka hodaju cestom. Zadnje zrake sunca miješaju boje krajolika: dan je u tom kratkom trenutku prije sumraka nestvaran i savršen kao novi početak. Obojica su zamišljeni. Stariji, možemo pretpostaviti, češlja u mislima svoju prošlost; davne dane prije potopa, kada sretni ljudi nisu vidjeli dalje od vlastitog nosa. Mlađi gleda prema zapadu, u daljinu, i s vremena na vrijeme se nespretno spotiče. On prvi prekida tišinu. Pokaže prstom prema planini koja se koleba između dana i noći, i cesti koja naglo zamiče u njezinu sjenu,
“Vidiš li kako se cesta savija na horizontu, tamo gdje počinje planina? Ja sada više ne znam što leži iza. Sve manje znam. Hvala ti,” uzvikne prema nebu i podigne ruke u teatralnoj gesti “Bože – ja ni ne želim da išta znam!”
Stariji ne kaže ništa. Nije ga udostojio ni pogleda. To je njegova privilegija, njegova naknada za minulu mladost. Pristojnost ga ne obavezuje da odgovori odmah. Poslije nekog vremena ipak nemarno, ali s puno razumijevanja, dobacuje komentar,
“Pusti Boga na miru.”
Mlađi se nasmiješi, pokazujući oštre, malo nepravilne, zube. Osmjeh mu je izdužio lice koje je postalo neobično oštro.
“O, da. Budi u miru Bože.”
Nastavljaju hodati. Dan i noć još se hrvaju, ali bez sile i kao da dan popušta sa zadovoljstvom. Cestom je projurio automobil. Muzika je treštala, ali osim vozača nije bilo nikog da uhvati kratki trenutak buke koji ga je pratio. Bacio je pogled na planinu koja se protezala s kraja na kraj horizonta. Nije vidio nikoga. Pred njim, cesta je vodila prema gradu. Nije primijetio odvojak koji kroz šumu vodi prema planini. Nastavio je gledati pred sebe i pratiti bijelu crtu. Pustio je da ga vodi, jer čekao ga je novi dan. Ali ako ne bude dovoljno brz on će mu pobjeći, zato mora u dubini duše izbrojati sve isprekidane crte koje ga zovu da juri naprijed. A sutra će opet krenuti za novim danom. Juriti za svjetlom i bježati od noći, jer u njoj ničeg nema. Možda odjuri dovoljno brzo i izbroji sve isprekidane crte koje su ljudi prosuli po svojim utabanim putovima. Možda bude prespor i ispadne iz trke. Nitko ga zbog toga neće žaliti i njegov posljednji odlazak će biti isto tako brz i bučan, i isto tako beznačajan, kao i ovaj trenutak kad je nakratko narušio mir jedne vukojebine.
Vozač je nestao iz krajolika jednako brzo kao što je u njega uletio. Sada se stvarno više ne može vidjeti nikoga. Prizor postaje kao lice čovjeka kojem ne možemo odrediti godine, istodobno iskonski star i mlad kao da ga obasjava prvi sumrak od postanka svijeta. Nikog nema da to primijeti. Cesta je prazna kilometrima daleko i sve je čudno i novo. Nešto je počelo u tom krajoliku. Možda se rodio jedan novi život. Ali ako jest, on je skriven od pogleda kao i ova zemlja koja tone u mrak, i koja ga je prihvatila u svoja njedra kao napušteno dijete, bez zadrške i bez pitanja odakle dolazi i kamo ide, onako kako se više ne prihvaćaju tuđa djeca.
Dan i noć sada se ne mogu razlikovati. U jednom kratkom trenutku pomirili su zemlju i nebo. Oni koji su se prije par godina, koje su podijelile dva milenija, povodili za Carlosom Castanedom sjetili bi se kako vračevi meksičkih indijanaca zovu to doba – pukotina između svjetova, vrijeme duhova. I šetači su dva duha, ovo je njihovo vrijeme. Jedino u kojem još mogu hodati zemljom. Put ih vodi u noć, prema krivini koja vodi negdje u planinu. A možda njihov put zapravo ne vodi nigdje. Možda oni hodaju slijepim putovima. Ali njihova šetnja, za razliku od drugih, nema kraja. A sada kada nestaju iz vida, ona kao da više nema ni početka
Napokon, sve je prekrila tama. Pala je noć.
Branko Malić
