Miscellanea: Filozof i njegova popudbina, Primjedbe o održivom razvoju

U svakodnevnom govoru izraz ‘Filozof’ je podrugljiva kvalifikacija. Filozofu se obično spočitava oskudan ljubavni život, dosadnost, nedostatak vjere, hladnoća, nekomunikativnost, velika glava i malo spolovilo, da navedem samo neke uobičajene komplimente. Međutim …

… zašto onda, po svim parametrima snalažljivosti, jebozovnosti i prave vjere, riječ o beznačajnom čovjeku, u onom trenutku kad on pred drugima izvede svom umijeću svojstveni čin, često uslijedi reakcija koja je mješavina straha, ljubomore i, katkad, mržnje?

Što bi se netko bojao ili, božemeprosti, mrzio beznačajnog čovjeka? Ponajmanje bi trebao biti ljubomoran na njega, imajući u vidu koja mu svojstva pripisuje. Kako se bavim filozofijom 25+ godina, sramota bi bila da ne mogu ponuditi mogući odgovor.

Doduše, moram pripomenuti da glede navedenih stereotipa, uz stanovite rezerve, prihvaćam samo pitanje dimenzija glave, jer tu nisam posljednji među Imoćanima, ali, imajući u vidu fiziognomiju našeg ponosnog roda, stvar je nimalo vezana za filozofiju.

Da jest onda bih se na baušteli barem jednom približio brončanoj medalji, ali to nikad nije bilo slučaj. U tom pogledu, “Am but an attendant lord, one that will do. To swell a progress, start a scene or two …” Riječju: “a boy next door”

Međutim, reakciju o kojoj govorim sam imao prilike doživjeti. Mislim da joj razlog leži u tome što je filozof onaj čovjek koji u činu mišljenja uvijek napravi najmanje jedan korak dalje od svojih bližnjih, a čin mišljenja je svojstven biti čovjeka.

Svi ostali čini su toj biti sekundarni. Stoga se ljudi, koji se iz sasvim različitih razloga osjećaju bitnima, u prisutnosti nekoga tko to izvede osjete poprilično sekundarnima. Njemu odriču sve osim jednog, a sebi pripisuju sve osim jednog.

I onda osjete da im baš to jedno najviše nedostaje. Zbog toga, osnovna moralna stranputica u filozofiji je prezir, tim više što se na njega, s ljudskog stajališta, ima prava i što je čovjek slobodan da se na prezir odluči i sebi opravda svoju odluku vrlo jakim argumentima.

Međutim, kvaka je u tome što filozofija, ukoliko ičemu vrijedi, ne može zaobići to da njezin iskon nije vezan za čovjeka nego za Boga. U tom je smislu Sokrat nezaobilazna paradigma filozofa, jer on je pokazao što je put i kamo on vodi.

Od Nietzschea do Foucaulta svi pokušaji da filozofija bude nešto drugo do melethe thanatou su samo fusnote životu i smrti čovjeka koji nikad nije napisao ni riječ, ali su o njemu napisane biblioteke. Meni je Platonova “Apologija” dovoljna i bez fusnota.

Ali ja sam davno dobio potpis iz tog kolegija, a ovdje nije riječ o meni, pa ćemo to ostaviti po strani. /11 Ljudi se, na dubljoj razini, boje filozofije, jer u njoj uvijek postoji rizik “poljupca demona”, a čovjek se, s punim pravom, boji demona. Um koji potone u svoje vlastito svjetlo, odnosno zatvori se prema izvoru svoga svjetla je demonski um.

Postoje neki vizionari u povijesti Crkve koji su upravo na taj način oslikali pad anđela. U povijesti filozofije najprecizniji opis toga stanja je “Noćna pjesma” iz Nietzscheovog “Zaratustre”. Nietzsche je tu prizvao riječi koje na trenutke postaju glazba; ali njima je opisao što je u srcu palog anđela. A u koži takvog bića nitko ne želi biti.

Prije, kad su ljudi studirali filozofiju, pametniji među njima imali su strah od Nietzschea – “što ako postanem kao on?” Taj je strah bio sasvim opravdan, jer Nietzscheov život i smrt su tragedija bez iskupljenja. Stvar je mjerodavno izložena u Mannovom “Doktoru Faustusu”.

Mislim, rezultat jest tragičan, ali N. nije bio “kriv bez krivnje”, dakle tragičan čovjek, pa da bi izazivao katarzu sažaljenja. Njegov životni put bio je onaj mizozofa, mrzitelja svega što je Sokrat predstavljao. Kao takav, on je ideal suvremenog filozofa.

I kao takav dobio je ono što je tražio. Nikakve sućuti tu ne bi trebalo biti.

Međutim, nitko još nije javno pogubio Ničeanca, dakle ne vjerujem kako je negativna reakcija na filozofa vezana za mizosofiju, kao i za strah od demonizma koji ona otvoreno promiče.

Ona je vezana za strah od istine, ljubomoru prema onome koji je se ne boji i, kada stvari krenu loše, mržnju prema onome koji je govori; posredno i za nelagodu oko vlastite naravi. Jer istina čovjeku otkriva da je on stvorenje, a to, osobito danas, nije lako progutati.

Među ostalim i zbog toga se klasična filozofija razmjerno lako ulila u kršćanstvo. Ali to je, naravno, priča za sebe. Neka to, o čitatelju, bude dosta o ovoj temi

Primjedbe o održivom razvoju

I Hrvatska mora kažnjavati ekocid kao teško kazneno djelo

Neću ići u detalje, odnosno proći kroz dokumentaciju koju autorica spominje. Također, neću insinuirati što ona doista misli, odnosno koliko razumije. Upotrijebit ću samo jedan odlomak za ilustrirati veoma važnu distinkciju, koju se gotovo uvijek previđa u kontekstu OR:

U Rezoluciji je između ostalog naglašeno i kako trenutno međunarodno kazneno pravo ne dopušta kazneni progon fizičkih ili pravnih osoba za najteža mirnodopska kaznena djela protiv okoliša.

Samo članak 8(b)(iv) Rimskog statuta ostavlja tu mogućnost otvorenom, unutar koncepta ratnog zločina. Međutim, od donošenja Statuta niti jedan pojedinac nije procesuiran na temelju te odredbe. Stoga je potrebno prilagoditi postojeći normativni okvir kako bi se ekosustav planeta održao pogodnim za život.

Golema većina ljudi, kad se suoči s terminologijom održivog razvoja, pravi otprilike ovakvu grešku: “ekocid” bi trebalo razmatrati na način kako to autorica izlaže, jer narušavanje okoliša može ugroziti život tolikog broja ljudi da to može biti proporcionalno genocidu.

Pretpostavlja se, dakle, kako je ekocid zločin protiv ljudi putem narušavanja njihovog prirodnog okoliša. Ta je pretpostavka netočna. U sistemu održivog razvoja ekocid je izravno zločin protiv okoliša, a ne čovjeka.

Točnije rečeno, sistem okoliša ima jednaka prava, na jednakoj osnovi, kao i sistem društva. Još točnije rečeno: okoliš je u jednakoj mjeri pravna osoba koliko je to čovjek. Ljudska prava ni na koji način ne nadilaze prava okoliša.

Pravo je u doktrini OR sistemski pojam, odnosno ono je funkcija sistemske svrhe. Ta svrha je “održivost”. Održivost znači ravnotežu tri sistema: društva, privrede i okoliša. Niti jedan od njih nema intrinzično veću vrijednost od drugog.

Razlog tomu je što nijedan od njih nije svrha sam po sebi; svrha je ravnoteža kojoj sva tri sistema moraju pridonositi. Ako društvo narušava sistemsku funkciju okoliša, onda je ono podložno sistemskoj restrikciji djelovanja dok se ravnoteža ne povrati.

U prijevodu, čovjek mora platiti odštetu okolišu, ne radi sebe, nego radi okoliša. Otud, nema ničeg smiješnog u zagovaranju prava životinja, biljaka ili minerala. Štoviše sistemska logika održivog razvoja čini takvo što nužnim.

Zaključno: održivi razvoj je ontologija koja ens universalis promatra kao sistem. Što to znači i koje su implikacije, nastojat ću objasniti u analizi dokumenta “Predicament of Mankind”, kojeg držim nukleusom ideje OR. Međutim, to će malo potrajati.

Neka ovaj ekskurs posluži kao kratka ljuta prije jela.

Branko Malić

Kali Tribune se financira isključivo potporom čitatelja. Ako vam se sviđa ono što nudimo, razmislite o potpori.